PORTRET IZBORNIKA

Zlatko Dalić, čovjek koji je vratio vjeru u život Hrvatima, svjestan je kako nakon ovog ljeta više ništa neće biti isto

tportal

Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

Kada je u listopadu 2017. Zlatko Dalić, svega dva dana prije ključne kvalifikacijske utakmice u Kijevu protiv Ukrajine, preuzeo mjesto hrvatskog izbornika, mnogi su sumnjičavo vrtjeli glavama. Više od pola godine kasnije postao je jednako popularan kao i Luka Modrić, a plasmanom Hrvatske u polufinale Svjetskog prvenstva upisao se u povijest. Ali kako i sam kaže, tu ne misli stati

Kada je Zlatko Dalić kao klinac u rodnom Livnu počeo igrati nogomet, nije mogao ni sanjati kako će jednog dana postati jednako popularan te uspješan kao njegov mentor Miroslav Ćiro Blažević, kod kojeg je, nakon završetka igračke karijere, započeo trenersku karijeru na klupi varaždinskog Varteksa.

Iako u listopadu 2017. većina površnih poznavatelja sporta nikada nije čula za Dalića, danas u zemlji od četiri milijuna stanovnika teško da ima osobe koja ne zna tko je taj čudotvorac koji je od posrnule momčadi, doslovno na konopcima, izvukao ono najbolje.

Tko je čovjek koji je Hrvatsku, koja se jedva uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo, uspio dovesti korak do finala?

'Teškim smo putem došli do Moskve i neće nam ništa biti problem. Živimo svoj san, zaslužili smo biti među četiri najbolje momčadi svijeta s obzirom na to kakve igrače imamo. Veliki frajeri su otišli doma, a ostali su radnici, organizirane momčadi koje su dale sve od sebe. To je naš ponos, i ne mislimo stati. Hodamo već mjesec dana po Rusiji i bilo bi nam žao da na kraju nismo vidjeli Moskvu', kazao je Dalić uoči svoje najveće utakmice u karijeri koja ga može svrstati među – besmrtnike.

Mnoge novinare je zanimalo kako tako mala zemlja koja nema idealne uvjete za rad ima tako dobre nogometaše? Naravno, Argentince, Dance, Engleze i sve ostale zanima – koja je tajna našeg uspjeha?

'Hrvatska je takva zemlja da je kod nas sve moguće. Imamo četiri milijuna izbornika, četiri milijuna trenera, četiri milijuna igrača… Vidimo koliko je slavlje u Hrvatskoj, cijela je zemlja na ulicama i to je nama na ponos. Sigurno se radi dobro i studiozno, no usporedimo li ovaj rezultat s našom infrastrukturom... to je nezamislivo. To je naš talent, naš ponos, to su naše emocije i naboj, to nas nosi cijeli turnir. Nakon 20 godina opet smo tu gdje nam je i mjesto. Uvjeren sam da smo zaslužili doći ovamo. Nogomet je Hrvatskoj donio mnogo sreće i zadovoljstva i ne mogu uopće zamisliti kako bi bilo da postanemo svjetski prvaci', iskren je bio Dalić. Skromni dečko iz Livna koji je sve, baš sve u karijeri zaradio napornim radom i odricanjem.

Počeci u Livnu i odlazak u Hajduk

Rođen je u Livnu 26. listopada 1966. godine, gdje je pohađao osnovnu školu, ali se - kako zna reći - u tom hercegovačkom gradu potpuno formirao kao osoba. Nogomet je, poput brata, igrao u lokalnom klubu NK Troglav, u kojem mu je išlo prilično dobro te je pozivan u selekciju Bosne i Hercegovine. Bio je član generacije u kojoj su igrali i legendarni Meho Kodro te Vanja Gudelj.

Osim što je u Livnu odrađivao prve nogometne korake, taj ga je period formirao i kao čovjeka – jer zbog blizine crkve, ali i kućnog odgoja – dio mladosti proveo i kao ministrant.

Umjesto u Zagreb ili Njemačku, uputio se u Split te su ga trenirali - velikani.

'Bio je to lijep period mog života, družili smo se i na nogometu, ali i u crkvi, gdje smo ministrirali. Sve je bilo ležerno. Istina, roditelji nisu bili imućni, samo je tata radio, ali imao sam sve što je trebalo za normalno odrastanje. Doduše, imao sam i prednost jer moj otac, za razliku od očeva mnogih drugih mojih vršnjaka, nije otišao u Njemačku', prisjetio se Zlatko Dalić tog perioda života u velikom razgovoru za tportal u studenome 2017.

Malo je poznat podatak kako se Dalić još kao srednjoškolac preselio u Split:

'Da, nama u Livnu bilo je prirodno otići ili u Zagreb ili u Njemačku ili u najbliži Split. A kako je mene pokojni Vladimir Beara, koji je bio trener u Troglavu, preporučio Hajduku, put me odveo u Split. I tada sam rekao samome sebi: 'Moraš nešto napraviti da poslije ljudi ne bi rekli - gledaj ga, otišao je, a nije napravio ništa.''

