INTERVJU: MARCELL MARS

'Demonizacija Wikileaksa mogla bi dovesti do uništenja interneta'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 08.12.2010 08:23
  • Objavljeno 08.12.2010 u 07:00
marcell mars

marcell mars

Izvor: tportal.hr / Autor: skitam/snimam

Marcell Mars (rođen 1972. kao Nenad Romić) jedan je od osnivača net.kulturnog Instituta Mama, koji se nalazi u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, čovjek koji, unatoč velikom iskustvu i znanju o svemu što ima veze s webom, ne želi etiketu hakera ni teoretičara novih medija, nego se predstavlja kao korisnik interneta

Ovaj korisnik interneta redovito održava radionice poput ‘Programiranje za neprogramere’, ‘Semantički web u praksi’, a sudjelovao je u brojnim projektima u kojima se spajaju internet, umjetnost i društveni angažman.

U njima Marcell Mars svima zainteresiranima otkriva novi online svijet, između ostaloga objašnjavajući koje su mogućnosti interneta te kakva je pozicija hakera u odnosu na vlast i moć. Kao što se opisuje na svojoj stranici, Marcell Mars ‘voli razgovarati na temu hakiranja, slobodnog softwarea, raditi na okupljanju zajednice oko dobrih ciljeva’, a ujedno je i savršen sugovornik na temu Wikileaksa, kao i hakerske etike koja je u pozadini djelovanja Juliana Assangea i prijatelja, čega šira javnost i nije dovoljno svjesna.

Kako komentiraš najnoviju objavu Wikileaksa, smatraš li da je to pozitivna stvar?

Korištenjem digitalnih mreža moguće je optimizirati većinu problema koji proizlaze iz loše organizacije i logistike. Državni birokratski aparati širom svijeta u tom su pogledu u popriličnom raspadu. Preskupi, neprohodni, korumpirani, neučinkoviti. Korporacije su našle načina kako da ih korupcijom naprave prohodnima i dovoljno jeftinim za vlastitu profitnu učinkovitost.

Hakerima je dosadilo čekati digitalnomrežno opismenjavanje državnog aparata, medijskih industrija i industrija zabave. Dosad, svega nekoliko vlada u svijetu uspjelo je sramežljivo postaviti nekoliko spreadsheetova svojih godišnjih budžeta; novinari se u panici sindikalno udružuju i optužuju blogere-amatere i Google za svoje egzistencijalne nedaće; medijske industrije tuže i vrište uzduž i poprijeko sudova i pravosuđa.

The Pirate Bay nešto ranije, a ovih dana Wikileaks odgovori su hakerskog nestrpljenja na čekanje da se ostatak svijeta opismeni.

Nakon što je izmislila računalo i računalne programe, računalna zajednica je izmislila i računalnog korisnika. Običnom čovjeku je trebalo neko vrijeme da se prilagodi toj novoj ulozi. Wikileaks je izmislio wikileaks-korisnika i trebat će neko vrijeme da se novinari, političari, vojni analitičari, teoretičari zavjera, komunikacijski voajeri i mnogi drugi prilagode toj novoj ulozi.

Zbog čega se u ovakvim situacijama uvijek pojavljuju razne teorije zavjere? Primjerice, Iran je uvjeren da su Amerikanci sami organizirali curenje vlastitih diplomatskih depeša. Kako ti gledaš na motive Juliana Assangea i Wikileaksa? Vjeruješ li da djeluju u dobroj namjeri raskrinkavanja loših ljudi i politika?

Teorije zavjera su poraz kapaciteta za analitiku pred kompleksnim problemima. U tom smislu teorija zavjere u budućnosti može biti samo još više i više. Teorije zavjera su buka u kanalu.

Motivi Juliana Assangea i Wikileaksa proizlaze iz kolektivne hakerske fantazije da će masovna individualna upotreba jakih enkripcija zaštiti privatnost i osnažiti individualnost, a razotkrivanje tajni udružene moćne elite srušiti zle monopole velikih korporacija i korumpiranih vlada.

Osobno poznajem dio ljudi koji su uključeni u tehničku podršku stvaranja infrastrukture Wikileaksa i to su samo entuzijastični idealisti. Ljudi koje poželite poljubiti od sreće iako vam oni to nikada neće dozvoliti.

