U satima prije derbija izvjesni je Efra Avila iz Bolivije pred zapanjenim prolaznicima i fotoreporterima levitirao na Pjaci, pridržavajući se za komad drveta s Hajdukovim šalom i navodno molio za pobjedu Splićana. U metropoli su helikopteri nadlijetali ulice oko stadiona na kojima jedva da je bilo žive duše, a policajci su visjeli s borongajskih stabala. Utakmici je prethodio rijetko bizarni tjedan ispunjen pričama o pivu i svadbenom piru, još dodatno začinjen najkontroverznijim pozivom u reprezentaciju ikada, a navijači su pozivali na nenasilje i ujedinjenje protiv 'grobara hrvatskog nogometa'.
Dok su u taboru jednih sijevale kazne u iznosima kakvi su prosječnom Hrvatu čista apstrakcija, drugi su poput ubogih studenata čekali da im 'sjednu neke pare' kako bi naprosto imali za svakodnevni život.

Atmosfera je bila sasvim nadrealna, a enegija toliko kaotična da je bilo nemoguće predvidjeti u kojem će smjeru eksplodirati. Činilo se da je sve moguće. No nekako na kraju popisa onoga što bi se 'moglo' dogoditi bio je - dobar nogomet.

Znalo se, međutim, da Hajduk može pobijediti jedino ako Dinamo ne odigra na razini svoje kvalitete. Ne bi to bilo nimalo čudno, jer igra i(li) rezultati modrih su često u raskoraku s objektivnim mogućnostima, a dosege premlade bijele momčadi vrlo je teško definirati jer - prema očekivanjima - variraju od odličnih do prilično loših. Međutim, Dinamo je jučer bio u svom najboljem ovosezonskom izdanju. a kad je tako, onda Hajduk samo slučajno može izvući nešto više od časnog poraza.

Gosti su šokantno poveli u prvoj minuti, a u osmoj je već moglo biti 0:2 da Kelava nije odličnom reakcijom 'izvadio' Vukovićev udarac pod gredu. No to su, pokazalo se, bili jedini opasni pokušaji bijelih i poslije toga Dinamo je posve preuzeo dominaciju. Iako je Hajduk u drugom poluvremenu povratio nešto od ravnoteže u sredini, njegova fajterska igra i taktička disciplina u tom dijelu terena nije se pretočila u kreaciju. Uzalud su pokušavali Caktaš, Oremuš, Vuković i mladi Bašić, Hajduk nije uspijevao stići u šesnaesterac. U obrani je poslije ozljede Stojanovića ne curilo, nego lijevalo...

Možda će zvučati kontroverzno poslije svih (opravdanih) kritika koje su mu bile upućene, ali dojam je da je za Dinamovu vrlo dobru igru u ovoj utakmici najzaslužniji trener Čačić. Ovaj put apsolutno zaslužuje 'kapu dolje', jer u potpunosti je pročitao sve Hajdukove opcije. Znajući da bijelima nedostaje pravi fantasista koji bi iskoristio prostor između suparničkog veznog reda i obrane, namjerno je u neku ruku 'ostavio' taj prostor, poslavši na teren izuzetno napadačku formaciju. Teško se sjetiti kad je Dinamo posljednji put igrao ovako ofenzivno: plava je formacija najviše podsjećala na 4-3-3, s time da je veza pritiskala vrlo visoko. Upravo je ona i odnijela pobjedu. Izvrsni Kovačić je napokon izlazio više prema naprijed, čak je i Ademi dobio više ofenzivne slobode, a tako je i Sammir dobio više prostora.

Iako su time ostavljali puno prostora za eventualne Hajdukove protunapade, oni se ipak nisu događali. Krstičević je očiti nedostatak pokušao kompenzirati stavljanjem Vukovića na njemu omiljenu poziciju druge, povučene špice i to je izgledalo kao 4-4-1-1, ali Dinamova zadnja linija predvođena jučer fenomenalnim Šimunićem pomaknuta je više nego obično i lako je to amortizirala. Bencun jedva da je pipnuo loptu.

Kad je Krstičević ubacio Bašića i prešao na 'čišći' 4-2-3-1, Dinamova sredina se povukla i zato je u drugom poluvremenu igra malo umrtvljena i uglavnom preusmjerena na bokove. Iako poslije toga Hajduk nije stvorio nijednu (polu)šansu, postojala je opasnost da iz nekog 'ludila' izjednači – sve do nespretnog jedanaesterca, kada je sve riješeno.

Bila je to, sve u svemu, vrlo dobra i dinamična utakmica, a konačni omjer vrlo pravedan: točno toliko je Dinamo kvalitetniji od Hajduka. Plavima ostaje nada da će barem nešto od ovog izdanja uspjeti preslikati na europske nastupe, a bijelima saznanje koliko su u ovom trenutku udaljeni od najvećih rivala. Ne bi ih poraz trebao obeshrabriti, jer puno je potencijala u ovoj mladoj momčadi. Domaće prvenstvo već godinama slabo održavana iluzija kompetitivnosti, koja daleko više potječe od nekonkurentnosti Hajduka i ostalih klubova nego od sveprisutnog Dinamovog utjecaja, ali to ne znači da se u njemu nema što za vidjeti. Jučerašnja utakmica bila je na prilično visokoj razini i najbolji je dokaz da ima.