Prije otprilike 2,8 milijuna godina, na području današnje Južnoafričke Republike, živjelo je dijete vrste Australopithecus africanus. Imalo je oko tri godine, a njegov život završio je nasilno.

Prema jednoj od vodećih znanstvenih hipoteza, dijete je napala velika ptica grabljivica koja ga je usmrtila i odnijela. Njegovi fosilizirani ostaci, poznati kao Dijete iz Taunga, pronađeni su 1924. godine i postali su jedno od najvažnijih otkrića u povijesti proučavanja ljudske evolucije.

Desetljećima se raspravljalo o tome što je uzrokovalo njegovu smrt. Danas tragovi oštećenja na lubanji upućuju na mogućnost da je dijete bilo žrtva velike grabljivice, vjerojatno orla.

Kako piše BBC, taj slučaj otvara mnogo šire pitanje: koliko su divovske ptice, koje su milijunima godina dominirale nebom, utjecale na evoluciju naših predaka?

Tragovi na lubanji otkrili mogući uzrok smrti

Primatolog Scott McGraw sa Sveučilišta Ohio State proučavao je ostatke više od 600 današnjih primata koje su usmrtile ptice grabljivice u šumi Taï u Obali Bjelokosti. Posebno je istraživao ozljede koje na lubanjama majmuna ostavljaju afrički krunasti orlovi, poznati po sposobnosti lova na relativno velik plijen.

Otkrio je karakteristična oštećenja kostiju oko očnih šupljina, nastala djelovanjem kandži i kljuna. Kada su istraživači usporedili te tragove s fosilom Djeteta iz Taunga, pronašli su zapanjujuću sličnost.

'Jedan od naših recenzenata otišao je u zbirku fosila, izvadio lubanju Djeteta iz Taunga i ustanovio da su oštećenja identična', rekao je McGraw.

Zbog toga smatra da napadi ptica grabljivica na rane ljudske pretke nisu bili rijetkost. Štoviše, vjeruje da bi ponovna analiza drugih fosila mogla otkriti dodatne dokaze takvih napada.

Kako su ptice mogle utjecati na razvoj čovjeka?

Rani ljudski preci živjeli su u svijetu u kojem su opasnosti vrebale sa svih strana. Osim velikih mačaka, hijena i krokodila, prijetile su im i grabljivice koje su napadale iz zraka.

Arheolog James Cole sa Sveučilišta u Brightonu ističe da nema dvojbe da su rani hominini često bili plijen drugih životinja. Prema njegovu mišljenju, stalna opasnost od predatora mogla je snažno utjecati na razvoj ljudskog tijela i ponašanja.

Uspravno hodanje, primjerice, moglo je olakšati uočavanje opasnosti u okolini. Život u većim skupinama povećavao je izglede za preživljavanje jer je više pojedinaca moglo istodobno promatrati okolinu.

'Brojnost skupine postala je vrlo važna. Sigurnost je u brojevima', objašnjava Cole.

McGraw smatra da je upravo zaštita od ptica grabljivica mogla biti jedan od čimbenika razvoja izražene društvenosti kod primata. Za razliku od lavova i vukova, koji često progone plijen, mnoge grabljivice napadaju iz zasjede. Krunasti orlovi, primjerice, mogu neprimjetno čekati među krošnjama prije nego što se obruše na žrtvu.

U takvim okolnostima život u skupini pružao je važnu prednost: dok su jedni tražili hranu, drugi su mogli upozoravati na opasnost.

Jesu li napadi iz zraka potaknuli razvoj jezika?

Znanstvenici razmatraju i mogućnost da je potreba za upozoravanjem na grabljivice pridonijela razvoju složenije komunikacije. Cole objašnjava da veće društvene skupine zahtijevaju koordinaciju različitih aktivnosti.

Kada pojedinci više nisu stalno u međusobnom vidokrugu, geste i jednostavni znakovi nisu dovoljni. Tada glasovna komunikacija postaje osobito korisna, primjerice za upozoravanje na predatora koji se približava.

McGraw upozorava na zanimljivu pojavu među današnjim primatima. Mnoge vrste koriste slične pozive za upozoravanje na različite kopnene predatore, ali na ptice grabljivice često reagiraju posebnim glasovima.

Takvo razlikovanje opasnosti moglo bi predstavljati jedan od evolucijskih prethodnika složenije komunikacije. Ipak, riječ je o znanstvenoj hipotezi, a ne dokazu da je upravo strah od velikih ptica doveo do nastanka ljudskog jezika.

