Oko toga se na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER), u sklopu petog Susreta nastavnika STEM-a, razvila rasprava na panelu 'Što je inovativno društvo i kako mu škola doprinosi?', na kojem su sudjelovali Anica Tomić s Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja, Josip Burušić s Instituta Ivo Pilar, Nikola Dmitrović iz XV. gimnazije te Vedran Bilas s Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.

Moderatorica panela Mia Biberović iz Netokracije otvorila je raspravu podsjetivši na to koliko se posljednjih godina promijenio pogled na STEM. Dugo se, kazala je, ponavljalo da društvu treba više STEM stručnjaka, a tehnološki poduzetnici predstavljani su kao svojevrsni ideal uspjeha – ljudi koji su čak napustili visoko obrazovanje da bi razvili proizvode i izgradili velike kompanije.

Danas, međutim, gledamo i drugu stranu takvog razvoja. Neke od kompanija koje su osnovali tehnološki poduzetnici imaju golem utjecaj na protok informacija i društvo u cjelini, a sve se češće postavlja pitanje jesu li njihovi osnivači imali dovoljno širine da predvide posljedice proizvoda koje su stvarali. 'Treba se zapitati kakvo društvo doista želimo', sažela je Biberović pitanje oko kojeg se kasnije vrtio dobar dio rasprave.

Za Anicu Tomić inovativnost ne počinje tehnologijom, već postavljanjem pitanja.

'Inovativno za mene znači, kao i u umjetnosti i znanosti, pravo da postavimo pitanja i vidimo ono što netko drugi ne vidi. Vidjeti što drugi ne vide, postaviti pitanje i tražiti odgovor početak je ne samo za umjetnike nego za sve koji traže nešto drugačije', rekla je.

Škola je jedno od ključnih mjesta na kojima bi se takva sposobnost trebala razvijati. Josip Burušić istaknuo je da ona, uz obitelj, ima jednu od najvećih uloga u ostvarivanju potencijala svakog pojedinca, uključujući potencijal za inovativnost, te smatra da je ne treba promatrati isključivo kroz njezine slabosti. 'Današnje škole dobro rade na toj ulozi. Nije sve savršeno, ali mislim da bismo u našem društvu morali napraviti preokret i početi više gledati vrijednost naših škola jer je ona pozitivna', rekao je Burušić.

No koliko škola uopće može biti inovativna ako je preregulirana?

Nikola Dmitrović otvorio je to pitanje. Ako se od nekoga traži da eksperimentira i stvara nešto novo, kaže, mora mu se dopustiti da pogriješi, ponovno pokuša i promijeni pristup. Problem nastaje kada se isti princip pokuša primijeniti u školi.

'Ako odlučite eksperimentirati i nekome dati sredstva da pokuša napraviti nešto, on mora imati slobodu u kreiranju, mora moći griješiti i ponoviti. Smijemo li to u školi', upitao je Dmitrović. Škole, kaže, imaju kurikulume, agencije, inspekcije, roditelje i brojne administrativne obveze, a nastavnik uz sve to treba pronaći prostor za kreativnost.

'Morate se u tim situacijama boriti, a vrijeme odlazi na e-Dnevnik i papirologiju. Koliko onda ostaje prostora za inovativnost i kreativnost? Mora ga ostati, a to ovisi i o organizaciji škole. Iz djece uvijek morate izvući najbolje što se može', rekao je.

Boris Jokić vidi inovativno društvo prije svega kao društvo koje se može prilagođavati. To je, smatra, osobito važno u vremenu snažnih tehnoloških promjena jer su razvijena društva upravo ona koja mogu podnijeti velike tranzicije i transformacije. Škola je, međutim, velik sustav koji se teško mijenja. Mijenjaju se mladi ljudi, njihove radne navike i motivacija za učenje, zbog čega ni obrazovanje ne može ostati isto.

