KOMENTAR GORDANA DUHAČEKA

Američki rasizam i hrvatsko ustaštvo: princip je isti

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 24.06.2015 17:00
  • Objavljeno 24.06.2015 u 17:00
Zastava Konfederacije vrišti s prozora obiteljske kuće

Zastava Konfederacije vrišti s prozora obiteljske kuće

Izvor: Profimedia / Autor: ...

Naš komentator je početkom godine boravio u Alabami te se vlastitim očima uvjerio u to da je u SAD-u rasizam i dalje vrlo živ i prisutan. Toga se prisjetio nakon strašnih vijesti koje su prošlog tjedna došle iz Charlestona: 21-godišnjak je izvršio masakr u crnačkoj crkvi, ostavivši iza sebe i pisano objašnjenje za taj čin rasističkog terorizma. Uz minimalne prilagodbe bi tekst ubojice Dylanna Roofa mogao izaći kao urednički komentar na domaćim desničarskim portalima, smatra naš komentator

U veljači ove godine imao sam priliku na jednom studijskom putovanju sa skupinom novinara iz cijele Europske unije, posjetiti Alabamu na nekoliko dana. Baš u to vrijeme je vrhovni sudac te američke savezne države Roy Moore dovodio u pitanje ustavni poredak SAD-a odbijajući provesti odluku Federalnog suda o bračnoj jednakosti, no za mene je mnogo šokantniji bio podatak da dotični u svojem uredu ima na zidu veliki portret Jeffersona Davisa, predsjednika robovlasničke Konfederacije koja je vojno poražena u krvavom Američkom građanskom ratu. No očito da nije bila poražena ideološki, kad je Moore ponosno isticao svoju privrženost Davisu, posve nezainteresiran za činjenicu da su četvrtina stanovnika Alabame crnci, velika većina njih potomci robova za čije se vječno sužanjstvo borio Davis. Dapače, svima s kojima smo razgovarali, to je izgledalo posve neproblematično, dok se mi europski novinari nismo mogli prestati – doduše jako pristojno jer na američkom jugu svi su doista ekstremno izluđujuće pristojni – čuditi kako je to uopće moguće.

Tijekom nekoliko dana u Alabami primijetili još pregršt detalja koji su vrištali 'rasizam', među njima i na mnogim mjestima na vjetru vijoreće zastave poražene robovlasničke Konfederacije, ali se i dalje postojeća segregacija i rasna mržnja možda još bolje vidjela kroz ono što je bilo prešućivano. Primjerice, u Gospodarskoj komori Alabame, gdje su nas dočekali srdačno preko svake granice (na spomen Hrvatske jedan od domaćina je oduševljeno uzviknuo 'Dubrovnik!') te nam krenuli detaljno pričati o ekonomskoj povijesti svojeg zavičaja. Ropstvo i segregacija nisu bili spomenuti, iako je cijela ekonomija američkog juga stoljećima bila zasnovana na ropskom radu crnaca, a kada sam pogledao na jednom zidu fotografije svih dosadašnjih predsjednika Komore, našao sam tek jedno crno lice, i to tek u dvogodišnjem mandatu početkom ovog stoljeća. Kao heroja zaslužnog za ekonomski razvoj današnje Alabame, domaćini su nam s obožavanjem isticali Wernhera von Brauna, zloglasnog nacističkog inženjera kojega su Amerikanci nakon Drugog svjetskog doveli da im pokrene svemirski program, a on je kao svoju bazu početkom pedesetih godina izabrao Alabamu, rekavši da ga podsjeća na domovinu. Valjda zbog tada mnogo direktnijeg brutalnog rasizma i segregacije?

Sve to događalo se dok je jedan od gledanijih filmova u američkim kinima bio 'Selma', koji opisuje kako su u Alabami sredinom šezdesetih premlaćivali, zlostavljali i ubijali Afroamerikance predvođene Martinom Lutherom Kingom, pa smo gospodu iz Komore direktno pitali – a što je s naslijeđem rasizma, je li se situacija promijenila na bolje? Iako im je bilo vidno neugodno što potežemo temu, pristojno su rekli da je to stvar prošlosti, ali da, eto, i dalje postoje određene rasne tenzije. Onda su se, pak, bacili u filipiku protiv tzv. ObamaCarea, reforme američkog zdravstva koju je teškom mukom progurao predsjednik Barack Obama i koja je prvi put u njihovim životima dala zdravstveno osiguranje desecima milijuna američkih građana. Gdje god bismo došli i s kime god bismo razgovarali (a to su skoro pa uvijek bili bijelci), krenuo bi napad na ObamaCare, što se ispostavilo kao kodirani izraz rasizma, koji je višedesetljetno propagiranje političke korektnosti samo gurnulo u neku vrstu ilegale, no nikako izliječilo ili iskorijenilo.

Selma

Uostalom, i dalje posvuda raširena segregacija ogledala se i u tome da u Alabami crni i bijelci i dalje žive u odvojenim kvartovima, što je slučaj i u cijelom SAD-u, kao i da se može primijetiti da sve srednje ili niže plaćene poslove rade crnci (od njih gore prolaze zasad jedino Latinoamerikanci), dok pozicije ekonomske i društvene moći – osvojene još davno krvlju ropskog rada generacija američkih crnaca - i dalje drže bijelci. Na kraju boravka u Alabami, zastave Konfederacije i Davisov portret činili su se kao najmanji problem, tek simboličke sitnice koje govore o i dalje živom i zdravom američkom rasizmu usmjerenom na sve koji nisu dovoljno bijeli ili dovoljno kršćani.

