Riječ je o prijedlogu koji će otvoriti višemjesečne političke sukobe, intenzivno lobiranje industrije i ekoloških organizacija te odrediti smjer europske klimatske i industrijske politike za desetljeća koja dolaze, piše Politico.

ETS je danas najvažniji europski alat za borbu protiv klimatskih promjena jer najveće onečišćivače prisiljava da za svaku tonu emitiranog ugljikova dioksida plate određenu cijenu. Reforma bi trebala prilagoditi sustav cilju klimatske neutralnosti do 2050. godine.

Kako funkcionira ETS?

Sustav trgovanja emisijama obuhvaća oko polovice ukupnih emisija stakleničkih plinova u Europskoj uniji. U njemu sudjeluju elektrane, čeličane, cementare, brodarske kompanije i zrakoplovni prijevoznici.

Tvrtke za svaku tonu ispuštenog CO2 moraju posjedovati emisijsku dozvolu. One se kupuju na dražbama ili na tržištu, mogu se međusobno prodavati, a dio ih pojedine industrije još uvijek dobivaju besplatno. Cijena dozvola određuje se prema ponudi i potražnji, a trenutačno iznosi oko 80 eura po toni CO2.

Broj dostupnih dozvola svake se godine smanjuje, čime raste pritisak na kompanije da ulažu u čišće tehnologije.

Od uvođenja 2005. godine ETS je, prema podacima Europske komisije, smanjio godišnje emisije EU-a za oko milijardu tona ugljikova dioksida.

Tko bi mogao plaćati više?

Jedno od najvažnijih pitanja reforme jest proširenje sustava na nove sektore.

Komisija razmatra uključivanje spalionica otpada, ali i svih međunarodnih letova koji polaze iz Europske unije. Trenutačno se ETS primjenjuje samo na letove unutar Europskog gospodarskog prostora.

Takav potez mogao bi izazvati nove trgovinske napetosti sa Sjedinjenim Državama, koje se već dugo protive europskom oporezivanju zrakoplovnog sektora.

Nova pravila za klimatske ciljeve

Sadašnji ETS predviđa da industrije obuhvaćene sustavom do 2030. smanje emisije za 62 posto u odnosu na 2005. godinu.

Ključni element reforme bit će tzv. Linearni faktor smanjenja (LRF), kojim se određuje koliko se brzo svake godine smanjuje broj dostupnih emisijskih dozvola.

Prema sadašnjim pravilima broj dozvola praktički bi se sveo na nulu već 2039. godine, što bi značilo da bi industrija i brodarstvo do tada morali gotovo u potpunosti prijeći na čiste izvore energije. Budući da se takav scenarij smatra teško ostvarivim, Komisija će vjerojatno predložiti prilagodbu tog mehanizma.

Preblago ublažavanje izazvalo bi negodovanje industrije, dok bi veće popuštanje moglo otvoriti optužbe da Bruxelles odustaje od klimatskih ambicija.

Hoće li Bruxelles ograničiti cijenu ugljika?

Visoka cijena emisijskih dozvola potiče ulaganja u zelene tehnologije, ali istodobno povećava troškove poslovanja koje tvrtke često prebacuju na potrošače.

Zbog toga Komisija želi dodatno ojačati mehanizme koji stabiliziraju tržište. Najvažniji među njima je Rezerva za stabilnost tržišta (MSR), koja povlači višak dozvola kada ih na tržištu ima previše te ih vraća kada nastane manjak.

Raspravlja se i o mogućnosti uključivanja certifikata za uklanjanje ugljikova dioksida iz atmosfere, kao i međunarodnih ugljičnih kredita. Dok se tehnologije za uklanjanje CO2 smatraju relativno prihvatljivima, međunarodni krediti izazivaju velike prijepore jer su u prošlosti znatno snizili cijenu emisijskih dozvola.

Hoće li industrija i dalje dobivati besplatne dozvole?

Brojne energetski intenzivne industrije i danas dobivaju dio emisijskih dozvola besplatno kako bi ostale konkurentne proizvođačima iz država koje nemaju slične klimatske propise.

Međutim, za sektore obuhvaćene europskim mehanizmom ugljične prilagodbe na granicama (CBAM), poput proizvodnje čelika, cementa, aluminija, gnojiva, vodika i električne energije, besplatne dozvole postupno će se ukidati do 2034. godine.

Industrija traži da se taj sustav zadrži što dulje, dok ekološke organizacije upozoravaju da upravo besplatne dozvole slabe učinkovitost ETS-a.

Glavno pitanje je: Tko će dobiti milijarde od emisijskih dozvola?

ETS je posljednjih godina postao jedan od najvećih izvora prihoda država članica.

Od 2013. prodajom emisijskih dozvola prikupljeno je oko 265 milijardi eura. Oko tri četvrtine tog novca ostaje državama članicama, koje ga uglavnom moraju ulagati u energetsku tranziciju i klimatske projekte. Preostali dio prihoda uglavnom se slijeva u dva fonda Europske unije – Modernizacijski fond, koji podupire energetsku tranziciju 13 država članica s najnižim dohotkom, te Inovacijski fond, iz kojeg se financira razvoj novih zelenih tehnologija.

No, kako Komisija već neko vrijeme da naslutiti, ideja je da se velik dio prihoda sada slijeva u Bruxelles, a to se, očekivano, baš i ne sviđa državama članicama. Koplja se zapravo lome oko novog europskog proračuna - siromašnije države žele veći proračun u kojem kohezijske politike i dalje mogu opstati uz nove prioritete EU-a, dok Komisija tvrdi da toga nema bez novih izvora financiranja proračuna.