'Škola mora promijeniti pristup, vidjeti što treba mladima i staviti ih u poziciju odgovornosti, a ne samo prava', rekao je Jokić. Nema, kaže, dvojbe oko toga da hrvatskom obrazovanju treba STEM, ali STEM se ne svodi samo na više sati matematike, fizike ili informatike. 'Hrvatskoj školi treba STEM. Štoviše, smatram da joj nedostaju kritičko razmišljanje, rješavanje problema i prirodoslovna pismenost. Ako tradicionalno kombiniramo s inovativnim i razvojem tehnologije, i učenici i nastavnici bili bi zadovoljniji', rekao je.

Škola ne može nuditi samo jedan put

Dmitrović je kao primjer naveo XV. gimnaziju (MIOC), naglasivši da ni ondje nisu svi učenici isti niti svi imaju iste ambicije i interese. U školi, kaže, postoji prostor za učenike kojima je u fokusu redovna nastava, za one koji žele sudjelovati na natjecanjima, ali i za one koji žele otići korak dalje i povezati se s akademskom zajednicom ili uključiti u različite izvannastavne aktivnosti.

Prema njegovim riječima, oko 20 posto učenika škole sudjeluje na državnim natjecanjima, no vrijednost sustava nije samo u rezultatima najboljih. 'Po meni je važno imati sustav koji svakome omogućuje da bude na razini na kojoj želi biti. Ako ga zanima redovna nastava i od nje želi dobiti najbolje, može ostati na toj razini. Postoji i dio sustava vezan uz natjecanja, a ako želi dalje, tu je razvoj kroz akademsku zajednicu', rekao je.

Ta slojevitost, smatra, može biti plodno tlo za inovativnost. 'Kad imate takvu slojevitost unutar škole te nastavnike i učenike koji to žele, to je dobitna kombinacija. Iz takve dodane vrijednosti dolaze inovativnost i kreativnost, ali to ne nastaje preko noći. Sustav se gradi desetljećima i nikad ga ne smijete pustiti, već morate biti budni i raditi najbolje što možete s onim što imate', ističe.

Jokić je XV. gimnaziju i slične škole opisao kao iznimne primjere rada s djecom koja već imaju snažan afinitet prema STEM-u. Pravi problem, smatra, počinje mnogo ranije.

Prema njegovim riječima, oko petog i šestog razreda dio učenika počinje stvarati prve ozbiljnije aspiracije prema budućem obrazovanju i karijeri. U isto vrijeme dio djece koja imaju sposobnosti za STEM počinje gubiti interes ili zaključuje da nešto 'nije za njih', što je izraženo u sredinama u kojima nemaju jednak pristup dodatnim sadržajima, potpori i informacijama.

Zato bi, smatra, obrazovna politika morala puno ozbiljnije razmišljati o tome kako već učenicima petih i šestih razreda omogućiti da upoznaju tehnologiju i njezinu primjenu na drukčiji način od klasične nastave. Ako se tome pridruže umjetnička perspektiva i drukčiji oblici rada, može se stvoriti potpuno nova motivacijska baza.

Dmitrović je upozorio i da obrazovanje mora kontinuirano održavati takav interes, od osnovne škole preko srednje škole do fakulteta. 'Kad njemačko gospodarstvo zakašlje, Hrvatska dobije temperaturu', slikovito je opisao koliko je Hrvatska osjetljiva na gospodarska kretanja izvan svojih granica. Zato, kaže on, priča o znanju, radu i inovacijama ne može biti povremena intervencija, već mora trajati cijelo obrazovanje.

'Svi se kunemo u individualni pristup, a svi radimo po matrici'

Burušić je upozorio da je STEM nastava po svojoj prirodi zahtjevna jer traži suradnju škole, lokalne zajednice, akademskog sektora i industrije. Problem je, kaže, u tome što se takav način rada pokušava razvijati unutar sustava koji je izrazito normiran. 'Naš je obrazovni sustav načelno dobar, ali pitanje STEM nastave žrtva je prereguliranog općeg sustava', rekao je.

Kao jedan od paradoksa naveo je činjenicu da se u obrazovanju stalno govori o individualnom pristupu učeniku, no u praksi se nastava često odvija prema gotovo identičnim matricama. 'Svi se kunemo u individualni pristup, a svi radimo po matrici – ista zbirka zadataka, prezentacije, isti zadaci', rekao je.

