Kako je u tome uspio i može li Europa ponoviti taj recept, za tportal je govorila Phoebe Tseng, projektna menadžerica u Industrial Technology Research Instituteu (ITRI), instituciji koja je odigrala ključnu ulogu u nastanku tajvanske industrije poluvodiča, uključujući kompanije UMC i TSMC, a gostovat će na konferenciji Innovate Split, koja će se održati 10. i 11. rujna u Tehnološkom parku Split.

Tseng kaže da tajvanski uspjeh nije rezultat jedne velike odluke ni pojedinačne državne politike. Presudno je, objašnjava, bilo povezivanje dugoročne industrijske strategije, primijenjenih istraživanja, razvoja inženjerskog kadra i prijenosa tehnologije iz istraživačkih institucija u industriju. 'Jedan od najvažnijih elemenata bila je spremnost javnog sektora da tehnologiju, opremu i ljude prebaci privatnim kompanijama kada su bile spremne za komercijalizaciju i rast', ističe Tseng.

Takvu ulogu imao je ITRI. Njegov zadatak, kaže, nije bio trajno upravljati poslovanjem u industriji poluvodiča, već smanjiti rizik u početnoj fazi, razviti tehnologiju i stručnjake te stvoriti uvjete u kojima će kompanije poput UMC-a i TSMC-a moći izaći na globalno tržište.

Europa ne može jednostavno napraviti novi Tajvan

Za Europu je to jako važno, tim više što pokušava smanjiti tehnološku ovisnost i povećati svoju ulogu u globalnom lancu poluvodiča. No Tseng upozorava da kopiranje Tajvana nije jednostavno rješenje. 'Europa ne može jednostavno reproducirati tajvanski povijesni put jer su njezina industrijska struktura, tržišni uvjeti i način upravljanja drukčiji', kaže.

No može preuzeti principe na kojima je taj model izgrađen: dugoročno ulaganje, snažnije povezivanje istraživanja i industrije, učinkovitiji transfer tehnologije i stručnjaka te, što je možda i najvažnije, jasan put od javno financiranog istraživanja do proizvoda spremnog za tržište.

Europa, smatra Tseng, već ima istraživanja i industrijske kapacitete, ali problem je u njihovu povezivanju. 'Ključni je izazov povezati ih učinkovitije i brže', ističe.

Brzina je jedna od karakteristika tajvanskog ekosustava te ju je teško izgraditi preko noći. Tajvan danas na relativno malom prostoru povezuje istraživanje, proizvodnju, dobavljače, stručnjake i kompanije koje mogu brzo reagirati na probleme u proizvodnji.

TSMC odlazi u SAD, Japan i Njemačku, ali Tajvan ne želi izgubiti jezgru

Jedan od najvažnijih proizvoda tog ekosustava sve se intenzivnije širi izvan otoka. TSMC ulaže u proizvodnju u Sjedinjenim Državama, Japanu i Njemačkoj, što je dio šireg pokušaja najvećih gospodarstava da smanje ovisnost o proizvodnji koncentriranoj u istočnoj Aziji.

Tseng takvu geografsku diversifikaciju ne vidi nužno kao prijetnju Tajvanu. 'Geografska diversifikacija može učiniti globalnu industriju poluvodiča otpornijom tako što približava proizvodnju velikim kupcima i smanjuje ovisnost o samo jednoj lokaciji', kaže.

Različiti pogoni imaju i različite uloge. Američko širenje usmjereno je na naprednu proizvodnju dok pogoni u Japanu i Njemačkoj jačaju opskrbu regionalne automobilske i industrijske proizvodnje.

Međutim postoji granica. 'Otpornost ne bi trebala značiti jednostavno premještanje kapaciteta iz Tajvana', upozorava Tseng. Vrijednost Tajvana, naime, nije samo u broju tvornica koje se ondje nalaze, već proizlazi iz koncentracije istraživanja i razvoja, proizvodnog iskustva, dobavljača, stručnjaka i sposobnosti brzog rješavanja problema u povezanom sustavu.

Pojedinačnu tvornicu moguće je izgraditi u drugoj zemlji, no cijeli ekosustav puno je teže preseliti. 'Inozemni pogoni mogu nadopunjavati taj ekosustav, ali za reprodukciju njegove pune dubine negdje drugdje bit će potrebno mnogo vremena', smatra Tseng.

Zato se tajvanska strategija, barem iz perspektive ITRI-ja, ne bi trebala temeljiti na sprečavanju međunarodnog širenja domaćih kompanija. Cilj bi, kaže Tseng, trebao biti da Tajvan ostane mjesto na kojem se razvijaju i prvi put u industriji primjenjuju nove generacije tehnologije.

Stoga misli da će Tajvan zadržati svoju ulogu središta razvoja i uvođenja najnaprednijih proizvodnih procesa, naprednog pakiranja čipova, novih materijala i opreme, kao i obrazovanja visokospecijaliziranih inženjera. 'Cilj ne bi trebao biti spriječiti međunarodno širenje, nego osigurati da Tajvan ostane mjesto na kojem se sljedeća generacija poluvodičkih tehnologija istražuje, integrira i prvi put dovodi do industrijskih razmjera', ističe.

Svijet čipova sve se više dijeli na blokove

U međuvremenu se mijenja i političko okruženje u kojem posluje ta industrija. Američko-kinesko tehnološko suparništvo donijelo je izvozne restrikcije, sigurnosna pravila, subvencije i podjelu tehnoloških lanaca prema geopolitičkim interesima. Za Tajvan, koji je duboko integriran u globalnu industriju, potpuno neutralna pozicija postaje sve teža. 'Tajvan i dalje može biti pouzdan tehnološki partner različitim tržištima, ali potpuna neutralnost postaje sve teža', kaže Tseng.

