OSVRT NEVENA BARKOVIĆA

Bura oko neprofitnih medija: A da malo stanemo na loptu?

  • Autor: Neven Barković
  • Zadnja izmjena 02.02.2016 19:51
  • Objavljeno 02.02.2016 u 19:51
Ministar kulture Zlatko Hasanbegović

Ministar kulture Zlatko Hasanbegović

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek

Nakon što se u javnosti ovih dana povela usijana javna rasprava o odluci novog ministra o ukidanju Povjerenstva za neprofitne medije vrlo brzo je postalo jasno da nećemo pratiti hladnu i racionalnu diskusiju o tom potezu, nego tek zapjenjenu razmjenu parola o ‘fašističkom udaru na slobodu medija’ s jedne strane i ‘skidanju ljevičarskih uhljeba s državne sise’ s druge

Za početak treba uočiti da su se oni koji odobravaju takav potez novog ministra kulture našli u dvije, tek djelomično preklapajuće frakcije: jedne koja likuje jer takva odluka ide na štetu svjetonazorskih neprijatelja i druge, one koja podržava odluku zbog (privida) državne štednje na novcu koji se trošio na netransparentan način. Ova prva frakcija lako se može otpisati jer joj nije stalo ni do čega drugog doli do vječnih ratova koji su dosadili i bogu i vragu dok bi ova druga frakcija, čisto perspektive radi, trebala imati na umu i nešto što se ne spominje u raspravama ovih dana, a to je činjenica da Hrvatska već ima medij koji bi se trebao brinuti o temama od javnog interesa - Hrvatsku radioteleviziju.

Budući da kritičari neprofitnih medija često upozoravaju na svjetonazorsku i političku uniformnost dosad subvencioniranih medija, nije loše upitati se kako takvim temama pristupa HRT, koji građani RH financiraju s više od milijarde kuna godišnje, što je dramatično veći iznos od onog koji je Hasanbegović svojom odlukom ‘uštedio’ na neprofitnim medijima (radi se o 2,9 milijuna kuna godišnje koji su se dijelili na 28 medija).

Odgovor na to pitanje, nažalost, znamo svi. Na Prisavlju već dva i pol desetljeća uređivačku politiku, naročito u Informativnom programu, određuje unutarnji vjetrokaz koji se neumoljivo okreće onako kako puše vjetar s Markova trga, ovisno o tome koja opcija je na vlasti. A kako se, usporedbe radi, na HRT-u tretira kultura, konkretno na primjeru najdugovječnije kulturne emisije 'Pola ure kulture', odnosno 'Samo kulturno' u novoj sezoni? Stihijski, neuvjerljivo i mlako, uz neizostavne svjetonazorske obračune - nekad tamo gdje su potrebni, ali najčešće tamo gdje nisu. Ukoliko, dakle, promatramo javni interes koji u pojedinim medijima financiramo zajedničkim novcem, trebalo bi prvo posložiti kriterije prema iznosu koji uplaćujemo i sadržaju koji dobivamo.

U svijetu komercijalnih medija, naročito onih koji kroče linijom manjeg otpora, stvari su puno jasnije. Naime, postoji savršeno dobar poslovan razlog zbog kojeg će komercijalni mediji gotovo u pravilu proizvesti više sadržaja o Severininoj svadbi nego o događanjima u Muzeju suvremene umjetnosti, baš kao što postoji i savršeno dobar razlog zbog kojeg usporimo na cesti kad prođemo pokraj prometne nesreće. Ona stara izreka o čovjeku koji ugrize psa nije nastala slučajno.

