SVESTRANI BELGIJANAC U ZAGREBU

Alergičan sam na ono hrvatsko 'bit će bolje!'

lijepa naša vaša axel

lijepa naša vaša axel

Izvor: tportal.hr / Autor: Montaža: Lucija Bušić/Ivana Galović

Hrvati ne vole nešto ljubavne rekvizite, pogotovo ako su napravljeni sa stilom. Ali zato obožavaju pivo. Momak iz Bruxellesa već deset godina puni pluća zagrebačkim smogom; za to vrijeme uspio je otvoriti prvi hrvatski 'Love shop', raditi na baušteli, raditi u PR-u, e da bi na kraju počeo kuhati prvo hrvatsko 'samostansko' pivo. Axel voli lagati da mu je baka iz Hrvatske. Iz totalno neočekivanog razloga

Ovo još nismo čuli ni od jednog hrvatskog stranca – Axel je počeo učiti i govoriti naški jer ga je nakon nekog vremena iritirala ta domaća fascinacija došljacima sa Zapada. Pa otkuda si, pa zašto si došao, pa divno, pa krasno, jedna te ista pitanja koja su ga opsjedala otkad se utaborio u Zagrebu, na kojima je, naravno, mogao kapitalizirati u heteroseksualnom smislu... Ali, zapravo nema smisla: 'Htio sam što prije naučiti hrvatski da me ljudi prestanu percipirati kao stranca. Zašto bih izazivao više znatiželje time što sam Belgijanac? I zašto bi netko trebao biti manje znatiželjan ako nisam? Namjerno sam nakon nekog vremena počeo govoriti da sam tu jer mi je baka iz Hrvatske. Zanimljivo je kako bi nakon te rečenice interes za daljnji razgovor naglo padao.'

Ipak, nije sve tako tužno u prethodnoj činjenici. U Belgiji su izgubili osjećaj za strance, veli mi u nastavku tridesettrogodišnji Axel Deshayes. Paradoksalno je da odrastaš okružen tolikim nacijama, bojama kože, a da zapravo ne znaš ništa o tim ljudima, priznaje i dodaje da je trebao otići u Maroko ne bi li nešto saznao o toj zemlji, premda mu je u susjedstvu živio Marokanac. U Hrvatskoj, naprotiv, ekipa te želi upoznati, znati otkud dolaziš i to zapravo pospješuje integraciju, kaže Belgijanac koji ovih dana s dvojicom prijatelja priprema za tržište prvo belgijsko samostansko pivo, ali na hrvatski način. Nazvali su ga Visibaba i promovirat će ga u narednim mjesecima po gradskim parkovima, prije svega Maksimiru.


No, vratimo se malo na početak. Prije deset godina mladi prevoditelj i diplomant odnosa s javnošću zaputio se u Zagreb ispisati svoj završni esej na temu hrvatske kinematografije. U studentskom domu kod džamije, gdje je boravio neko vrijeme, skužio je da je dotadašnje 24 godine proveo s krive strane pojma društvenosti: 'Hrvatska me naučila biti altruističan. Ugostili su me u studentskom domu gdje sam otkrio drugačiji način života s frendovima, život koji nije bio toliko individualistički. Tamo su svi svakome pomagali, to me baš dirnulo. Imam super prijatelje u Belgiji, ali nikada nije postojala takva briga jednih za druge. Ovdje nekoga vidim pet puta i imam intenzivniji odnos nego s nekim koga u Bruxellesu poznajem čitav život.'

Svidjeli su se Axelu Hrvati, da ne kažemo Hrvatice za koje veli da su predivno pristupačne i bez bahatosti, unatoč svojim možebitnim fotogeničnim kvalitetama. Hrvatice su, osim komunikativnih vještina, i nešto manje predivno konzervativne. Dečko zna sve o tome. Uostalom, Hrvatice su mu omogućile propast prvog hrvatskog projekta – Love shopa: 'Otvorio sam prvi ljubavni dućan u Hrvatskoj. Poanta je bila napraviti kontrast opskurnim seks shopovima gdje se prodaju jeftine i nekvalitetne stvari. Svi naši proizvodi bili su uvezeni iz Švedske, Njemačke, jako dobre izrade, ulja za masažu, donje rublje, korzeti, vibratori sa Swarovski kristalima... Nije to bilo nikakvo mračno mjesto u nekoj sporednoj uličici gdje se ljudi moraju skrivati, nego prava otvorena ženska soba. No, nije išlo. Ipak su žene još uvijek konzervativne i katolički odgojene. I slika obitelji je dominantna. Brakovi se sklapaju čim netko zatrudni.' Problem je bio u tome što bi gošće dućana sve nešto gledale kao da će kupiti, ali bi im bilo neugodno pred vlastitim prijateljicama. Naravno, poslije bi zvonili telefoni i padale narudžbe uz neizostavno objašnjenje 'to je prijateljici za rođendan'.

