Trumpov novi plan je detaljniji, realističniji i koordiniraniji od njegovih ranijih izjava o 'bliskoistočnoj rivijeri', no trenutačna dinamika u Gazi, Izraelu i regiji sugerira da će njegova održivost ovisiti o političkoj volji, pritisku Washingtona i spremnosti na dugotrajnu diplomatsku igru – sve ono što Trump dosad rijetko pokazuje, piše CNN u svojoj analizi.

Njegova administracija već je nekoliko puta demonstrirala sklonost najavljivanju 'povijesnih preokreta' – i to bez pripremljene logistike, institucionalne potporne infrastrukture ili razumijevanja terena. Slično je bilo i s njegovim pokušajima posredovanja u Ukrajini.

Tamo su uskoro nestali i optimizam i politički zamah, a rat je eskalirao. Upravo zato je iskustvo Ukrajine ključno mjerilo: Trump voli velike trenutke, ali nerijetko zanemaruje spor, težak i nevidljiv diplomatski rad – koji jedini može proizvesti održive rezultate.

To otvara ključna pitanja: Hoće li prvi čovjek SAD-a uložiti trajnu, svakodnevnu pažnju u taj proces? Može li doista pritisnuti čelnike poput Benjamina Netanyahua i Vladimira Putina, što je dosad zapravo izbjegavao? I može li se njegov tim odreći modela 'dogovora za kamere' u korist dugotrajnog, zakulisnog građenja povjerenja?

Prekid vatre, razmjena zarobljenika i tranzicija vlasti

Trumpov prijedlog uključuje trenutno primirje, razmjenu izraelskih talaca za Palestince u izraelskim zatvorima, fazno povlačenje izraelskih snaga, razoružavanje Hamasa i demilitarizaciju Pojasa Gaze te uspostavu prijelazne vlasti pod međunarodnim nadzorom.

Najrizičniji element je zahtjev da Hamas u roku od 72 sata od Netanyahuova pristanka oslobodi sve preostale taoce, žive i mrtve. Politički cinici već tvrde da je možda baš to razlog zbog kojeg je izraelski premijer tako spremno podržao plan – računajući da će Hamas odbiti i otvoriti mu prostor za nastavak ofenzive uz američki blagoslov.

Netanyahu između Washingtona, domaće politike i vlastitog opstanka

Netanyahu je došao u Washington u znatno slabijoj poziciji nego prije godinu dana. Međunarodna potpora Izraelu nakon 7. listopada erodirala je pod težinom stravičnih razaranja i masovnih civilnih žrtava u Gazi.

Trump mu zasad pruža politički štit, ali prvi put vidljivo podiže razinu pritiska. Američki predsjednik otvoreno je poručio da Izrael mora 'naći put prema miru i normalizaciji' te ga je suočio s potrebom objašnjenja europskih inicijativa za priznanje palestinske države.

Posebno je odjeknuo njegov potez da Netanyahua spoji s katarskim čelnikom i natjera ga na izražavanje 'žaljenja' zbog narušavanja katarskog suvereniteta. To je prvi signal da bi Washington mogao uvjetovati podršku konkretnim potezima.

Pitanje je hoće li se to nastaviti ili je riječ o jednokratnoj gesti.

Dvostruki scenarij: Implementacija ili politička koreografija

Izraelski premijer već desetljećima vješto balansira između američkih zahtjeva i svojih političkih ciljeva. Dva scenarija su realna:

1. Da Netanyahu podrži plan samo formalno, a računa na Hamasovo odbijanje. To bi mu omogućilo nastavak rata bez ozbiljnog američkog protivljenja.

2. Da plan posluži kao taktička pauza dok krajnja desnica u njegovoj koaliciji sabotira svaki korak prema tranziciji vlasti u Gazi. U tom slučaju, ni Trump ni bilo tko drugi ne može dobiti jamstva za provedbu.

Netanyahu istodobno razmišlja o vlastitom političkom i pravnom opstanku. Dugotrajan rat može mu poslužiti kao štit protiv istraga, kritika i prijevremenih izbora.

Hamas pod pritiskom, ali i dalje ključni igrač

Trump je pokušao stvoriti dojam da je Hamas izoliran, navodeći potporu arapskih i muslimanskih čelnika planu. No glasovi iz samog vrha Hamasa ukazuju na duboko nepovjerenje prema Washingtonu i strah od gubitka poluge – preostalih 48 talaca.

Predaja talaca u roku od tri dana bila bi političko samoubojstvo ako bi izraelska vojska nakon toga nastavila s operacijama. A upravo tu stručnjaci vide najveću 'minu' u planu – nema jasnog jamstva da bi primirje opstalo.

Palestinski analitičari dodatno upozoravaju na drugi problem: Palestinci nisu imali udio u stvaranju plana. Ideja da Trump u ulozi šefa tzv. Odbora za mir nadgleda Gazu, uz pomoć tehnokrata i potencijalno Tonyja Blaira, razbija ionako krhko povjerenje.

Hoće li američki predsjednik doista uložiti politički kapital?

Sve se svodi na ove tri stvari: spremnost Trumpa da tjednima ili mjesecima osobno upravlja procesom, odlučnost da pritisne Netanyahua udarajući po linijama otpora u izraelskoj politici i sposobnost da umjesto jednokratnog spektakla stvori proces koji malim koracima gradi povjerenje.

Dosadašnje iskustvo s Ukrajinom pokazuje da njegova administracija brzo gubi fokus nakon velikih najava i ritualnih susreta pred kamerama.

Ako se nastavi taj obrazac, plan za Gazu mogao bi završiti kao još jedan neprovedeni prijedlog u povijesnom nizu.

Situacija na terenu je neodrživa: humanitarna katastrofa u Gazi, tisuće mrtvih civila, regionalna nestabilnost i globalni bijes prema izraelskoj kampanji uništavanja.

Zbog toga će čak i najzakočeniji akteri javno pozdravljati svaku inicijativu, pa i onu koja nema stvarnu šansu za provedbu. Upravo tu leži paradoks – Trumpov plan najambiciozniji je koji je njegova administracija dosad iznijela, ali njegov uspjeh ne ovisi o retorici, nego o dugotrajnom, pragmatičnom, često nevidljivom diplomatskom radu.

Hoće li predsjednik SAD-a ovaj put ostati za stolom i kad reflektori odu – ili će se, kao u Ukrajini, okrenuti sljedećoj velikoj najavi? Upravo će to odrediti ima li ova inicijativa stvarni potencijal ili je tek još jedna epizoda u politici spektakla.