Naravno, radi se o prilično pojednostavljenom gledanju na stvari, pri čemu se zanemaruje ključan faktor, a to je odgovornost urednika medija za ono što se nudi čitateljima. Svaki medij, naravno, uvijek može ići linijom manjeg otpora i 'štancati' mikrosadržaje o slavnima koji sadrže više vizuala negoli riječi, ali odgovoran medij s pametnom uređivačkom politikom potrudit će se da i one javnosti manje zanimljive, ali za zdravlje društva puno važnije teme, osmisli i opremi na atraktivan način. Urednik medija, bio on proračunski financiran ili ne, koji se u startu postavi kao da mu je posve svejedno hoće li šira javnost konzumirati sadržaj objavljen u tom mediju ne zaslužuje opstati – i to ne zbog tržišnih razloga, nego novinarskih.


Naravno, ako bismo medije prepustili jedino i isključivo tržištu kao jedinom arbitru toga tko od medija zaslužuje opstanak, a tko ne, nije nemoguće da bismo završili s potpuno tabloidiziranom medijskom scenom, koja bi uporno spuštala kvalitetu sadržaja u potrazi za najnižim zajedničkim nazivnikom šire javnosti, od koje i živi. Ako ste pak mišljenja da su i sada mediji sadržajno već dotakli dno dna, nemojte se zavaravati, jer uvijek može gore.

Kritičari državnog financiranja neprofitnih medija, baš kao i svatko drugi, imaju puno pravo postavljati pitanja o kriterijima po kojima se dodjeljuje novac poreznih obveznika takvim medijima. Kakvi su to neobični kriteriji kad su odlukama Povjerenstva koje je raspustio novi ministar kulture financirani mediji gotovo identičnih svjetonazora i uređivačke politike? Ako je, kao što često glasi odgovor neprofitnih medija, europska praksa takva da države (su)financiraju medije zbog razvoja demokracije i pluralizma, postavlja se pitanje o kakvom pluralizmu govorimo ako jedna vlada financira samo one medije koji su svjetonazorski i politički bliže trenutno vladajućoj opciji?

U takvom okruženju je posve očekivano da smjena vlasti podrazumijeva ukidanje financiranja neprofitnih medija bliskih 'bivšima' te preusmjeravanje novca poreznih obveznika u medije koji su bliski novoj vlasti. I tako unedogled, u spirali prepucavanja i likovanja, koja zasigurno ne pomaže razvoju demokracije i pluralizma.

Postoji i treći, možda i ključan problem u ovoj priči koja je sve samo ne jednostavna i crno-bijela: ako govorimo o financiranju kulture kroz medije, treba imati na umu da je doslovno nemoguće osmisliti posve apolitične kriterije za dodjelu sredstava. Naime, kultura je sama po sebi vrlo često politična i to s dobrim razlogom. Ako inzistirate na apolitičnoj kulturi, počnite s izbacivanjem Picassove 'Guernice' iz muzeja.

Upravo zato se, naročito ovih dana, pokazuje jasna potreba da se definiraju kristalno jasni kriteriji financiranja neprofitnih medija novcem poreznih obveznika. Ako je moguće, takav bi model financiranja trebalo što više udaljiti ne samo od Ministarstva kulture, nego i od posljedica redovnih smjena vlasti. Lako je to napisati, naravno, ali najvažnije je pitanje u čemu bi ti kriteriji trebali biti utemeljeni? Koje su to vrijednosti za koje se zajednički, kao društvo i država, svi možemo založiti?

To se u polariziranoj društvenoj situaciji u kakvoj se trenutno nalazimo čini kao nerješiv problem – sve dok se ne sjetimo 'sitnice' koja se u Hrvatskoj često zaboravlja, a trebala bi biti svima na umu i to puno češće od nekih drugih 'zajedničkih vrijednosti'.

Radi se, naravno, o Ustavu RH, konkretno o njegovom 3. članku: 'Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanja prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.'

Ima li ijedne razumne osobe koja će reći da su u 3. članku Ustava navedene vrijednosti koje država ne bi trebala podržavati u medijima, pa i financijski?

I na koncu, je li uopće moguće ovako zapaljivoj temi pristupiti bez ostrašćenosti i olakog etiketiranja neistomišljenika, a naročito u svjetlu činjenice da je posve jasno da i jedna i druga strana imaju validne argumente koje treba uzeti u obzir?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!