I on se vratio na peti i šesti razred osnovne škole, tvrdeći da se velik dio odluka koje će kasnije odrediti obrazovni put djeteta donosi upravo tada.

'U dobi od 12 ili 13 godina uništavamo sud djece. Dijete dobije dvije četvorke i trojku i njegov je karijerni put praktički gotov, nema mogućnosti povratka. Kad čitate o zahtjevima roditelja za peticama, nemojte se čuditi. Svi su svjesni toga', rekao je Burušić. Stoga smatra da uspješnost obrazovne politike ne treba mjeriti samo rezultatima elitnih škola.

'Ono što se događa u MIOC-u ili V. gimnaziji nije relevantno za obrazovnu politiku. Pitanje je jeste li, s obzirom na ulazni kapacitet djece, dodali vrijednost koja se očekuje od vas. Neka druga škola u Zagrebu možda vlastitoj djeci daje veću obrazovnu vrijednost od vrhunske gimnazije', rekao je.

Pitanje jednakih prilika posebno je važno zato što većina učenika ne završava u nekoliko najpoznatijih gimnazija. Više od 60 posto mladih, podsjetio je Burušić, ide u tehničke i strukovne škole. Zato bi, smatra, trebalo puno više gledati što se događa upravo ondje i u sredinama koje nemaju jednake kulturne, obrazovne i gospodarske mogućnosti kao najveći gradovi.

Kao primjer naveo je istraživanje provedeno među djecom u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, u kojem ga je iznenadio podatak da oko polovice ispitanih učenika nikada nije bilo u muzeju. 'O čemu onda pričamo', upitao je. STEM je, naglasio je, važan prioritet te može biti model i za druge dijelove obrazovanja, ali ne postoji odvojeno od društva u kojem se provodi.

Tu se vraćamo i na pitanje dodane vrijednosti. Burušić ga je ilustrirao jednostavnim primjerom: pametni telefon može stajati oko 1500 eura dok materijal od kojeg je izrađen vrijedi tek mali dio konačne cijene. Razlika je u znanju, tehnologiji, dizajnu, razvoju i intelektualnom vlasništvu.

Nasuprot tome, Hrvatska i dalje izvozi velik dio proizvoda s relativno malom dodanom vrijednošću. 'Pitanje dodane vrijednosti pitanje je budućnosti ove države. Bez STEM-a, naglaska na inovativnost i dodanu vrijednost kao društvo možemo mijenjati ručnike, ali uvijek ćemo kaskati za drugima', rekao je Burušić.

Obrazujemo stručnjake, ali gdje će oni raditi?

Vedran Bilas slaže se da je STEM važan, ali postavlja drugo pitanje: je li dovoljan? 'STEM da, ali pitanje jest je li STEM dovoljan. Govorimo o društvenoj promjeni. Svatko od nas treba dati nešto za tu promjenu i stvarati ljude koji će je izgurati', rekao je.

Ako društvo želi stvarati veću dodanu vrijednost, obrazovanje mora funkcionirati kao cjelina, od prvih godina škole do fakulteta i doktorata. No ni to neće pomoći ako gospodarstvo nakon toga nema radna mjesta na kojima će takvi ljudi moći koristiti najnaprednija znanja.

'Pitanje je gdje naši stručnjaci rade fantastične stvari i koliko je u Hrvatskoj nastalo radnih mjesta u novim tehnologijama. Ne nastaju. To STEM sam ne rješava', rekao je Bilas. Kao primjer izdvojio je kvantne tehnologije. Dok se u državama poput Slovenije i Finske oko tog područja već razvijaju startupovi, u Hrvatskoj gotovo da nema ni ulaganja ni kompanija.

Ispričao je i da mu se javljaju mladi ljudi koji su završili FER, a potom otišli u Švicarsku studirati kvantne tehnologije jer takvu priliku nisu imali u Hrvatskoj.

'Kažu mi: Mi bismo došli u Hrvatsku, ali što da radimo ovdje?'