Zlatko Dalić je u najmlađim danima igrao na poziciji zadnjeg veznog, no u sezoni 1984./85., kada je došao u Hajduk, igrao je na poziciji desnog beka. Te sezone 'bili' dres nosili su Tafra, Mrduljaš, Robert Jarni, kao lijevi bek, Igor Štimac, Ante Miše, a ta je omladinska momčad Hajduka postala prvak Jugoslavije i igrala finale Kupa.

'Potpisao sam profesionalni ugovor, ali konkurencija u seniorskoj momčadi bila je velika. Tada su za Hajduk igrali braća Vujović, Blaž Slišković, Gudelj, Čelić… Ja sam odigrao tek osam utakmica i procijenili smo da je bolje da odem na posudbu u vinkovački Dinamo. Sa mnom je tamo otišao i Igor Štimac, a u momčadi je bio, recimo, Davor Čop. Trener je bio Martin Novoselac, a direktor pokojni Dražan Jerković. Bila mi je to sjajna godina. Nažalost, tog ljeta sam teško ozlijedio koljeno, pukao mi je meniskus, tako da sam prvi dio sljedeće sezone propustio jer sam morao na operaciju. Kada sam se oporavio, vratio sam se u momčad, a trener mi je tada bio Đalma Marković. Dakle, učio sam od velikih nogometnih trenera, a njima moram pridodati i Stanka Poklepovića te Sergija Krešića, koji su me trenirali u Hajduku', prisjetio se Dalić.

Inače, tijekom boravka u Splitu, Zlatko Dalić završio je srednju elektrotehničku školu, a što je jednako važno, održavao je ljubavnu vezu s tadašnjom djevojkom, danas suprugom Davorkom, s kojom je u braku od 1992. godine.

  • +8
  • +5

Zlatko Dalić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Preko Crne Gore i Splita do Varaždina

Godinu 1987./88. proveo je na odsluženju vojnog roka u JNA, kao vezist u Samoboru, a nakon tog jednogodišnjeg izbivanja s terena vratio se u Hajduk, ali na Poljudu se nije dugo zadržao. Stigao je poziv Stanka Poklepovića te je Dalić krajem 80-ih otišao u crnogorsku Budućnost iz Titograda, današnje Podgorice. Bila je to generacija u kojoj su za 'đetiće' igrali Predrag Mijatović, Dragoljub Brnović i Željko Petrović.

'Počela su previranja, osjećala se nelagoda, tako da sam se brzo vratio u Split. No nakon pola godine, na poziv Salema Halilhodžića, koji me je vodio kroz mlade selekcije BiH, stigao sam u mostarski Velež, u kojem sam bio dvije i pol sezone, odnosno do početka rata. Tada sam se vratio u svoje Livno', rekao je Dalić, a onda i otkrio nepoznat detalj iz svoje biografije.

'Odlučio sam se staviti na dispoziciju hrvatskoj vojsci te sam nekih tri mjeseca sudjelovao u obrani kuća te mog rodnog Livna. Istina, nisam bio na prvoj crti bojišnice, ali sam pomagao u logističkom smislu, jer osjetio sam da svatko od nas mora pomoći kako zna i može.'

S osamostaljenjem Hrvatske, ali i još jednim propalim angažmanom u Hajduku, kamo ga je opet zvao Stanko Poklepović, Zlatko Dalić je – kako sam kaže – dobio poziv koji mu je promijenio život.

Naime, Anđelo Herjavec, pokojni predsjednik NK Varteks, pozvao ga je u Varaždin.

'Bilo je to 1992. godine, ja sam već imao 26 godina. Od igranja u inozemstvu, iako je bilo nekih usmenih ponuda, evidentno je bilo da neće biti ništa, dok je Varteks složio respektabilnu momčad koju je vodio Branko Ivanković. Te iste godine sam se oženio, od kluba sam dobio stan i već tada sam osjetio da je Varaždin grad po mojoj mjeri, miran i nekako poseban. U nogometnom smislu rasli smo iz godine u godinu, a u 1996. smo se s Hajdukom i Dinamom, do zadnjeg kola, borili za naslov prvaka. Tu zadnju sezonu momčad je vodio Luka Bonačić.'

Paralelno s igračkom karijerom, Dalić je 1993. godine morao pomagati u odgoju starijeg sina Tonija, a godinu kasnije odlučio je upisati i trenersku školu na zagrebačkom Fakultetu za tjelesnu kulturu. Na tom trenerskom obrazovanju društvo su mu radili Zoran Vulić, Dražen Ladić, Blaž Slišković i drugi. Bilo je ukupno oko 120 polaznika, od kojih je većinu znao s nogometnih terena. No unatoč druženjima izvan nastave, Dalić je još dvije i pol sezone igrao za Varteks. Ali ozljede i godine učinile su svoje pa je 2000. u 34. godini života zaključio karijeru. I priznao je: 'Nisam bio igrač velike kvalitete, posebno ne tehnički, ali bio sam uporan, odgovoran i spreman na žrtvu.' Nastavio je tako i na trenerskoj klupi.

