Dan nakon šoka koji je prouzročio napad na briselski aerodrom i metro, kraljevska obitelj i belgijska vlada su, u glavnoj zgradi Europske komisije Berlaymont, s predsjednikom Europske komisije Junckerom i povjerenicima održali minutu šutnje u počast poginulima.

Izgledalo je kao da su se belgijski prvaci povukli u svom Bruxellesu u tvrđavu Komisije, koja je sad savršeno branjena. Unutra je sigurno. Perimetar oko trga Schuman je pod najvećim mogućim osiguranjem, kao stožer u vrijeme rata.

Tamo su se kraljevska obitelj i vlada ohrabrili solidarnošću predstavnika jedne Europe koja se toliko napada, grize, pljuje i omalovažava, od sjevera do juga, od središta do rubova, da je pitanje koliko im ovo može pomoći. Europska komisija danas bila je tvrđava unutar tvrđave Europe.

Poginuli, preživjeli, opečeni i amputirani

Dok ovo pišem, s obližnje crkve u mom kvartu Saint Josse ritmično zvoni, također u počast ubijenima, dok su se na trgu Bourse okupili ljudi, uglavnom mlađi, koji spontano plješću i tako oslobađaju frustraciju i šok. Razumijevanje razmjera zločina tek se sad nazire. Oko dvadeset ranjenih ima teške opekline, a još dvadesetak preživjelih podvrgnuti su amputaciji udova.

Razlika između toga kako ovaj dan poslije provodi elita, kako srednja klasa i mladi, a kako muslimanska zajednica, skače u oči. Odvojeni su. Tu odvojenost prevladali su francuski premijer Manuel Valls i gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo koji su sišli među građane na trgu Bourse.

Teroristički napad na stanicu Maalbeek (posve drugi kvart, nema veze s poznatijim 'leglom terorista' Molenbeekom) bio je i napad na elitu, na one kojima je život dao sve privilegije. Napad na aerodrom, pored očiglednih razloga, bio je i napad na one koji imaju mogućnost i sredstava napustiti jedno mjesto i otići na drugo, a da nije Sirija. Ako dešifriramo, to je bila poruka; E, nećeš! Ako ne mogu ja, ne možeš ni ti.

Uskoro će fazu apsorpcije šoka zamijeniti bijes i potraga za kaznom. Samo, koga kazniti? Gdje udariti? S kime se to vodi rat?

Možda na Molenbeek, koji je odnedavno isto toliko poznat briselski brand kao i Maneken pis. Tjedan dana prije atentata na aerodrom i na metro, francusko-belgijska policijska akcija rezultirala je hapšenjem nekoliko terorista, među kojima i Salaha Abdeslama, a drugi, koji je vjerojatno mozak novih napada, pobjegao je. Dok je policija hapsila, malo odraslija djeca, mlađi tinejdžeri bacali su na policajce limenke i prazne flaše. To je bilo izvanredno prigušeno u izvještavanju, kako se ne bi bezrazložno radikaliziralo u reakcijama javnosti, ali istina je da je postojalo.

Slučajni terorist ili materijal za masovnog ubojicu?

Koliko je stanovnika Molenbeeka znalo da se teroristi skrivaju u tom stanu? Više od pola? Nekolicina? Skoro svi, osim trudnica i majki s malom djecom?

Od Molenbeeka do Molenbeeka, bio je naslov u belgijskim novinama nakon hapšenja pariške grupe. Kako je izrastao portret Salaha Abdeslama, stekao se dojam da je on gotovo slučajni terorist, da nije bio očigledan materijal za masovnog ubojicu. Ali je to postao, granica je prijeđena i nema natrag. Odrastao u Molenbeeku, živio neko vrijeme, radikalizirao se, ubio, skrivao se, uhapšen u Molenbeeku. I u tren oka prođe njegovih 26 godina.

Od Molenbeeka do trga Schuman, gdje su europske institucije, ima 15-ak minuta vožnje metroom, ali taj put je nemoguće prijeći za jednog pojedinca iz Molenbeeka i u nekoliko života, to jest nekoliko generacija. Dakle, na prvom koraku imamo veliku frustraciju, neispunjeno obećanje o tome da i arapska doseljenička zajednica može posve ravnopravno sudjelovati u starosjedilačkom društvu.

Zašto su se Talijani integrirali, a Arapi nisu?

Iste prepreke postavljale su se svim doseljenicima u Belgiju, pa je tako otac Elia di Rupa bio rudar. Starosjedioci nisu puštali Talijanima da idu na iste mise kao i oni, jer su bili stranci. Ali sin je postao premijer Belgije i još uvijek je šef Socijalističke stranke.

No to se, iz nekog razloga, nikako ne događa s arapskom zajednicom. Rijetki su preskočili nevidljive zidove Molenbeeka. Sve izjave o šansama, o školovanju kao putu uspjeha, doživljavaju lažljivima, jer su se slomile na životnom iskustvu. Mnoge prepreke psihološki doživljavaju većima nego jesu. Još ih jedna činjenica izluđuje: socijalna pomoć je dovoljna da se živi više manje dobro, ali ih drži na relativno niskoj socijalnoj ljestvici i ubija im volju da se stvarno potrude. Tako se frustracija vrti u krug.