Svega toga sam se opet sjetio ovih dana, kada je jedan 21-godišnji rasistički luzer iz Južne Karoline (koja se nalazi odmah iznad Alabame) upao o crkvu u Charlestonu i smaknuo devetero ljudi, a jednoga teško ranio. I da, ti ljudi bili su crne boje kože. Dylann Roof je počinio zapravo rasizmom motiviran teroristički napad, koji većina američkih medija odbija nazvati takvim iako bi vikali na sav glas da je terorizam ako bi se napadač zvao Mohammad. A jedina konkretna posljedica tog rasističkog masakra je rasprava koja se sada vodi u američkoj javnosti o tome treba li ispred zgrade javne uprave u Charlestonu maknuti zastavu Konfederacije ili ne. Pobogu, sramota je što se uopće tamo nalazi i što se tim simbolom robovlasništva teroriziraju afroamerički sugrađani!


No raspravom o semantici se još jednom vješto skreće pažnja s drugih, mnogo važnijih aspekata američkog rasizma, koji uključuje i to da se bijeli policajci redovito iživljavaju na crncima, što je zapravo postala suvremena verzija linča. Ne govori se o tome da su američki zatvori disproporcionalno ispunjeni afroameričkim muškarcima, od kojih je hrpa njih na višegodišnjim kaznama završila zbog pušenja marihuane. Ne govori se ni o konstantnoj ekonomskoj segregaciji Afroamerikanaca, koja je započela odmah nakon kraja Američkog građanskog rata te se nastavila sve do danas, ni o tome da bi SAD trebao isplatiti reparacije potomcima svojih građana koje su držali u ropstvu, što je uvjerljivo elaborirao Ta-Nehisi Coatesu doista genijalnom eseju za The Atlantic. Ako je Njemačka zbog svoje nacističke prošlosti s pravom platila basnoslovne odštete preživjelim žrtvama i potomcima, nema razloga da isto ne učini SAD i to vlastitim državljanima. Ne govori se ni o tome da Republikanska stranka – stranka Abrahama Lincolna! – još od šezdesetih beskrupulozno i iznimno uspješno provodi tzv. Southern Strategy, koja podrazumijeva pridobivanje rasistički nastrojenih glasača za sebe. Doista, nisu svi republikanci rasisti, ali su svi rasisti republikanci. Dapače, sad se otkriva kako je rasistički gnjus Roof svoje stavove radikalizirao do želje za ubijanjem crnaca čitajući portal Council of Conservative Citizens (kako je sam napisao u svojem kvazi-manifestu objavljenom online), rasističke udruge s ideologijom bijele supremacije koja financira nekoliko aktualnih republikanskih kandidata za predsjednika SAD-a.

Ne treba iz rasprave izuzeti ni činjenicu da je liberalni pristup problemu rasizma također tragično podbacio, uspjevši jedino da se zloglasna riječ ‘nigger’ proskribira političkom korektnošću u bizarnu orvelovštinu ‘the n-word’, koju sada smjerno izgovaraju svi američki bijelci, što mnoge od njih nije nimalo zaustavilo da pritom i dalje misle ‘crnčuga’. Liberalna politika političke korektnosti - koja je tek upitna metoda a nikako sama po sebi vrijednost! - onemogućila je i iskrenu raspravu o problemima afroameričke zajednice u SAD-u, a time i javne politike i društvene promjene koje su potrebne da se stanje popravi.

Dapače, ono što je u svojem tekstiću napisao ubojica Roof, mnogi i dalje misle, ali nikad ne bi priznali: robovima je zapravo većinom bilo baš dobro, segregacija nije bila loša stvar, Europu ugrožavaju nebijele rase, crnčuge su glupe i nasilne, Hispanoamerikanci su veliki problem za SAD itd. Roofovo poremećeno baljezganje vrijedi pročitati ne zato što u njemu ima išta smisleno, nego jer je paradigmatski primjer suvremenog američkog rasizma, ali i ideologije bijele supremacije i čišćenja društva od raznobojnosti i drugih različitosti, što je od nedavno aktualna tema i - u Hrvatskoj.

Uz minimalne prilagodbe hrvatskom kontekstu, komotno bi se Roofove baljezgarije moglo objaviti kao urednički komentar na nekom od popularnih hrvatskih desničarskih portala; zastava robovlasničke Konfederacije postala bi 'stari hrvatski pozdrav' ZDS, 'niggeri' bi postali Srbi, užitak robovskog života na južnjačkim plantažama bilo bi muziciranje 'Male Floramye' u Jasenovcu, umjesto američkog govorilo bi se o hrvatskom nacionalnom biću (ili tkivu), a ugrožena bi bila Hrvatska – od Jugoslavena, naravno.

Američki rasist ili hrvatski filoustaša, princip je isti, razlike su u lokalnim nijansama. I naravno u tome što u Hrvatskoj filoustaše većinom samo glasno laju i reže, a zasad ipak ne grizu, za razliku od SAD-a gdje je svakom manijaku na raspolaganju pištolj ili automatska puška da u praksi provede svoje poremećene ideje. Ali ako se i u Hrvatskoj neki od brojnih tranzicijskih luzera ili boraca za disanje hrvatski bude radikalizirao do toga da uzme oružje u ruke i krene ubijati 'one koji Hrvatsku nikad nisu željeli', bit će prilično jasno koja i kakva ga je retorika gurnula u tom pravcu. Zna se!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!