INTERVJU

Srđan Vranac: 'Danas je lako postati programer, ali rijetkost su oni koji znaju sagledati širu sliku'

14.12.2019 u 19:03

Bionic
Reading

Srđan Vranac na predavanju u Zagrebu izazvao je inženjere na izlazak iz zatvorenih svjetova usko tehnoloških poslova i učenje drugih vještina potrebnih za uspješno poslovanje

Srđan Vranac softverski je konzultant iz Novog Sada (Srbija) s 20 godina iskustva. Ima vlastitu tvrtku Code4Hire, u kojoj s malim timom radi s klijentima iz Sjedinjenih Država i Europske unije.

Prvog dana konferencije za razvojne programere .debug održao je predavanje Devonomika - proširivanje developerskih horizonata, tijekom kojeg je izazvao inženjere na izlazak iz malih zatvorenih svjetova usko tehnoloških poslova i učenje drugih vještina potrebnih za uspješno poslovanje.

'Moja prva ljubav bila je ekonomija', rekao je Vranac tportalu u razgovoru po završetku predavanja, 'Završio sam srednju ekonomsku školu i upisao ekonomski fakultet. Ali, morao sam ga napustiti i početi se baviti ovime čime se danas bavim. Kako sam to počeo raditi, tako sam ekonomski aspekt poslovanja stavio u zapećak.

  • +43
Konferencija .debug 2019. Izvor: Bug / Autor: Bug

Prije nekoliko godina shvatio sam da to nema nikakvog smisla i da ne mogu nastaviti putem kojim sam dotad išao. Ponude nisu prolazile zato što sam svakom klijentu pristupao imajući u vidu isključivo tehnički aspekt pa sam promijenio pristup.

Sad tražim uvid i u troškovnu stranu projekta vezanu uz tehnički dio, kako bih bolje razumio projekt u cijelosti, možda i uočio prilike za uštede.'

Upozorili ste kako programerima i inženjerima prijeti utapanje u moru sličnih ako ne pronađu kako će se razlikovati od drugih. U vrijeme kad su ta zanimanja deficitarna to zvuči pomalo kontraintuitivno, zar ne?

Danas je lako postati programer, razvojni ili bilo koji drugi. Ima koliko hoćete. Ali, ljudi koji su u stanju sagledati širu sliku, koji mogu smisleno razgovarati sa svojim direktorima... Takvi ljudi su rijetkost.

Zbog manjka ljudi koji dobro razumiju i tehnologiju i biznis, zbog toga što mogu pričati s obje strane ravnopravno imam posla koliko hoću. Ipak, htio bih da ima više ljudi poput mene.

No, problem je u tome što ljudi ulaze u profesije poput programerske s idejom kako neće morati raditi s ljudima. 'Moći ću sjesti i štrikati kod', misle mnogi. I to je točno, ali do određene razine. Nakon što ju dosegnete morate raditi sve više i više s ljudima.

Također, prisutna je pogrešna (i opasna) predodžba po kojoj je biznis kao takav prljav i da ljudi koji bivaju promaknuti na više pozicije u tvrtki više nemaju veze s tehnološkim aspektima.

Je li to posljedica osobnih karakteristika, mentaliteta i svjetonazora, obrazovanja...?

Sve zemlje Balkana i istoče Europe imaju isti problem. Našim roditeljima su govorili kako poslovni dio biznisa ne valja, samoinicijativnost nije bila ohrabrivana već je sustavno gušena. Tako smo dobili generaciju ljudi koji su tehnički fenomenalno potkovani, ali ne znaju razgovarati o poslovanju.

Obrazovne i druge institucije mogu pomoći u rješavanju tog problema, ali promjena neće biti dok nas tržište ne pritisne i dok priznamo kako problem postoji. A to se već događa. Nekad smo razvijenim državama bili jeftini, danas više nismo. Poslovi se pomiču dalje, prema tržištima na kojima je lakše poslovati. Moramo evoluirati, moći pružiti dodanu vrijednost. Diferencija je neizbježna.

Što bi inženjeri i programeri u tom smislu svakako morali znati?

Pogledajte što se i kod nas i kod vas događa s paušalnim obrtima. Ljudi koji su inače sposobni za fantastične pothvate ne mogu (ili ne žele) shvatiti kako porezi funkcioniraju. To je nevjerojatno! Kad bi samo to riješili već bi dobili puno kvalitetnijih inženjera.

Po mom mišljenju moraju znati osnove biznisa. Što je ugovor, što je obvezni odnos, kako funkcioniraju ponuda i potražnja, što je trošak, što amortizacija... Osnove ekonomije za čije savladavanje pametnim i sposobnim ljudima ne treba više od tjedan dana u slobodno vrijeme poslijepodne, uz kavu. Dovoljno je savladati temeljna načela, ne i ulaziti u pojedinosti dok se za time ne pokaže konkretna potreba.

Što vidite kao glavnu prepreku u tom procesu?

Nekad tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća posao je počeo biti dijeljen po zasebnim cjelinama u sklopu tvrtke, silosima kako ih se danas naziva. Jedan je uprava, drugi je prodaja, treći su inženjeri... I sve se poduzimalo kako se ti silosi ne bi miješali.

Uz to, inženjeri često pate od iluzije da su oni glavni, da su drugi dijelovi tvrtke tu zbog njih. Nisu. Tvrtke postoje kako bi ostvarivale prihode i zarađivale novac. Inženjeri su tek njihov jedan dio.

To će u nekom trenutku puknuti. Kad se to dogodi preživjet će i profitirati oni koji će se brže moći prebaciti na novi način poslovanja.

Inženjeri si trebaju izbiti iz glave ideju kako nešto gube time što će se baviti drugim aspektima poslovanja. Naprotiv! Dobit će set komplementarnih vještina, drukčijih ali korisnih.

Treba također biti spreman pritom progutati i dio ega. Nisam još vidio tvrtku koja neće biti sretna zaposliti ljude koji će htjeti imati uvida u trošak i razumjeti o čemu se radi.

Naravno, potpuno je u redu da se ljudi ne žele time baviti. Ali, u tom slučaju moraju biti spremni i snositi posljedice.

Što bi trebao biti prvi korak za inženjera koji se želi time više baviti?

Priznati kako problem postoji. Ljudi misle kako je stanje zasad dobro i kako će to trajati vječno ili barem dovoljno dugo. Neće.

Dobar prvi korak bio bi sjesti sa svojim direktorom i saslušati kako njegov posao funkcionira. Trebamo se usuditi izaći iz malih balončića u kojima živimo, u kojima je sve kao po špagi i funkcionira, a izvan kojih vlada potpuni kaos.