Riječju: ravnopravnosti nema, a na to se nalijepio i mentalitet zajednice koji potire, da tako kažemo, lekcije naučene u školi. Kod kuće se neki običaji, uvjerenja ili životni izbori starosjedioca Belgijanaca ismijavaju, i djeca se uče određenom licemjerstvu prema modernom društvu. Istodobno, za tim da se preskoče nevidljivi zidovi Molenbeeka se žudi, ali da bi se to napravilo, mora se okrenuti leđa sigurnosti zajednice, a s druge strane nitko ih ne čeka raširenih ruku.

Popustili zbog saudijskog novca, dobili radikale

Na tom tlu rasla je dugogodišnja radikalizacija, koja je započela oko 1970. naseljavanjem saudijskih imama koji su inzistirali na odbacivanju moderniteta i integracije. Ako usporedimo talijansku i arapsku imigraciju, vjerojatno je to bio odlučujući moment.  Ili, za one koji misle da je baš islam bio odlučan: devedesetih godina albanska i bošnjačka dijaspora nisu imale nikakvih većih problema s integracijom, jer su uglavnom bile sekularni muslimani i moderni, Europljani.

Doktori Bosanci imaju danas ordinacije i u najboljim briselskim četvrtima, a doktori Arapi uglavnom i dalje u svom starom kvartu.

Radikalizacija se odvija u nekoliko vremenskih i sadržajnih valova. Meni se čini da je osjećaj moći, osjećaj osvete zbog stalne frustracije, jači od vjerskog fanatizma, od tog 'islama' kojeg se svi boje. Allahu Akbar prije napada više je ratni poklič, namijenjen da se onom s druge strane smrzne krv, nego predaja bogu. Čini mi se.

Ali pokazuje to koliko je jaka mržnja i kako je jaka ideologija. Što je više vijesti o divljaštvu iz Sirije, što se Zapadnjaci više boje i zgražaju, osjećaj moći i identifikacije među prijemljivima jača.

I sada.

Budući da se radi o politici i o ideologiji, mišljenja o tome kako treba postupati podijeljena su i ideološki i etnički. Ne zaboravimo da je i Belgija podijeljena zemlja. Frankofonska ljevica Elia di Rupa računa na glasove arapske zajednice i zagovara mekši pristup. Flamanska desnica zagovara uobičajenu policijsku akciju, policijske racije i pretraživanje kuća u potrazi za oružjem i eksplozivom. Frankofonski socijalist arapskog imena iz Molenbeeka obrecnuo se na flamansku desnicu da nije Molenbeek leglo terorizma, nego su to mala mjesta u Flandriji.

Smiješni belgijski zakoni - nema racije po noći!

I belgijski zakoni sprečavali su uspješnije policijske akcije. Primjerice, po zakonu policija ne smije provesti raciju između 23 sata i sedam sati ujutro. Zakon je bio donesen sedamdesetih, da oni koji su na vlasti ne bi koristili policiju za zastrašivanje političkih protivnika. Ti i slični zakoni će se mijenjati, ali i nakon atentata na aerodrom i metro, teško je zamisliti veliko čišćenje u Molenbeeku kakvo neki zazivaju.

S jedne strane, normalno je zahtijevati od sviju da poštuju zakone. Svi moraju biti pred zakonom jednaki i svi moraju poštivati zakone. Prema tome, treba se očekivati od stanovnika Molenbeeka ili Schaerbeeka, ili mog kvarta Saint Jossea, da se ponašaju kao građani i štite sigurnost. Ali da se to napravi, kršili bi pravila zajednice.

A sad vidite ovo: bilo ih takvih koji su to radili. To su bile majke radikaliziranih mladića. Zvale su policiju, zvale doktore, socijalne službe, ali - ništa. Nema zakona, na kraju, koji sprečava nekog da ode u Siriju, ili da gaji radikalne ideje. Na kraju, i to jedna posve posebna tragedija Molenbeeka, te su majke, kao u nekom grčkoj tragediji, ostale same. Sastaju se i tuže jedna drugoj, a tko ih je prvi napustio u borbi za sinove - muževi. I dokumentarac je snimljen o tome. No, i to pokazuje strašne tenzije u Molenbeeku.

Ne želim da mojim susjedima policija čizmom otvara vrata

Ali, da se na njih sada krene teškom čizmom, da se krene u traženje oružja i iskorjenjivanje radikalizacije, možda bi rezultat bio gori nego sada. Moguće da bi represija, ma kako bila civilizirano izvedena, još više i šire radikalizirala arapsku zajednicu. Time se ne bi dobili lojalni građani, a ako se hoće pobijediti Daeš, koji lebdi kao neka strana država u sjeni nad Molenbeekom i drugdje, onda treba ove zbunjene stanovnike potpuno integrirati.

Nisam ni ja zato da se vrata mojih susjeda muslimana otvaraju policijskom čizmom. Želim neki srednji put, odvajanje žita od kukolja.

Moguće je zamisliti ovo što se događa sada, a to je vrlo pojačana policijska aktivnost. Od pariškog atentata naovamo, belgijska i francuska policija rade zajedno i razbile su nekoliko radikaliziranih skupina u Bruxellesu i Antwerpenu. Isto tako, u utorak su u Bruxelles doputovali i Amerikanci.

FBI se uključuje u istragu jer su među žrtvama u Zaventemu i američki građani, ali očigledno donose i modernije metode.