Prije godinu dana pretpostavke o vlasti koja će se formirati nakon novih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj temeljile su se manje-više na jasnom vodstvu HDZ-a u svim ispitivanjima javnog mnijenja. Jedino je bilo upitno kojom će razlikom u glasovima i mandatima HDZ-ova koalicija pobijediti SDP-ovu. U pobjedu stranke Tomislava Karamarka malo je tko sumnjao nakon što je HDZ pobijedio na europskim izborima 2013. i 2014., ostvario veoma dobar rezultat na lokalnim izborima 2014. te trijumfirao na predsjedničkim izborima 2015. U proljeće 2015. činilo se malo vjerojatnim da HDZ neće osvojiti ili se barem neće približiti apsolutnoj većini mandata u novom sazivu Hrvatskog sabora i da njegov predsjednik neće postati i predsjednikom vlade. HDZ je lani u ovo doba bio gotovo siguran uvjerljivi pobjednik predstojećih parlamentarnih izbora, a Tomislav Karamarko siguran novi prvi čovjek hrvatske vlade. Godinu dana poslije HDZ se nalazi u gotovo nevjerojatnom položaju poluvlasti, a Tomislav Karamarko na položaju prvog potpredsjednika vlade kakvog je na početku mandata prethodne vlade imao tadašnji čelnik HNS-a Radimir Čačić. HDZ je otkako se održavaju demokratski izbori danas prvi put na vlasti koju ne nadzire u potpunosti, a njegov predsjednik prvi put nije na čelu izvršne vlasti u zemlji.

Danas je lako pretpostaviti ono što je upravo pretpostavio ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić. A to je kako bi izgledala aktualna politička situacija da HDZ ima potpunu vlast, odnosno da je ne mora dijeliti sa svojim partnerom u vlasti Mostom nezavisnih lista i – premijerom Tihomirom Oreškovićem. Naime, nije teško zamisliti situaciju u kojoj bi na prošlim izborima za Hrvatski sabor HDZ-ova Domoljubna koalicija dobila desetak mandata više, a Most desetak mandata manje. U tom bi slučaju Tomislav Karamarko bio u poziciji u kakvoj je 2003. i 2007. bio tadašnji predsjednik HDZ-a Ivo Sanader. Iako ni tada HDZ nije osvojio apsolutnu većinu saborskih mandata (u oba je slučaja osvojio 66 mandata), razlika između njegova broja zastupničkih mjesta i ostalih stranaka bila je takva da se s nekoliko manjih stranaka i nezavisnih kandidata lako mogla formirati vlast. I – što je najvažnije – održati puna dva mandata. S Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor HDZ je bio na vlasti od kraja prosinca 2003. do kraja prosinca 2011. Danas ovaj osmogodišnji kontinuitet mnogobrojnima u HDZ-u djeluje kao nešto što je skoro nemoguće ponoviti u ovakvim uvjetima.

A uvjete od izborne večeri 8. studenoga 2015. diktira Most nezavisnih lista kojemu je, među ostalim, pripao i resor unutarnjih poslova na čelu s ministrom Vlahom Orepićem. Da je HDZ sa svojom koalicijom te s još ponekim zastupnikom sam uspio formirati vlast, i ministar unutarnjih poslova bio bi iz njegovih redova. Taj je položaj uz onaj premijera vjerojatno najveća frustracija za nesuđene apsolutne pobjednike. Stoga ne čude aktualna neslaganja između Tomislava Karamarka i Vlahe Orepića. Da je HDZ sam na vlasti ne bi imao nikakvih problema oko imenovanja odnosno njihovih prolongiranja na bilo koju dužnost. Dovoljno se sjetiti kako je to izgledalo nakon izbora 2003. i 2007. Onog trenutka kada su HDZ-ove vlade dobile povjerenje u Hrvatskom saboru, cijela je struktura vlasti formirana po želji stranačkog čelništva, zapravo čelnika. Mada ministar Orepić svojom pretpostavkom sugerira da bi HDZ bez suradnje s političkim saveznikom kao što je Most bio u prilici raditi što ga je volja, pravo je pitanje može li ovakva međustranačka suradnja koju partneri iz svog razloga ne žele zvati koalicijom, uopće dovesti do učinkovite vlasti. Doda li se tomu još i izbor premijera koji izvorno nije dio ni jedne ni druge stranke, aktualna hrvatska politička situacija je jednostavno nestabilna i kao takva traži jasno rješenje.

To će se rješenje dogoditi, prije ili kasnije. HDZ i Most ipak imaju razloga svoje zajedničko obnašanje vlasti ne nazivati koalicijom. Kakve god bile i kako god se preslagivale, koalicije su u dosadašnjim hrvatskim vladama izdržale do završetka mandata počevši pokazivati neslaganja puno kasnije od onoga što se trenutačno događa. Uzrok je tomu iznimno nestabilna konstrukcija sadašnje parlamentarne i vladine većine u kojoj su HDZ-ova Domoljubna koalicija sa svojih 59 saborskih mandata i Most nezavisnih lista koji je od izbora izgubio najmanje četiri mandata, de facto izjednačeni, a sam se Most ponaša kao veto igrač. Novi je pak veto igrač postao i sam premijer što je najzornije u slučajevima (ne)imenovanja novog ministra branitelja i ravnatelja SOA-e.

U teoriji i praksi najnestabilnije su tročlane koalicije, a jedna je takva upravo na vlasti u Hrvatskoj. Pritom je zemlja jedinstvena po tome što njezinu tročlanu koaliciju čine zapravo dvije stranke i jedan političar. I dok Most zasad uspješno djeluje kao veto igrač prema potezima HDZ-a koje ne podržava, upitno je mogu li se iz takve pozicije zajednički realizirati postavljeni ciljevi. Naravno uz uvjet da artikulirani ciljevi i sredstva njihove realizacije uopće postoje. Napokon, uoči unutarstranačkih izbora u HDZ-u te u svim ostalim strankama koje to čeka, najvažnija je analiza rezultata na prošlim parlamentarnim izborima i njihovih uzroka. Za HDZ je ključno odgovoriti na pitanje zašto na vlasti nije sam? I zašto se doveo u situaciju faktične poluvlasti koja ovako složena teško funkcionira?

S obzirom na očekivanja i ranije rezultate, prošli su izbori za Hrvatski sabor gubitak i za HDZ i za SDP. Kaotično poslijeizborno traganje za parlamentarnom većinom od početka je bilo naklonjenije HDZ-u zbog profila Mostovih zastupnika, ali su i oni osjetili da im je pretpostavljeni partner odveć slab da ne realiziraju svoj maksimum. To se i dogodilo. Međutim, ne uspije li aktualna vlast u sljedećih godinu dana nakon čega sve čeka novo izjašnjavanje birača na lokalnim izborima, pokazati da je stabilna i međusobno usklađena, gubitnici će biti svi. I HDZ, i Most, i premijer. Jedina im je nada da će alternativa u vidu SDP-a biti gora. O tome pak odlučuje sam SDP po sličnom obrascu kao HDZ.