Matuš je bio jedan od simbola Dinama pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, vremena u kojem je zagrebački klub gradio međunarodni ugled i ostvarivao neke od najvećih uspjeha svoje povijesti.

Bio je elegantan, tehnički potkovan i iznimno svestran nogometaš, sposoban igrati na gotovo svim pozicijama u momčadi. Iako je najpoznatiji bio kao vlasnik Dinamova broja 10, često je preuzimao i obrambene zadatke, uvijek podređujući vlastitu igru potrebama momčadi.

Kapetan koji je Dinamo odveo do prvog europskog finala

Rođen je 9. kolovoza 1935. u Donjoj Stubici, a prve nogometne korake napravio je u Tekstilcu iz Oroslavja. U Dinamo je stigao 1954. godine i ubrzo postao jedan od njegovih najvažnijih igrača.

S plavima je osvojio naslov prvaka Jugoslavije 1958. godine te tri Kupa, 1960., 1963. i 1965. godine.

No posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima europska sezona 1962./63.

Dinamo je tada stigao do finala Kupa velesajamskih gradova, preteče današnje Europske lige, a upravo je Matuš kao kapetan predvodio momčad kroz jedan od najvećih europskih pohoda u povijesti kluba.

Zagrepčani su na tom putu eliminirali Porto, Bayern i Ferencváros. Posebno se pamti pobjeda protiv Bayerna 4:1 u Münchenu, jedna od najupečatljivijih europskih večeri Dinamove povijesti.

U finalu je bolja bila Valencia, no generacija koju je predvodio Matuš zauvijek je ostala upisana u klupsku povijest.

Osvojio olimpijsko zlato i zabio u finalu

Matuš je velike uspjehe ostvarivao i u reprezentativnom dresu.

S reprezentacijom Jugoslavije osvojio je srebrnu medalju na Europskom prvenstvu 1960. godine, a samo nekoliko tjedana poslije i olimpijsko zlato u Rimu.

U finalu olimpijskog turnira protiv Danske, koje je Jugoslavija dobila 3:1, Matuš je postigao pogodak za vodstvo 2:0.

Dvije godine poslije nastupio je i na Svjetskom prvenstvu u Čileu, gdje je jugoslavenska reprezentacija stigla do polufinala i završila na četvrtom mjestu.

No u njegovoj bogatoj karijeri postoji i jedan detalj koji ima posebno mjesto u povijesti hrvatskog nogometa.

Matuš je 1956. godine nastupio za hrvatsku reprezentaciju u prijateljskoj utakmici protiv Indonezije u Zagrebu. Bio je to jedini susret hrvatske reprezentacije između 1945. i 1990. godine.

Hrvatska je pobijedila 5:2, a upravo je Matuš postigao prvi pogodak na utakmici.

Tako je postao dio rijetkog i iznimno važnog poglavlja povijesti hrvatske reprezentacije, desetljećima prije njezina povratka na međunarodnu scenu.

'Gospodin u kopačkama'

Matuš je bio poseban i izvan nogometnog terena.

Pripadao je malobrojnim vrhunskim sportašima svoje generacije koji su stekli visoko obrazovanje. Nakon završetka igračke karijere posvetio se stomatologiji te izgradio uspješnu profesionalnu karijeru u Švicarskoj, gdje je proveo posljednja desetljeća života.

U Dinamu su ga pamtili kao simbol jednog drukčijeg nogometnog vremena, u kojem su se tehnička kvaliteta, elegancija i sportsko ponašanje posebno cijenili.

U oproštajnoj objavi zagrebački klub podsjetio je da je Matuš bio nasljednik tradicije koju je ranije predstavljao legendarni Milan Antolković.

Za obojicu se vezao isti opis - 'gospodin u kopačkama'.

'Znamenita Dinamova desetka, naš karizmatični Željko Matuš, važna figura velike povijesti purgerskoga kluba i dragi član naše plave obitelji, zauvijek nas je napustio u svojoj 92. godini', objavio je Dinamo.

Klub se od svojeg nekadašnjeg kapetana oprostio i emotivnom porukom.

'Dragi Željko, neka ti je vječna slava i hvala. Počivao u miru Božjem.'

Odlaskom Željka Matuša Dinamo je izgubio jednog od posljednjih velikih svjedoka razdoblja u kojem je zagrebački klub gradio svoju europsku povijest.

Ostaju četiri trofeja, olimpijsko zlato, europsko finale i sjećanje na nogometaša kojeg nisu pamtili samo po onome što je osvojio, nego i po načinu na koji je igrao.