Saga o gradnji vukovarskog plivališta, koja se protegnula na punih pet sjednica Gradskog vijeća Vukovara, dobila je krajem proteklog tjedna epilog bar kad je odluka lokalnih vlasti u pitanju. Odlučeno je da se grade otvoreni bazeni, kao jeftinije rješenje. I ta odluka, kao i neposluh dijela SDP-ovaca prema gradonačelniku, te prijava stranačkih čelnika USKOK-u otvorila je niz pitanja – od otvorenosti lokalnih vlasti prema građanima i načina trošenja proračunskog novca, do pitanja korupcije političara u općinama i gradovima
Odgovor na pitanje tko s kim surađuje u vukovarskom Gradskom vijeću nakon posljednje sjednice nije lako dati, kao što je to često znao biti slučaj u posljednje vrijeme. Osim uobičajenih transfera u druge stranke, posebice je to postalo vidljivo kad je unutar koalicija pucala ljubav ili kad je u pojedinim klubovima vijećnika popustila stranačka stega.
Priča iz vukovarske gradske vijećnice nije nešto što se, primjerice, nije događalo u obližnjem Osijeku, malo daljem Zagrebu ili od Dunava podalekom Splitu. Politička trgovina događa se u mnogim gradovima i općinama, česte su neobične koalicije i transferi, dogovori oko i ispod stola, podmetanja nogu, odnosno postavljanje pitanja tko je što uzeo, a tko što dobio.
Nisu rijetke ni žalbe stranih investitora koji su upozoravali da ih pri dolasku u Hrvatsku priječe 'činovnici koji udaraju pečate' i nerijetko traže novac kako bi 'ubrzali stvar'. Slično se tuže i domaći investitori, pa je tako i Goran Štrok nedavno ponovio kako su ga reketarili, zbog čega je pojedince i prijavio za korupciju.
Stoga je tportal pokušao dobiti odgovore na upite o transparentnosti institucija javne vlasti, sumnjama u korupciju, ali i gubitku povjerenja građana u one koji bi im prvi trebali pomoći u ostvarenju elementarnih prava.
Izvršni direktor GONG-a Dragan Zelić opravdanim smatra pitanje 'mehanizama kontrole izvršne vlasti na lokalnim razinama', posebice nakon uvođenja izravnog izbora načelnika, gradonačelnika i župana 'u kojem je gotovo nemoguće smijeniti čelnika izvršne vlasti od strane građana'.
Građani se GONG-u najviše žale na nemogućnost dobivanja traženih informacija od pojedinih općina, gradova i županija, pa Zelić kaže kako 'razlozi skrivanja informacija mogu biti namještanje natječaja ili sklapanje sumnjivih ugovora'. 'Takvi podaci bi trebali biti javni. Ukoliko se krije takve i slične podatke, postoji ozbiljna sumnja na moguću korupciju', navodi Zelić.
I Saša Šegrt, izvršna direktorica Transparency Internationala Hrvatske, navodi nemogućnost doznavanja podataka koji bi trebali biti javni, poput termina održavanja sjednica lokalnih vlasti, načina trošenja proračunskog novca ili kako je reguliran najam gradskog prostora, kao područja u kojem se građani žale toj nevladinoj organizaciji.
'Premda je tu teško reći je li riječ o korupciji ili jednostavno lošem obavljanju dužnosti, takvi postupci uvijek ostavljaju prostor za sumnju da tijela javne vlasti ne djeluju pošteno i u skladu sa zakonom', dodaje Šegrt.
Savjetuje građanima da u slučajevima kada institucije nisu otvorene moraju biti uporni u borbi za svoja prava. 'Nisu rijetki slučajevi da se problem riješi nakon što građanin pokaže da ne namjerava odustati. Takvo 'istjerivanje pravde' zahtijeva trud i vrijeme, ali ima pozitivan učinak – ne samo na budući rad tih tijela, već i za ohrabrenje drugih građana', tvrdi Šegrt.
GONG-ovac Dragan Zelić lopticu prebacuje i na državne vlasti, navodeći kako se 'od nove Vlade očekuje da svojim primjerom i dobrim odlukama vrati povjerenje građana u institucije i politiku kao časnu djelatnost u svrhu općeg dobra'.
'Jedan od načina vraćanja povjerenja u institucije može biti otvoreniji rad tih institucija i uključivanje zainteresiranih građana u procese donošenja odluka. Povjerenje se vraća i odgovornijim ponašanjem političara u upravljanju javnim dobrima, ali i da budu svjesni političke odgovornosti te da odgovaraju za loše poteze. Dodatno, treba uložiti napore u odgoj i edukaciju građana kako bi postali aktivni. Isto vrijedi i za političke elite', predlaže Zelić.
Kad je već o korupciji riječ, a Hrvatska se, podsjećaju mnogi, barem na deklarativnoj razini opredijelila na suzbijanje te pošasti, građane bi se trebalo uključiti u donošenje važnih odluka, kao što su usvajanje proračuna jedinica lokalne samouprave ili izmjena zakona i propisa.
'Trebala bi postojati i mogućnost uvida u provedbu tih odluka, a posebno onih koje tiču trošenja proračunskih sredstava. Sve relevantne informacije – primjerice podaci o svim fazama postupaka javne nabave, redovna financijska izvješća, dodijeljeni poticaji i subvencije, trebali bi biti javni i lako dostupni', navodi Šegrt, zalažući se i za jednostavan mehanizam prijave eventualnih nepravilnosti, ali i provjere te mogućih sankcija.
Na kraju, Dragan Zelić podsjeća kako se 'borba protiv korupcije dosad više odvijala kao rezultat pritiska iz Bruxellesa, a manje kao stvarni izraz političke volje', no ohrabruje ga i pojava 'konkretnijih mjera u borbi protiv korupcije nakon odlaska Ive Sanadera'.
Borba protiv korupcije ne smije biti šou za javnost, nego izraz stvarne političke volje kako bi se odgovorno i učinkovito raspolagalo resursima ove zemlje na opće dobro svih građana. Velika je odgovornost na pravosuđu i politici da pokaže kako se ne isplati baviti korupcijom i da će svi koji su upuste u takve avanture biti kažnjeni bez obzira na poziciju', zaključno poručuje Zelić.
