U tihom kutku Hertfordshirea, svega sat vremena vožnje sjeverno od Londona, nalazi se polje koje skriva najdugotrajniji svjetski poljoprivredni eksperiment.

Još 1843. godine, viktorijanski aristokrat i zemljoposjednik John Bennett Lawes – koji je kasnije postao pionir moderne industrije gnojiva – pokrenuo je sustavno testiranje različitih metoda za povećanje prinosa pšenice. U nedostatku moderne tehnologije, jedini način arhiviranja podataka bio je metodično prikupljanje i sušenje uzoraka pšeničnog zrna, slame i tla te njihovo spremanje u boce, piše BBC.

Nije mogao ni sanjati da će se ova praksa nastaviti gotovo dva stoljeća, stvorivši jedinstvenu arhivu. Danas se ta zbirka nalazi u istraživačkom centru Rothamsted Research u Harpendenu i dokumentira mnoge promjene koje je čovjek kroz povijest nametnuo planetu.

Andy Macdonald, današnji kustos zbirke u Rothamstedu – među kolegama poznat i kao "čuvar boca" – navodi da uzorci iz 1940-ih i 50-ih sadrže radioaktivne tragove koji svjedoče o nuklearnim pokusima iz tog razdoblja. No u tim bočicama krije se i noviji zapis: prve pojave mikroplastike.

Udisanje, gutanje, apsorpcija

Prema jednoj procjeni, prosječna osoba godišnje unese i do 52.000 mikroplastičnih čestica. Iako je ta brojka osporavana, znanstveni konsenzus jasno pokazuje da plastika ulazi u ljudsko tijelo u značajnim količinama – hranom, vodom, pićima, pa čak i zrakom.

Mikroplastika je dosad pronađena u tjelesnim tekućinama – uključujući slinu, krv, sputum i majčino mlijeko – te u organima poput jetre, bubrega, slezene, mozga, pa čak i u unutrašnjosti kostiju. Sve više istraživanja pokušava odgovoriti na ključno pitanje: što ta plastika radi našem zdravlju?

U Rothamstedovim uzorcima, Macdonald jasno uočava prijelaz između 'prije' i 'poslije' plastike. 'Masovna upotreba plastike počinje dvadesetih godina prošlog stoljeća, ali značajan porast bilježimo od 1960-ih. Neke čestice dospjele su u tlo putem atmosferskog taloženja, a moguće ih je i zamisliti kako se odvajaju s traktorskih guma', kaže.

Danas se procjenjuje da ljudi udišu i unose više mikroplastike nego ikada prije. Prema studiji iz 2024., potrošnja mikroplastike povećala se šest puta od 1990., najviše u SAD-u, Kini, dijelovima Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i Skandinavije.

Dobrovoljni unos plastike – u ime znanosti

Razumijevanje utjecaja mikroplastike na ljudsko zdravlje pokazalo se iznimno složenim. Zato su znanstvenici u 2025. proveli prvi 'human challenge trial' s plastikom – eksperiment u kojem su ispitanici svjesno konzumirali mikroplastiku.

Osam volontera pristalo je, za simboličnu naknadu, progutati otopinu mikroplastike u laboratoriju u središnjem Londonu. Istraživanje je financirala zaklada Minderoo, a vodila ga je dr. Stephanie Wright s Imperial Collegea u Londonu. Rezultati studije očekuju se krajem 2025.

Wrightova objašnjava kako su simulirali realne scenarije unosa plastike – poput kuhanja čaja u plastičnoj vrećici ili podgrijavanja hrane u plastičnoj posudi – te pratili razinu plastike u krvi sudionika tijekom 10 sati. 'Zagrijavanje i vruća voda najgori su uvjeti za oslobađanje mikroplastike', kaže Wright. 'Zanimalo nas je koliko se toga apsorbira u krvotok nakon uobičajenih radnji.'

Plastika u arterijama, mozgu i kostima

Znanstvenici diljem svijeta istovremeno otkrivaju sve alarmantnije činjenice. U 2024., kineski istraživači pronašli su mikroplastiku u uzorcima kostiju i mišićnog tkiva pacijenata koji su prošli operacije zamjene zglobova. Postavili su hipotezu da takva prisutnost može utjecati na sposobnost kretanja i regeneracije tkiva.

