Chained Beasts, najnovija roguelike igra Featherweight Gamesa napušta slatku estetiku njihovih prijašnjih radova i igrače baca u sandale zakrabuljenih gladijatora koji u alternativnom drevnom Rimu pokušavaju izboriti slobodu.

Kao što obično ide u naslovima ovog žanra, svaki prohod iziskuje da preživite od početka do kraja, dok se napredak i otključavanje novih opcija provodi dobrim starim meta napredovanjem. Drugim riječima, to što umirete je zapravo dobra stvar jer što god radili doprinosite igrinom napretku.

U Chained Beastsima glavni su likovi međusobno povezani lancima, što znači da ne samo da zavisite jedan o drugom, već i lanac možete koristiti na kreativne načine poput spoticanja neprijatelja koje možete mlatiti na tlu, dizati ih i bacati na njihove kolege i tako dalje. Broj oružja je također prilično liberalan bez forsiranja nepotrebnih varijacija. Asortiman štitova, palica, lukova i toljaga pruža razne pristupe borbi, a varijacija, koja u ovoj igri funkcionira kao temeljna mehanika, obično razulari publiku koja, pored sve glasnijeg bodrenja, pokreće brojne bonuse koje liku dodajete između mečeva.

Zdravlje u Chained Beasts je ograničeno, što znači da se ne liječite među mečevima - osim ako ne pijete hrpu eksperimentalnih napitaka koji uz vraćanje dragocjenih HP-a također donose širok asortiman boleština poput šepanja, ograničenog vidnog polja ili čak nemogućnosti razaznavanja saveznika od neprijatelja.

Sve ovo začinjeno je i samim izborom likova koji, zavisno o tome životinjskim maskama koje u maniri nekog antičkog Hotline Miamija, pružaju razne tematske bonuse koji jako pomažu pri igranju - pojačane specijalne napade, dodatnu štetu ako neprijatelje gađate otkinutim dijelovima tijela (da, ima i toga) ili dodatnu brzinu kretanja.

Sve ovo zaokruženo je vrlo stiliziranim animacijama i ograničenom paletom boja koje u tandemu rade savršeno. Igra je vizualno čitka, elegantno nasilna i donekle čak - jednostavna, što je apsolutni plus po pitanju savladavanja osnova. Sam napredak je, doduše, malo drukčija priča s obzirom da se Featherweight nije štedio po pitanju vrlo jasnog otežavanja svakog naknadnog prohoda. Neprijateljski udarci na većim težinama nanose puno više štete, a situacija nije nimalo olakšana brojem prilično agresivnih protivnika. Ne kažem da, tim rečeno, imam ikakvih problema sa zahtjevnim igrama - samo da je težina u Chained Beasts izražena kako bi igra trajala dulje.

Chained Beasts je sam po sebi vrlo jednostavna igra sa ograničenim setom pravila, što je s jedne strane apsolutni plus. Nitko vas neće zamarati s kompliciranim novitetima - umjesto toga tu su elegantne nadogranje onog s čime već raspolažete te zdrave porcije novih likova koji omogućuju nove stilove igranja. Ovakva dizajnerska odluka, s druge strane, cijelu stvar istovremeno ubija s obzirom da cijelo vrijeme prolazite kroz iste tri razine sa ista tri-četiri konačna bossa. Da je igra samo napravila po dva glavna neprijatelja u svakoj areni, ne bi imali problema, no ovako je ta kompaktnost postala svojevrsni dvosjekli mač.

Unatoč svemu, doduše, ne mogu reći da mi je igra loša. Štoviše, Chained Beasts je iznimno zabavan, pogotovo ako imate s kime igrati. Ako volite izazovne akcijske igre i nemate ništa protiv malo dobrog druženja s prijateljima uz krikove publike koja vas bodri, predlažem da na ovu igru definitivno bacite pogled.