U Afriku prvi put dolazi 1957., s 23 godine, i to u Keniju, gdje stupa u kontakt s tada već slavnim arheologom i paleoantropologom Louisom Leakeyem koji je tamo boravio sa svojom jednako slavnom suprugom, također paleoantropologinjom, Mary Leakey. Bračni par Leakey godinama je provodio istraživanja na jednom od najvažnijih lokaliteta za evolucijsku antropologiju, u klancu Olduvai, ostvarivši pritom brojne uspjehe, napose u obliku otkrića fosilnih ostataka ranih hominida.

Louis Leakey je smatrao da se za bolje razumijevanje evolucije čovjeka potrebno osvrnuti na ponašanje primata u njihovim prirodnim staništima pa je spremno uskočio u ulogu pokrovitelja svih sličnih pobuda. Stoga je apsolutno podržao afinitet prema prirodi i životinjama svoje nove asistentice, mlade Jane Goodall, usmjerivši je pritom prema istočnim obalama jezera Tanganyika, gdje će od 1960., uz kraće prekide, boraviti sve do 1975. godine.

U to vrijeme bihevioralna istraživanja primata, kao i općenito životinja, bila su vrlo rijetka. Jedan od razloga je zasigurno i opstajuća živost uvjerenja o povlaštenosti čovjekove pozicije u životinjskom carstvu uz koje su išle i misli o čovjekovoj nadmoći, izdvojenosti i ekskluzivnosti u odnosu na ostala živa bića. U tom duhu su i subjekti istraživanja koja su prethodila Goodallinom bili promatrani samo kao generični pripadnici svoje vrste. Svakako zanimljiv primjer je ženka gorile „Miss Congo“ koja je u New York dovedena 20-ih godina 20. stoljeća. Ta ženka je vrlo brzo postala članom cirkuske skupine i u okviru njihovih izvedbi stekla veliku popularnost i dobila novo ime. Privukla je pažnju primatologa Roberta M. Yerkesa koji ju je stao proučavati, ali ne uzimajući u obzir njezin novostečeni identitet i uvjetno rečeno individualnost. „Miss Congo“ je bila samo sinegdoha, jedna gorila koja je reprezentirala sve.

Goodall je čimpanzama pristupala individualno i vremenom je postala dijelom njihove grupe. Prva je uočila da čimpanze imaju sposobnost korištenja i prilagodbe alata i to prilikom promatranja sad već anegdotalne scene čimpanze koja uz pomoć grančice izvlači termite iz termitnjaka. Uz to je, promatrajući ih u lukavom lovu na manjeg primata, zaključila da su čimpanze po potrebi predatori. Tim dvjema otkrićima, od prvorazredne važnosti za shvaćanje naše evolucije, Goodall je zadužila čitavu znanstvenu zajednicu i ujedno opovrgla dvije dotad uvriježene misli, onu o čovjeku kao jedinom biću koje koristi alat, i onu o čimpanzama kao isključivim vegetarijancima.

No zamijetila je i mnoge druge nijanse u njihovu kompleksnom društvenom ponašanju koje se reflektiraju gotovo na jednak način i u ljudskom društvu. Možda i najzanimljivija je ona koja se odnosi na želju za društvenom dominacijom, koja je očito u kontinuitetu između čovjeka i čimpanze i vrlo se često manifestira na slične načine, agresivnim ponašanjem i nasiljem.

Goodall je svoje subjekte prilikom istraživanja imenovala, suprotno pretpostavkama znanstvenog etosa koje upućuju na objektivizaciju i deindividualizaciju predmeta istraživanja. Valja spomenuti samo neka od zgodnih imena koja je nadijevala čimpanzama: David Greybeard, Goliath, Mike, Mr. McGregor i Frodo.

1977. godine osnovala je institut koji kontinuirano služi kao platforma za mlade istraživače, ali i promovira zaštitu primata i njihovih prirodnih staništa. Napisala je nekoliko knjiga i brojne članke o mnogim aspektima svojih istraživanja za koja je dobila i brojne nagrade. O njezinom životu i radu 2017. godine snimljen je dokumentarac „Jane“. Od 2004. pa sve do danas gotovo se u potpunosti posvećuje zalaganju za prava životinja, zaštiti okoliša i održavanju ravnoteže u delikatnom odnosu između čovjeka i njegova najbližeg srodnika, čimpanze.