Divovske ptice s rasponom krila od šest metara

Nakon izumiranja neptičjih dinosaura prije približno 66 milijuna godina otvorile su se brojne ekološke niše koje su postupno zauzele druge životinje. Među njima su bile i ptice koje su dosegnule goleme dimenzije.

Neke su bile biljojedi, poput australskih pripadnika skupine Dromornithidae, poznatih pod popularnim nadimkom 'demonske patke'.

Druge su postale veliki leteći predatori. Jedna od najvećih poznatih letećih ptica, Pelagornis sandersi, imala je raspon krila od približno sedam metara.

Na području Sjeverne i Južne Amerike živjele su i goleme ptice iz skupine teratorna, koje su izgledom podsjećale na današnje kondore. Neke su imale raspon krila od šest metara, a hranile su se strvinama i živim plijenom.

Vrsta Aiolornis incredibilis, koja je živjela na području današnje Kalifornije i Nevade, imala je raspon krila do 5,5 metara. Još jedna velika vrsta, Teratornis woodburnensis, živjela je na području današnjeg Oregona prije otprilike 12.000 godina.

Njezini ostaci pronađeni su u istim naslagama s fosilima mamuta, mastodonata, divovskih ljenivaca i tragovima ranih ljudi.

Orao koji je mogao napasti i čovjeka

Jedan od najimpresivnijih primjera golemih ptica grabljivica dolazi s Novog Zelanda. Ondje je nekoć živio Haastov orao, izumrla vrsta koja je bila približno dvostruko teža od današnjeg orla harpije, jedne od najvećih živućih grabljivica.

Njegov glavni plijen bile su ptice moa, golemi neletači koji su mogli dosegnuti visinu od četiri metra. Haastov orao obrušavao se velikom brzinom i snažnim kandžama, dugima oko deset centimetara, napadao plijen.

Na fosilnim kostima moa pronađeni su tragovi takvih napada. Joanne Cooper, kustosica zbirke ptičje anatomije u londonskom Prirodoslovnom muzeju, opisuje Haastova orla kao svojevrsnog 'letećeg tigra'.

Smatra da je takva ptica bila sposobna napasti i čovjeka, osobito dijete.

'Djeca su svakako mogla biti ugrožena. To je moralo biti istodobno veličanstveno i zastrašujuće', rekla je Cooper.

Jesu li divovske ptice inspirirale drevne legende?

Znanstvenici smatraju da bi sjećanja na susrete ljudi s golemim pticama mogla biti sačuvana u mitovima i legendama. U maorskoj predaji postoji priča o Te Hokioiju, golemoj ptici koja odnosi djecu.

Neki istraživači smatraju da je taj mit mogao nastati na temelju stvarnih susreta s Haastovim orlom. Slične predaje postoje i među starosjedilačkim narodima Sjeverne Amerike.

Njihove legende govore o Gromovitoj ptici, odnosno Thunderbirdu, golemom biću koje vlada munjama i grmljavinom.

Cooper smatra da su drevne teratorne, koje su živjele na američkom kontinentu milijunima godina, ljudi mogli povezivati s takvim mitskim bićima.

Kako su ljudi preživjeli divovske predatore?

Goleme ptice grabljivice milijunima su godina bile važan dio kopnenih ekosustava, no mnoge su nestale tijekom završnih faza ledenog doba. Prije približno 11.700 godina završio je pleistocen, razdoblje velikih klimatskih promjena i izumiranja brojnih velikih životinja.

Znanstvenici još raspravljaju o tome koliku su ulogu u nestanku megafaune imali klimatski poremećaji, a koliku širenje ljudi i lov. Prema nekim procjenama, do kraja tog procesa nestalo je čak 95 posto vrsta megafaune u pojedinim područjima.

Ljudi su u međuvremenu razvili sve složenije društvene zajednice, učinkovitije načine obrane i tehnologije koje su im omogućile da postupno smanje opasnost od velikih predatora.

Kako se klima stabilizirala, a ledenjaci povlačili, započeo je razvoj poljoprivrede i trajnih naselja.

Svijet u kojem su naši preci bili čest plijen velikih životinja postupno je ustupio mjesto svijetu u kojem je čovjek postao dominantna vrsta.

Ipak, znanstvenici smatraju da su milijuni godina života pod prijetnjom grabežljivaca ostavili dubok trag u našoj evolucijskoj povijesti.