Talijanski znanstvenici, pak, pronašli su mikroplastiku u plakovima karotidnih arterija kod osoba s početnom fazom kardiovaskularnih bolesti. U sljedeće tri godine, ti su pojedinci imali 4,5 puta veći rizik od moždanog ili srčanog udara te iznenadne smrti.

U veljači 2025., tim s University of New Mexico otkrio je mikroplastiku u mozgovima preminulih osoba. Oni koji su za života imali dijagnosticiranu demenciju imali su i do deset puta više plastike u mozgu od onih bez bolesti. 'Ostali smo šokirani', izjavio je voditelj studije, toksikolog Matthew Campen.

Nije azbest, ali…

Znanstvenici zasad izbjegavaju izravno povezivanje mikroplastike s razvojem bolesti poput demencije ili srčanih oboljenja. Campen i drugi smatraju da plastika ne djeluje kao glavni uzročnik, već kao dodatni stresor koji dugoročno oštećuje organizam.

'To nije azbest“, kaže prof. Fay Couceiro s britanskog sveučilišta Portsmouth. 'Neće izazvati bolest preko noći, ali može postupno oštetiti stanice i narušiti opće zdravlje.'

Jedna od prepreka u istraživanju mikroplastike je njezina raznolikost – plastična čestica nije jednoznačan pojam. U litri flaširane vode može se naći i do 240.000 različitih plastičnih čestica, sedam vrsta plastike, od poliamida (vrste najlona) do polistirena.

Dr. Verena Pichler, farmaceutska kemičarka iz Beča, ističe: 'Mikroplastika može vezati toksine, prenijeti teške metale ili poremetiti hormonski sustav. Nanoplastika – čestice manje od jednog mikrona – može čak prodrijeti u stanice i nakupljati se u njima.'

Neke vrste mikroplastike također mogu prenositi gene za antimikrobnu otpornost. Couceiro trenutno vodi istraživanje u Antarktici, analizirajući otpadne vode s kruzera kako bi pratila širenje tih gena.

Prof. Raffaele Marfella iz Napulja istražuje moguću povezanost mikroplastike s ubrzanim starenjem. Njegov tim koristi tzv. vaskularne organoide – 3D modele krvnih žila izrađene od ljudskih stanica – kako bi testirao djelovanje različitih vrsta plastike.

Preliminarni rezultati sugeriraju da dnevna izloženost od 10 do 100 mikrograma plastike po kilogramu tjelesne mase može izazvati mjerljive upale i metaboličke promjene kod životinja. No prijenos tih rezultata na ljude još uvijek je izazovan.

Rak, lijekovi i udisanje plastike

Pichler vjeruje da postoji vjerojatna veza između mikroplastike i povećanog rizika od raka, posebice kolorektalnog. Uz stalnu upalu koju može izazvati, mikroplastika bi mogla pospješiti rast tumora. Istraživanja su pokazala da mikro- i nanoplastika mogu smanjiti učinkovitost lijekova za rak, vezivanjem na njih i otežavanjem prijenosa aktivnih tvari do tumora.

Couceiro sada proučava i utjecaj mikroplastike na pacijente s astmom. Prikuplja uzorke ispljuvka tijekom pogoršanja simptoma i mjeri količinu mikroplastike u zraku u domovima pacijenata. 'Ako utvrdimo da određene vrste plastike pogoršavaju napade astme, možda možemo savjetovati pacijente kako ih izbjeći', kaže.

Couceiro i drugi znanstvenici žele iskoristiti ove podatke kako bi utjecali na proizvođače plastike. Cilj je zamjena najštetnijih materijala sigurnijima, osobito u medicinskim uređajima poput cijevi za kisik ili zaštitnih maski.

'Mikroplastika je posvuda – u zraku, vodi, hrani. Udišemo je i dok spavamo', zaključuje Couceiro. 'Moramo pronaći načine kako da je barem smanjimo, ako već ne možemo potpuno izbjeći.'