Bivši predsjednik Republike Srpske, entiteta u BiH, Radovan Karadžić proglašen je u ožujku 2016. godine pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu krivim za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine u ratu u BiH te osuđen na kaznu od 40 godina zatvora.

Raspravno vijeće utvrdilo je da je kriv za genocid u Srebrenici i višegodišnje teroriziranje Sarajeva, kao i za uzimanje pripadnika UN-a za taoce, a utvrdilo je da nije bilo genocida u sedam općina - Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku - te ga je oslobodilo krivnje za taj dio optužnice.

Sud je utvrdio da je u BiH postojao sustavni i organizirani obrazac zločina nad bosanskim muslimanima i Hrvatima. Karadžić je imao središnju ulogu u definiranju ciljeva bosanskih Srba tijekom rata i širenju propagande protiv muslimana i Hrvata te je omogućio zločine svojim porukama da se počinitelje neće goniti.

Na ovu presudu žalili su se i Karadžić i tužiteljstvo. Karadžić se ne smatra krivim za zločine koji mu se stavljaju na teret, a s druge strane predstavnici žrtava smatraju da je trebao biti strože kažnjen te žale što je Sud propustio povezati udruženi zločinački pothvat s vrhom vlasti u Beogradu tijekom rata u BiH.

Također, tužiteljstvo drži kako je prvostupanjsko vijeće pogriješilo kada je odlučilo da Karadžića ne osudi za genocid i u drugim općinama u BiH osim Srebrenice, za koje je utvrđeno da su bile mjesta ratnih zločina.

Vrijeme nakon presude obilježio je svojevrstan uspjeh Karadžićeve obrane koja je uspjela ishoditi to da se sudac Theodor Meron povuče s mjesta predsjedajućeg u žalbenom vijeću. Obrana se žalila na Meronovu pristranost jer je kao član sudskih vijeća u žalbenim procesima podređenima i bliskim suradnicima Radovana Karadžića presuđivao da su krivi i usuglašavao se s prvostupanjsko izrečenim kaznama dugogodišnjeg zatvora.

Meron je objasnio da bi u žalbenom dijelu suđenju Karadžiću bio i ostao nepristran, ali da bi neprihvaćanje zahtjeva za diskvalifikaciju moglo prouzročiti odugovlačenje čitavog procesa, pa se zbog toga neodgodivo povlači. Takav razvoj događaja izazvao je strah među obiteljima žrtava da bi Karadžić mogao dobiti blažu kaznu, pa čak i biti oslobođen. Strahove je potkrijepio bivši haški sudac Christoph Flügge u intervjuu za njemački list Die Zeit kritizirajući rad nekih sudaca i nazvavši apsurdnom odluku o smjeni sudaca Merona, Agiusa i Liua u žalbenim procesima Karadžiću i Ratku Mladiću.

Na upit smatra li zamislivim to da se Karadžić i Mladić na kraju izvuku, odgovorio je da postoji izreka po kojoj ste pred sudom i na otvorenom moru u Božjim rukama. 'Ništa nije nemoguće. I na sudu rade ljudi koji čine greške', poručio je ovaj sudac nedavno u intervjuu za Die Zeit.

Početkom devedesetih godina Jugoslavija se raspadala kada je na političku scenu BiH stupio Karadžić kao vođa Srpske demokratske stranke (SDS), koja je s druge dvije nacionalne stranke - Strankom demokratske akcije i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) BiH - porazila Savez komunista Jugoslavije na prvim višestranačkim izborima u BiH, odnosno bivšoj Jugoslaviji.

Karadžić je od početka bio povezan s političkim i vojnim vrhom u Beogradu, na koji se oslanjao, te je odbijao svaku pomisao da Bosna i Hercegovina postane neovisna zemlja.

Još uvijek mnogima u sjećanju grmi njegova prijetnja kojom je najavio krvoproliće u slučaju da BiH krene putem neovisnosti.

'Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se obrani ako bude rata ovdje!', zaprijetio je Karadžić u Skupštini BiH 1991. godine. Njegove riječi ubrzo su se dijelom obistinile jer je pokrenuo krvavu kampanju etničkog čišćenja, kojom su se željelo što veći dio Bosne i Hercegovine očistiti od nesrpskog stanovništva.

Nakon rata u BiH i podizanja haške optužnice Karadžić je nestao s političke scene BiH. Dugo se krio u Beogradu, koji je godinama negirao da štiti optuženog za ratne zločine. Uhićen je 21. srpnja 2008. u Srbiji, u kojoj se skrivao i radio pod imenom Dragan Dabić.