Anđelko Herjavec prvi mu dao trenerski posao

Kako je Dalić 1999. godine stekao diplomu i dobio zvanje višeg trenera, Anđelko Herjavec odmah po okončanju karijere postavio ga je za pomoćnika seniorske momčadi, koju je tada vodio Ivan Katalinić.

'Zbilja sam išao korak po korak, svaki slobodni trenutak posvetio sam nogometu, odnosno učenju. A 2002. godine postao sam i sportski direktor Varteksa. Sljedeće sezone prvu je momčad preuzeo Ćiro Blažević i opet sam sjeo na mjesto pomoćnika. U jednom trenutku, dok je Ćiro bio na operaciji, morao sam i samostalno voditi prvu momčad, što mi je uz vođenje momčadi u Ligi mladih ustvari bila prekretnica u trenerskoj karijeri. Puno sam toga naučio, a 2005. godine, nakon što je Ćiro preuzeo Hajduk, dobio sam u ruke seniorsku momčad.'

Kako je sve zapisano negdje u zvijezdama, tako se Daliću posložilo jer njegov kolega s trenerskog školovanja Dražen Ladić preuzeo je hrvatsku U-21 reprezentaciju. Stigao je poziv koji Dalić nije mogao odbiti.

'Radili smo zajedno punih pet godina, a u to vrijeme za mladu reprezentaciju igrala je okosnica aktualne A reprezentacije. Badelj, Mandžukić, Vida, Rakitić, Strinić, Kalinić, Lovren… A recimo, tada ne previše poznatog Ivana Perišića prvi je u reprezentativne selekcije pozvao upravo Dražen Ladić.'

Zanimljivo je spomenuti kako je Zlatko Dalić svoj trenerski put gradio bez pomoći menadžera, o čemu je rekao:

'Dok sam vodio Varteks, u Kupu UEFA smo igrali protiv Dinama iz Tirane. Već tada me njihov predsjednik zvao da dođem u Albaniju, ali ja nisam mogao jer sam bio pod ugovorom. Čekao me je do prvog slobodnog trenutka, odnosno dok nisam raskinuo ugovor s Rijekom. U Tirani sam osvojio svoj prvi trenerski trofej, odnosno Superkup.'

Taj trofej ostao mu je zapisan u životopisu i u jednom trenutku stigao je poziv iz Saudijske Arabije.

'Tražili su trenera u Al Faisalyju, a među nekoliko životopisa procijenili su da je moj najbolji. Otišao sam u nepoznato i odlučio dokazivati se u meni posve nepoznatom svijetu, gdje nitko nije znao za mene. Živio sam u pustinji, svaki dan bez obitelji bio je težak, ali shvatio sam da pravi posao ne mogu dobiti ako se ne dokažem. Bila je to borba za život, egzistenciju i naravno za obitelj. I mislim da sada mogu reći da sam uspio. Svojim rezultatom otvorio sam vrata i drugim trenerima u tom dijelu svijeta.'

Ostavio dubok trag u Ujedinjenim Arapskim Emiratima

Rezultati u Al Hilalu donijeli su Daliću angažman u Al Ainu, klubu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, s kojim je stigao do polufinala azijske Lige prvaka 2014. godine, a 2016. i do finala. Ponio je hrvatski trener i nagradu za najboljeg trenera godine, a tim uspjesima očito je privukao pažnju i struke u Hrvatskoj. Tako daleko, a opet tako blizu...

No početkom 2017. godine Zlatko Dalić napustio je Al Ain i nekoliko je mjeseci uživao u obiteljskom okruženju.

'Nakon puno godina sam napokon imao pravi odmor. Bio sam tri mjeseca s obitelji na Pagu, uživao u moru i suncu, u svakodnevnom druženju s običnim ljudima, domaćima... Svakog jutra bih popio kavu na rivi i to me opuštalo, a cijelo ljeto zaista sam uživao u društvu prijatelja koji također ljetuju na Pagu, Krune Jurčića, Daniela Šarića i Darija Jerteca. Znam ih gledati na tenisu jer ja sam još uvijek radije promatrač', rekao nam je Dalić koji će ovog ljeta, nakon što je uspio napraviti gotovo nemoguće te dogurati s reprezentacijom do samog kraja, s osmijehom na licu otići odmoriti se s obitelji na Pag.

No više neće moći u miru uživati u ispijanju kave na rivi, više neće moći otići u šetnju uz more bez molbi navijača i obožavatelja za zajedničku fotografiju ili autogram.

Do ljeta 2017. za njega je malo tko znao, a danas je postao miljenik nacije.

  • +14
  • +11

Soči: Dalić i Šuker dočekali predsjednicu Grabar Kitarović

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!