Kompanije moraju poštovati izvozne kontrole i sigurnosne propise država u kojima posluju, pa će tajvanska vjerodostojnost, smatra, sve više ovisiti o transparentnosti, zaštiti intelektualnog vlasništva i dosljednom poštivanju međunarodnih pravila.

No podjela globalne industrije na blokove mogla bi skupo koštati i kompanije i potrošače. Za europske kompanije to može značiti skuplju proizvodnju jer će se kapaciteti, zalihe i sustavi za usklađivanje s propisima morati duplicirati u više regija, a još je veći problem mogući utjecaj na razvoj novih tehnologija.

'Fragmentacija bi mogla usporiti inovacije ograničavanjem suradnje, smanjivanjem ekonomije razmjera i ograničavanjem pristupa određenim tehnologijama ili tržištima', kaže Tseng. Čak bi i dostupnost pojedinih čipova mogla sve više ovisiti o tome gdje kompanija posluje, tko su joj kupci i za što će se koristiti određena tehnologija.

No i takvo preslagivanje otvara prostor za dublju suradnju Tajvana i Europe, osobito ondje gdje se nadopunjuju njihove tehnološke snage.

AI stvara novu utrku, ali problem više nisu samo procesori

Velik dio sadašnje potražnje za čipovima dolazi zbog umjetne inteligencije. No Tseng upozorava da sljedeće usko grlo industrije vjerojatno neće biti samo sposobnost proizvodnje još naprednijih procesora te da bi u kratkom roku najveći problem mogli biti kapaciteti za napredno pakiranje čipova i memoriju velike propusnosti (HBM).

Razlog je promjena samih računalnih sustava jer performanse potrebne za AI sve manje ovise samo o jednom, što naprednijem čipu, a sve više o tome kako su procesori, memorija i takozvani chipleti povezani u cjelinu. 'Kapaciteti se šire, ali potrebno je vrijeme za njihovu gradnju', kaže Tseng.

Dugoročno bi još veći problem mogli postati energija i nedostatak stručnjaka. AI podatkovnim centrima nisu, naime, potrebni samo čipovi, već i ogromne količine električne energije, sustavi hlađenja, priključci na elektroenergetsku mrežu i specijalizirani inženjeri.

Tseng ne smatra da je sadašnja potražnja zbog razvoja AI-a samo prolazni fenomen, no upozorava da se njezin rast neće nužno nastaviti sadašnjom putanjom. 'Potražnja za poluvodičima, potaknuta umjetnom inteligencijom, stvarna je, ali trenutačna stopa rasta možda se neće pravocrtno nastaviti', kaže.

Kompanije će, dodaje, procjenjivati komercijalne rezultate velikih ulaganja i cijenu potrebne infrastrukture, zbog čega će investicijski ciklusi vjerojatno oscilirati.

No, dugoročno gledajući, AI se postupno pomiče od treniranja velikih modela prema njihovoj svakodnevnoj primjeni u kompanijama, uređajima i industrijskim sustavima. Zato sljedeći zadatak industrije neće biti samo proizvesti više čipova. 'Izazov će biti postići više računalnih performansi uz manju potrošnju energije i učinkovitiju integraciju sustava', ističe Tseng.

A gdje je u cijeloj toj priči Hrvatska?

U globalnoj utrci, u kojoj pojedinačne tvornice poluvodiča zahtijevaju golema ulaganja, manje države teško mogu konkurirati SAD-u, Njemačkoj, Japanu ili Tajvanu samom. No Tseng napominje da to ne znači da za zemlje poput Hrvatske nema mjesta u industriji.

Naprotiv, pogrešna bi strategija bila pokušavati izgraditi cijeli lanac. 'Manje članice EU-a ne moraju konkurirati u velikoj proizvodnji poluvodiča. Realističnija je strategija razviti duboku stručnost u odabranim dijelovima lanca vrijednosti', kaže.

Kao moguće niše navodi dizajn čipova, ugrađeni softver, fotoniku, napredne materijale, senzore, testiranje i specijalizirana istraživanja. Hrvatska, kaže Tseng, već ima temelje u područjima poput fotonike, optoelektronike, naprednih materijala, senzorskih tehnologija i testiranja poluvodičkih detektora.

No sama činjenica da postoje kvalitetni istraživači nije dovoljna da bi ih tajvanska industrija doživjela kao partnera. 'Hrvatske organizacije morale bi pokazati više od akademske izvrsnosti', kaže. Kako Tseng tumači, to bi značilo ponuditi provjerenu tehnologiju, jasan industrijski slučaj primjene, pouzdane projektne timove, uređene odnose u pogledu intelektualnog vlasništva i uvjerljiv put kojim će istraživanje prijeći u pilot-proizvodnju.

'Tajvanske kompanije najvjerojatnije će se uključiti kada partner ima specifičnu sposobnost, rješava konkretan inženjerski problem i može brzo prijeći od razgovora do provedbe', objašnjava Tseng.

Ista logika vrijedi za telekomunikacije, područje kojim se ona također bavi. Kako industrija prelazi s 5G-a prema 6G-u, prostor za suradnju vidi u spajanju tajvanske proizvodne i ICT baze sa specijaliziranim europskim istraživanjem, softverom, testiranjem i pilot-projektima.

Osobito su, kaže Tseng, vrijedne kompanije koje već imaju iskustvo rada s telekom operatorima ili sudjelovanja u otvorenim inovacijskim i istraživačkim programima jer time, zaključuje, pokazuju da njihova tehnologija nije ostala u laboratoriju.