Ipak, očito je bilo premalo 'prijateljica'. Kada su seks dućani počeli kopirati Axelov model, Belgijanac je zatvorio biznis i krenuo u nove radne pobjede. Malo bauštele s Bosancima, pa malo PR-a, ali teško se u Hrvata izboriti za neko relevantno mjesto u marketinškom ringu ako ne želiš postati fensi: 'Ljudi ovdje pate na velika imena, bez da imaju ikakvog pojma o kvaliteti marketinga. Važno je da im kampanju rade slova poput B i Ž. Ako nisi fensi agencija, nećeš dobiti posao. Htio sam pridobiti klijente kroz kvalitetu, kao kod ljubavnog dućana, ali to ovdje ne prolazi. Moraš imati nekog 'celeba'.'

Ne cijenimo kvalitetu, a bome ni brzi rad.
Prepričava mi Axel bizarnu priču hrvatskog prijatelja koji se vratio iz Švicarske i pokrenuo posao dubinskog čišćenja. Uložio je tip lovu u najbolju opremu i napravio bi dogovoreni posao u nekoliko sati. Nitko mu, veli, nije htio platiti dogovorenu cijenu jer im se činilo da je premalo radio. Švicarac je skužio trik. Otezao je s poslom nekoliko dana, zavlačio i, naravno, naplatio se normalno.

Najnormalnije onda da Axel, iako je Hrvatsku socijalno savršeno skužio, radije posluje sa strancima. Žali se momak da se naš narod lako zapali za neku ideju ili projekt, ali da istom brzinom gubi entuzijazam: 'Koliko sam ovdje naučio biti opušten, toliko me ponekad ta opuštenost blokira. Puno se priča, a malo se radi. Uložiš puno vremena s ljudima, ali na kraju ne bude ništa od toga. Razlika je između mladih ljude ovdje i u Europi ta što vani postoji puno više kreativnih centara. Ljudi se ovdje daleko više znaju, ali su manje kreativni i vole maštati.'


Čudi se i što se u Hrvatskoj ni oko čega ne prosvjeduje. Koliko god da je populacija u zapadnoj Europi više individualna i živi privatne, odvojene egzistencije, toliko se bolje povezuju po raznim prosvjednim frontama: 'U Hrvatskoj se ekipa skuplja u manjim krugovima i to se ne širi dalje. Zadovoljni su kad se požale svojim prijateljima i tu sve prestaje. U individualističkim društvima ljudi se bolje povezuju zbog stvari koje ih se osobno tiču.' Precisement, rekao bi Hercule Poirot. Domaća društvenost iscrpljuje se u frendovskim jadikovkama i izljevima frustracija, a ekipa, emocionalno rasterećena, gubi potrebu za širim, građanskim revoltom.

S energijom potrošenom na osobne veze i poznanstva, u Hrvatskoj je sukus narodne političke svijesti sabran u frazetini 'bit će bolje' koja Axelu uistinu bode uši: 'Postao sam alergičan na to 'bit će bolje' Ma što će to biti bolje? Samo od sebe? Ne vjerujem. Ili ćeš sam napraviti da ti situacija bude bolja ili ćeš čekati. Otkrio sam u Hrvatskoj da kad nešto stvarno želiš, to i dobivaš. Tu još uvijek postoji ta magija. Postoji prostor za to. U Belgiji se teže uspostavljaju veze, teže je skočiti na neke druge nivoe poznanstava. Tamo se npr. odvjetnici ili arhitekti ne druže s bilo kime. Ovdje su ti ljudi dostupni i pomoći će ti ako imaš ideju. Postoji socijalna mreža koja ti pomaže.'

Nije to loše Axel zaključio. Evo, i novinari mu drže štangu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!