Bilas već nekoliko godina upozorava i na strukturu hrvatskog izvoza. Udio visoke tehnologije u njemu, rekao je, iznosi tek oko trećine prosjeka Europske unije, a među najvažnijim i najsloženijim hrvatskim izvoznim proizvodima i dalje su proizvodi čije je tehnološke temelje zemlja razvila prije mnogo desetljeća.

'Najznačajniji hrvatski izvozni proizvod je transformator, nešto što smo naučili raditi prije sto godina. Najkompleksniji hrvatski izvozni proizvod je vlak. Govorimo, dakle, o Končaru. I to je priča stara sto godina, uz dužno poštovanje', rekao je. Spomenuo je i Rasco kao primjer domaće kompanije u čijim proizvodima postoje ozbiljne tehnologije, uključujući energetsku elektroniku.

Obrazovanje STEM stručnjaka neće samo po sebi transformirati zemlju ako ostatak društva i gospodarstva ne napravi isti korak, poručio je Bilas.

Što ako dijete nije dobro u matematici?

'Kreativnost se skriva iza odgovora: ne znam', rekla je Tomić. Kaže da je jedan od temelja obrazovanja sposobnost čitanja, dubinskog razumijevanja pročitanog i povezivanja različitih područja znanja. 'Nisam STEM-ovka i mislim da je važno promijeniti sve. Djeca od rane dobi moraju učiti čitati dubinski i s razumijevanjem', rekla je.

Prisjetila se projekta u kojem su okupili dvadesetak učenika od kojih je školski sustav, kako kaže, uglavnom već bio digao ruke zbog lošijih ocjena ili drugih okolnosti. Umjesto da ih još jednom procijene prema onome što ne mogu, pokušali su otkriti što ih zanima i u čemu su dobri. Napravili su audiciju, uključili profesore i stvorili nešto što je Tomić usporedila s 'Društvom mrtvih pjesnika'.

Rezultat je, kaže, bio potpuno drukčiji od očekivanog. 'Pokazalo se da smo radeći s tom djecom potaknuli najbolje u njima. Najvažnije je imati unutarnju motivaciju za ono što želimo raditi', rekla je. S druge strane, na fakultet dolaze i studenti koji su tijekom školovanja bili iznimno uspješni.

'Super je da djeca znaju savršeno rješavati matematiku, ali kao profesorica na fakultetu vidim i mlade koji su izgubljeni, nesretni, imaju anksiozne napade, pod pritiskom su i tjeskobni', upozorila je. Pitanje za nastavnike zato, smatra, nije samo kako od učenika dobiti bolji rezultat na ispitu.

'Što mi kao profesori možemo napraviti da prepoznamo njegove talente? Ako mu ne ide matematika, možda mu ide nešto drugo. Gdje krenuti i kako to prepoznati?' naglašava. Od djece se, kaže, traži da budu individualna, odgovorna i empatična, ali odrasli im to moraju pokazivati i vlastitim primjerom.

Zato zagovara povezivanje područja koja se u školi često tretiraju kao odvojeni svjetovi. 'Zašto se hrvatski i fizika ne mogu povezati? Zašto se fizika ne bi mogla izvoditi na sceni, a matematika oko škole?' ističe. FER je, podsjetila je, godinama otvoren suradnji s umjetnicima, a takva je suradnja moguća i na drugim mjestima. Problem je u tome što često ovisi o volji pojedinca. 'Slušamo o sustavima, ali pojedinac je taj koji mijenja sustav', rekla je.

U raspravu se uključila i profesorica iz gimnazije u Vinkovcima, istaknuvši da hrvatskom društvu nedostaje poduzetnički duh među mladima. Škola bi, smatra, trebala imati holistički pristup i gledati svakog učenika kao pojedinca. Ako nekome ne idu fizika i matematika, to ne znači da nema druge talente. Kao primjer navela je svoju školu, u kojoj učenici sudjeluju u aktivnostima od glume i glazbe do filmologije i robotike.

A što se mora promijeniti do 2030.?

