KOMENTAR DRAGE PILSELA

Benediktova Crkva sve manje katolička

  • Autor: Drago Pilsel
  • Zadnja izmjena 24.12.2010 13:01
  • Objavljeno 24.12.2010 u 13:01
Papa Benedikt

Papa Benedikt

Izvor: Sipa Press / Autor: SIPA

Dobar dio dokumenata State Departmenta odnosno WikiLeaksa nudi najbolju i puno precizniju informaciju o karti moći u svijetu u prvom desetljeću 21. stoljeća. Pa ne čude informacije odnosno slika Vatikana kao 'ostarjelog, jako zatvorenog i reakcionarnog centra moći', i to bez obzira što se radi o drugoj diplomatskoj sili na svijetu sa 177 delegacija, odmah nakon SAD-a koji ima predstavništva u 188 zemalja

Američki diplomati akreditirani pri Svetoj Stolici pokušavaju sve to ublažiti floskulama o 'poteškoćama u komunikaciji'.

Kao što primjećuju, Vatikan ne pokazuje veći interes za nove tehnologije u odnosima s javnošću; nema političku koordinaciju i javne poslove ostavlja u rukama grupe talijanskih staraca koji jedva da i govore engleski, jezik globalizacije.

Reakcije koje se primjećuju u tzv. katoličkom svijetu otkrivaju do koje je mjere sve ovo točno i štetno.

Naime, Benedikta XVI. se, za razliku od prethodnika, ne priznaje ili prepoznaje kao autoritet u političkom svijetu i u vanjskopolitičkim odnosima, a za sebe traži samo da mu se prizna duhovni autoritet.

Barem tako ističe vjerski komentator dnevnika La Vanguardia iz Barcelone, Oriol Domingo, koji piše: 'Ova vizija podsjeća na provokativno pitanje koje je 1945. sovjetski diktator Josif Staljin postavio Winstonu Churchillu i Theodoru Rooseveltu o tome s koliko divizija raspolaže tadašnji papa Pio XII. Naime, svjetski su moćnici zadovoljni onda kada Crkva ne pokazuje utjecaj u političkim i ekonomskim odnosima.'

I tu je problem, jer vanjskopolitički zadaci koje pred sobom ima Sveta Stolica toliko su teški i široki da izgleda kao da ona politička sila koja je nekoć postojala. Teško je razumjeti tu kontradikciju: da Sveta Stolica mora imati posla s cijelim svijetom, ali da se tako zatvara u sebe.

Trećina njezinih vjernika živi u Latinskoj Americi, a ovaj je novinar još sredinom osamdesetih godina slušao kako se katolici Latinske Amerike osjećaju 'marginalizirani od Vatikana', što traje i danas.

Papina pažnja prema tzv. kršćanskim korijenima Europe (u novogodišnjoj poruci u povodu Svjetskoga dana mira Papa piše o ubojitom antikršćanskom sekularizmu), njegova želja da se postigne kakav takav dijalog s pravoslavnima i odnosi Katoličke crkve s islamom, doista su postavili latinoameričke katolike u drugi plan.

Razumljiva je briga Vatikana: u zemljama u kojima je kršćanska zajednica vrlo stara, kao što je slučaj Iraka, islamski je fundamentalizam kršćane doveo u poziciju koja se izjednačava s vremenima progona u antičkom Rimu.

Nesloboda katolika prisutna je i u ogromnoj Kini gdje, sve češće, Vatikan mora trpjeti kako komunistička vlast naređuje i određuje imena biskupa dok se nastavlja progon vjernika laika i svećenika, biskupa dakako, koji su vjerni Svetoj Stolici.

Američki diplomati ističu da se akcije vatikanske diplomacije, ponajprije preko kapilarne mreže svećenika i redovnika, usredotočuju na pitanja doktrine ili morala kao što su kontracepcija i pobačaj, homoseksualne veze ili istraživanje matičnih stanica.

State Department mišljenja je da Crkva, osobito ono što je preostalo od njezine nekoć sjajne diplomatske mreže, ipak ostaje budna u pitanjima tradicionalnog multilateralizma: pozicija Vatikana u pitanjima razoružanja, sukoba na Bliskom istoku, rata u Iraku, iranske nuklearne prijetnje, siromaštva, ekonomske krize ili klimatskih promjena, slična je onoj u zemljama gdje vladaju socijaldemokrati ili umjereni demokršćani.

Različita je pak kompetitivna pozicija Pape spram islama, jer Washington kvalificira Benedikta XVI. kao eurocentričnog: 'Ratzinger vjeruje da je Europa povijesna i duhovna domovina Katoličke crkve i nije spreman popustiti u obrani svojega kontinenta pred naletom sekularizma ili pred izazovima susreta sa islamom', piše u jednoj od depeša američkih diplomata u Vatikanu.

Ta je borbenost u kontrastu s oslabljenom moralnom pozicijom Crkve na vlastitu terenu, ponajviše zbog opetovanih i vrlo jakih pedofilskih skandala koji su pokazali da je katolička hijerarhija uglavnom sve to prešućivala i zataškavala.

Zaključno, američka nam diplomacija pokazuje dvije stvari: da je prva institucija koja je željela i planirala biti globalnom pojavom u povijesti, Katolička crkva (jer je katolicizam sinonim za globalizacija), ima ozbiljne poteškoće u prilagođavanju svijetu, kao i to da vatikanska hijerarhija s Papom na čelu jedva zna kako reagirati nad tim neveselim i nezaustavljivim procesom.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi