U ta pradavna vremena sposobnost paljenja vatre bila je neodvojiva od razvoja ljudske vrste, ali je bila riječ o mukotrpnom poslu, trebalo je uložiti značajno i vrijeme i napor da bi se dobio plamen, a potom bio i održavan. Blagodat čuvanja mesa stoga je bio dovoljno jak razlog za ulaganje tolikog truda.

Autori studije objavljene u publikaciji Frontiers in Nutrition dvojica su profesora sa sveučilišta u izraelskom Tel Avivu Miki Ben-Dor i Ran Barkai, i rad je zapravo nastavak njihovih ranijih studija o vezi između ljudske evolucije i lova na tadašnje velike životinje.

Sada su analizirali devet arheoloških nalazišta u Južnoj Africi, Keniji, Izraelu, Etiopiji i Španjolskoj, i tamošnje nalaze životinjskih ostataka među kojima su neki stari skoro dva milijuna godina. Otkrili su da gdje god je bilo tragova paljenja vatre, bilo je i ostataka velikih životinja, ne samo biljaka i manjeg životinjskog plijena.

Iz svega su zaključili da vatra nije bila paljena samo zbog grijanja ili kuhanja netom ulovljenih životinja, jer je energija uložena u održavanje vatre bila veća od one koju su mogli dobiti time što bi skuhali ili ispekli jedan ili dva obroka. Stoga smatraju da je vatra korištena i za dimljenje ili sušenje mesa kako bi ono dulje potrajalo, ali i zbog tjeranja drugih strvinara koji su jedva čekali da se domognu ostataka hrane.

'Na nekoliko mjesta našli smo tragove korištenja vatre, ali bez izgorenih kostiju ili drugih dokaza pečenja mesa. Zaključili smo da rani ljudi toga vremena, najviše Homo erectus, nisu vatru stalno koristili, nego samo povremeno i za posebne prilike', napisao je Ben-Dor. Predak današnjeg slona, primjerice, mogao je hraniti nekoliko desetaka ljudi i do tri mjeseca. Tolika količina kalorija vrijedna je čuvanja, i važan razlog odlaska u lov.