Pred kraj panela Biberović je upitala sudionike kada bi se ponovno sreli 2030. godine, što bi se do tada u hrvatskim školama trebalo promijeniti kako bi obrazovanje snažnije pridonijelo inovativnom društvu?

Dmitrović bi prije svega želio vidjeti više STEM nastavnika. 'Volio bih da 2030. STEM-ovaca bude toliko da jedva stanemo u veću dvoranu. Da podučavamo, a ne da polako odustajemo od STEM-a. Treba nam više nastavnika STEM-a', rekao je.

Jokić je odgovor potražio još šire – u položaju obrazovanja u hrvatskom društvu. Da bi se nešto ozbiljno promijenilo, smatra, politika mora shvatiti da su ljudi najvažnija investicija. 'U društvu se ulaže u sve osim u ljude. Društveni status nastavnika i nastavnica STEM-a, ravnatelja i odgajatelja je neadekvatan', rekao je.

Hrvatska se, kaže, može hvaliti inovacijama i reformama, ali nije napravila ono najvažnije – stavila čovjeka u središte. S tim je povezao i pitanje poduzetnosti mladih. Djeca već vrlo rano uče kako se odnositi prema riziku, uspjehu i neuspjehu, a njihovo ponašanje dijelom je odraz društva u kojem odrastaju.

Odgovornost i empatija

Burušić je bio skeptičniji prema mogućnosti velikih promjena u tako kratkom roku. 'Do 2030. neće se promijeniti ništa. Prekratko je', rekao je, upozoravajući da se složeni problemi ne mogu rješavati trivijalnim i banalnim intervencijama.

Hrvatska, smatra on, s obzirom na količinu truda koji kao društvo ulaže, zapravo živi vrlo dobro. Ono što joj ponajviše nedostaje sažeo je u jednu riječ – odgovornost. 'Svi bismo trebali biti odgovorniji. Kojim god se poslom bavili, bilo bi nam bolje', rekao je.

Za Tomić je ključ u - empatiji. 'Voljela bih da poraste empatija među nama. I kada se ne slažemo, da pokušamo shvatiti zašto se ne slažemo. Ako se ta empatija prenese na djecu, svima će biti lakše', rekla je. U radu s mladima, dodaje, sve češće vidi međusobnu udaljenost, ali i udaljenost od roditelja i profesora: 'Nedostaje nam ljubavi. Ona ne dolazi samo iz onoga što volimo, nego i iz poštovanja prema drugima, a to smo izgubili.'

Možemo, kaže, imati vrhunske znanstvenike i STEM stručnjake, ali i oni moraju osjećati sigurnost i pripadnost u okruženju u kojem rade.

Bilas je završnicu ponovno vratio na institucije. 'Što će se dogoditi u Hrvatskoj idućih deset godina? Ništa, jer nismo počeli raditi prije pet godina. Ali možemo početi svaki dan', rekao je. Za ozbiljniju promjenu, smatra, presudne su otvorene institucije. 'Najvažnije je da ljudi koji zaista mogu i žele dobiju priliku nešto napraviti. Ako su institucije blokirane, možda oni koji mogu i žele nikada neće dobiti priliku.'

Tu se s njim Jokić nije složio. Promjena se, tvrdi, u hrvatskim školama već događa. 'Škole od Koprivnice i Zaboka do Splita pokazuju da se stvari mijenjaju. Ideja da se ništa neće promijeniti zapravo je suprotna svemu o čemu govorimo. Promjena se već događa, a neke škole rade inovacije na svjetskoj razini', rekao je. Drugo je pitanje, dodao je, dobivaju li ljudi koji ih stvaraju dovoljnu podršku.

Zaključak rasprave je da Hrvatska nema problem samo s time zna li proizvesti talentirane matematičare, inženjere, znanstvenike, umjetnike ili poduzetnike, već zna li ih prepoznati dovoljno rano, dati im prostor da pokušaju i pogriješe, povezati ih s ljudima iz drugih područja i, na kraju, stvoriti društvo u kojem će svoje znanje imati gdje primijeniti.