No motivi su ovdje relativno nevažni. Konzekvence slijede akciju, ne nužno motive.

Ono što je bitno važnije su motivi internacionalne zajednice da ubiju dostavljača poruke, a ne da se pozabave najozbiljnijim sakrivanjem američkih ratnih zločina, špijuniranjem Ujedinjenih naroda, otmicama nedužnih ljudi iz Njemačke i brojnim drugim zločinima.

Vjerojatno najbolji primjer takvih konzekvenci možemo vidjeti u Hrvatskoj gdje međusobna obavještajna borba loših s gorima daje rijetke rezultate osuđivanja ratnih zločinaca i zatvaranja opakih lopova zbog gospodarskog kriminala.

U do sada objavljenim dokumentima se vidi da je Kina poticala hakerske napade na Google. Tko ima veće šanse za pobjedu u dugoročnom sukobu jedne moćne države i jedne moćne korporacije?

U ovakvom sukobu se ne radi samo o tehničkoj zaštiti ili tko dugoročno ima bolje hakere. Takvim spektakularnostima se već dovoljno bave u komercijaliziranom sportu i Hollywoodu.

Moćne, a još više nemoćne države preuzimaju diskurs velikih korporacija, pa govore o učinkovitosti, outsourcingu, smanjenju troškova, konkurentnosti, javno-privatnim partnerstvima. U isto vrijeme korporacije poput Googlea i Facebooka govore o promjeni paradigmi, univerzalnom pristupu, dostupnosti, povezivanju, solidarnosti. Maske padaju u slučajevima poput Wikileaksa gdje oportune korporacije unisono s državnim aparatom djeluju u micanju Wikileaksa s interneta.

Sukob Googlea i Kine, trend zamjene narativa od strane korporacija i država, kao i sigurnosna kriza koju je izazvao Wikileaks upućuje na vjerojatno najveću krizu današnjice, a to je kriza institucija. Ključna pitanja su: Kako ćemo izgraditi razrušeno povjerenje u ideju zajedničkog? Reprezentacije i upravljanja tim zajedničkim? Kako uspostaviti povjerenje da oni koji se povode interesom neće brutalno eksploatirati one koji su nezaštićeni i primorani prodavati svoju nesigurnost?

Ironično je da vjeru u ponovnu izgradnju institucija danas bude subverzivne akcije hakerske zajednice i/ili gigantskih korporacija poput Googlea. Wikileaks i Google progresivnim djelovanjem u mnogim poljima upućuju i produbljuju veliku krizu uzrokovanu podkapacitiranošću raznih aktera na prilagodbu novim konstelacijama.

Ipak, nisam siguran da je vizija ponovne izgradnje zajedničkog hakerske zajednice, a još manje progresivnih korporacija, ono u što bi trebalo investirati sve naše fantazije. Oni trebaju pomoć i mobilizaciju najširih slojeva društva i političke zajednice.

Je li uopće moguće potpuno ukloniti/ubiti Wikileaks na internetu? Odnosno, postoji li realna mogućnost da se na internetu spriječi nekoga da objavi ono što objaviti želi? Ili su to samo uzaludni pokušaji?

Tehnička infrastruktura Wikileaksa relativno je jeftina i jednostavna za izvedbu. Svaki napad na Wikileaks rezultirat će dodatnim decentraliziranjem, što u konačnici tu infrastrukturu čini snažnijom i otpornijom na buduće napade.

Nemoguće je zaustaviti trend koji je Wikileaks uspostavio. Ono što bi bio racionalan pristup, a što je malo vjerojatno da će se dogoditi, kolektivni je poziv Wikileaksu da bude još odgovorniji u selektiranju, uređivanju dokumenata i obavještavanju potencijalno ugroženih prije nego što se dokumenti pojave na internetu.

Vrlo je neodgovorno demonizirati Wikileaks. Takav pristup samo će mobilizirati vrlo moćnu hakersku zajednicu da nastavi raditi na razotkrivanju svih digitaliziranih tajni, nakon čega bi se moglo dogoditi da se internet transformira u najživlju mašineriju dokumentiranog nepovjerenja i prepucavanja u povijesti ljudske civilizacije.

U kaosu koji tako nastane gola sila će krenuti protiv pismenosti, znanja i dostupnosti koje su stvorile digitalne mreže. Taj kaos bi mogao biti izgovor za uništavanje interneta.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi