Iako je s hrvatskom rukometnom reprezentacijom osvojio 'tek' mediteransko zlato, Mirko Bašić definitivno spada među najveće hrvatske rukometaše svih vremena. Jer u svoje vrijeme osvajao je olimpijska i svjetska zlata kao vratar jugoslavenske reprezentacije, ali bio je i trener hrvatskih vratara one čuvene 2003. godine, kada su Balić, Metličić, Lacković, Džomba, Kaleb, Dominiković, Špoljarić i mnogi drugi, pod vodstvom Line Červara i Irfana Smajlagića, senzacionalno došli do svjetskog zlata.

Zanimljivo, iako je tada Venio Losert ispao s liste putnika, jer na SP su otputovali Šola, Matošević i Kelentrić, u jednom intervjuu nam je rekao:

'Po mom mišljenju, najkvalitetniji hrvatski golman je Mirko Bašić. Nažalost, možda nije osvojio toliko medalja, ali opet, nije samo on bitan. Kako sam u tom trenerskom poslu s golmanima, sada po stručnim kriterijima mogu reći da je Mirko najbolji golman.'

Uzvratio je Mirko Bašić, koji se udaljio od rukometa u stručnom smislu, jer prati ga tek kao navijač i bivši igrač, na ove Losertove riječi:

'Ma divan dečko. Igrao sam i s njegovim ocem, bili smo si i lojalna konkurencija u klubu, ali smo imali izuzetno dobar odnos. No u tom slučaju 2003. godine u stožeru smo bili izbornik Červar, pomoćnik Smajlagić, 'tehniko' Ivica Udovičić i ja kao trener vratara. Morali smo složiti popis trojice vratara za SP i svi smo sastavili popis s istim imenima. Vjerujem da se Losert nije naljutio, ali i bez tog zlata mislim da je on najbolji hrvatski golman. I ne samo da ima te silne olimpijske medalje, nego je za ove dvije zlatne (op.a. u Atlanti 1996. i u Ateni 2004.) čak i među najzaslužnijima.'

Vratimo se na početak vaše karijere. Iako ste rođeni u Srbiji, točnije u Bosilegradu, mjestu uz granicu s Bugarskom, jer otac je bio vojno lice, od prve godine živjeli ste u Bjelovaru. A tada je to bio rukometni grad, u kojem je funkcionirao RK Partizan, klub s najviše naslova prvaka u Jugoslaviji.

Imam stariju sestru i kad je ona trebala krenuti u školu, tata je tražio premještaj, odnosno da se vrati u Hrvatsku. On je rodom iz Prugova, mjestašca pored Splita. Došli smo u Bjelovar. I kad sam se krenuo baviti sportom, a rukomet je tamo bio broj jedan, klub je 1972. godine postao europski prvak. I pazite, '72 je bio prvak, '73. je izgubio u finalu, ali te godine u kojoj se popeo na krov Europe svih 12 igrača bio je iz Bjelovara. Nije bilo igrača iz drugih gradova, kamoli stranaca. Tada se to i moglo, jer nije se kupovalo igrače, nije bilo toliko novca u igri. I sjećam se da su u Dortmundu pobijedili Gummersbach 19:14. Jedna utakmica, u gostima. Igralo se u dvorani, a sve do finala na otvorenom, na betonu.

Rukomet je, dakle, bio prva ljubav. Ali zašto baš – pred gol? Svi znamo da je to, posebice u rukometu, najopasnije mjesto.

Ne znam zašto, od početka sam bio golman. I kad bismo igrali nogomet oko zgrade, stao sam na gol. Svidjelo mi se. Iako znam da kažu – ako majka ima tri sina, dva su pametna, a jedan je golman (ha, ha). I to je tako u svim sportovima, a posebno u rukometu. Ali meni to nikad nije bio problem, nisam strahovao od udarca u glavu. I znao sam, kad sam bio u naponu snage u Metaloplastici i reprezentaciji i ako smo igrali protiv Rumunja ili Sovjeta, da ću u prvih sedam, osam minuta primiti barem tri lopte u glavu. Namjerno su gađali. Ali – ništa. Ako krene krv, staviš tampon i ideš dalje.

S Partizanom ste osvajali naslove prvaka, ali ste ipak prešli u Metaloplastiku.

Prešao sam iz jedinog razloga, a to je bio sportski. U Bjelovaru sam već 1976. godine počeo uskakati u prvu momčad. Poslije toga sam 1977. godine, kada je Nimš otišao u vojsku, postao prvi golman. U to sam vrijeme igrao i za juniorsku reprezentaciju. S time da sam u četvrtom srednje, s 18 godina, igrao i za A reprezentaciju. Karijera je krenula, ali tada se u Bjelovaru treniralo četiri puta tjedno. Ponedjeljak, utorak, četvrtak, petak. Vidio sam da je moja generacija s kojom sam igrao u juniorskoj reprezentaciji počela odmicati. Pojavio se tada u Šapcu Sead Hasanefendić i htio je okupiti svoju juniorsku reprezentaciju na jednom mjestu. Mladu, perspektivnu momčad. Relativno mu je to i uspjelo, jer imao je već Rašića, Isakovića i Vukovića, igrače Metaloplastike. Došli smo Vujović i ja. Uglavnom, uz neke starije igrače sve se to posložilo. Počelo se trenirati dva puta dnevno, svaki dan. Profesionalno. Ali Sead je ubrzo dobio ponudu Švicaraca i mi smo se tu prvu godinu mučili i mijenjali trenere. Nije ta vizija odmah zaživjela onako kako se mislilo. Ali počeli smo osvajati naslove i stigli do finala Kupa prvaka 1984., u kojem smo izgubili na sedmerce. Ali smo zato 1985. i 1986. godine stigli do naslova. Paralelno s time je i reprezentacija osvajala naslove na Olimpijskim igrama i Svjetskom prvenstvu.

Metaloplastika je tada bila 'svemirski brod' u rukometu, ne samo u bivšoj državi, nego i šire.

Nadopunjavali smo se. Te 1984. godine imali smo slabiju točku, desnog vanjskog. Potom smo doveli Cvetkovića i odmah smo bili europski prvaci. Zatim nam je došao Mrkonja, pa Pero Milošević. Tada više nije bilo teško dovoditi igrače jer smo bili prvaci. Ali najvažnije je bilo to što smo imali predsjednika s vizijom, a on me nakon tog poraza od Dukle nazvao u ponoć i pitao, jer ja sam tada već bio kapetan, što nam treba da budemo europski prvaci. Rekao sam mu – desni vanjski. I pitao me tko je najbolji, pa sam mu rekao za Cvetkovića. I on je već sljedećeg jutra bio u Beogradu i dogovorio njegov dolazak.

Jesu li hrvatski klubovi mogli parirati Metaloplastici?

Na tom nivou nije bio nitko. Medveščak je uvijek bio nekakva sredina. Od ostalih klubova iz bivše države s nama bi se mogla nositi tek Zvezda, kao i Proleter iz Zrenjanina, a prije njih i Borac iz Banje Luke. Oni su se mijenjali, a mi smo bili konstanta.

Kakav je svjetski poredak bio u to vrijeme? Jesu li Skandinavci i Francuzi bili moćni kao danas?

Francuzi ne, Skandinavci su bili opasni, ali vrh je bio – istočni blok. Znači, Istočna Njemačka, SSSR, Jugoslavija. Poljska je bila solidna. Povremeno je znala bljesnuti Zapadna Njemačka.

Kakve su relacije bile u primanjima u odnosu na današnja vremena?

Danas je to sve otišlo na puno višu dimenziju. Istina, moglo se živjeti od rukometa. Sportaši su često dobivali stanove na korištenje, a potom bi ih mogli i otkupiti za neki simboličan iznos. Novca nije bilo previše. U Metaloplastici smo imali nekakvu stipendiju, skromnu, ali su zato premije bile dobre. A kako smo mi puno pobjeđivali, onda smo i dobro zarađivali. Ali samo kroz premije. Kažem, nije to u konačnici bio nekakav novac da padneš u nesvijest, ali smo dobro živjeli. I dodamo li tome mogućnost osiguranja stambenog prostora veličine 60, 70 kvadrata, što si rukometaš Zagreba danas u dvije, tri godine ne može osigurati, onda ispada da smo zapravo živjeli jako, jako dobro.

Koliko ima istine u priči da vas je Dragan Džajić, alfa i omega Crvene zvezde, htio dovesti u Beograd, ali ne kao rukometnog, već nogometnog vratara?

To je zapravo bila novinarska patka. Čuo sam da su oni gledali neku rukometnu utakmicu u društvu s Džajićem, u kojoj sam ja dobro branio. A oni su tada imali nekih problema s tom pozicijom, pa je on u šali valjda rekao – 'trebamo njega dovesti'. No rukomet i nogomet su dva različita svijeta i jasno je da takvo nešto nikome nije ni palo na pamet izvesti. Više je to, kažem, bila zafrkancija koju su novinari iskoristili jer smo i mi rukometaši tada bili dosta popularni.

Spomenuli smo ranije Veselina Vujovića, Crnogorca kojeg hrvatski mediji vole zbog brzog jezika, a hrvatski treneri baš mu i nisu previše skloni. Kako ga vi doživljavate?

Kada je Vujović došao u Metaloplastiku, izgubili smo puno utakmica da bi postao najbolji rukometaš svijeta u tom trenutku. Ali to je bila cijena sazrijevanja vrhunskog igrača. On i ja imamo odličan odnos pa mogu ispričati i anegdotu. Kada je igrao u Barceloni, a ja u Marseilleu, dok sam živio u Aix-en-Provenceu, prolazio je tim krajem. Nazvao me jedno popodne i pitao: 'Gdje si, majstore, na granici sam s Francuskom. Ajde, svratit ću do tebe.' I tako je došao, a bio je možda tek godinu dana u Španjolskoj. Pitam ga: 'Vuja, jesi li naučio španjolski?', a on meni: 'Naravno, govorim ga super.' I kažem ja njemu: 'Ma jasno. Ti si ionako igrač koji na pola igraš, a na drugu polovicu hvataš igrača na priču.' A ako ne znaš pričati, onda si samo pola igrača. Ali da, bio je izvanredan igrač koji je kužio igru, koji je kužio protivnika. Kako je znao izluđivati obrambene igrače, posebno one koji bi se napalili na njega. Takve je zapravo jako volio, jer onda bi on forsirao navući ih i tjerati da zarađuju isključenja. Imao je intuiciju, visinu, odraz i precizan udarac.

Prije raspada bivše države otišli ste u Francusku.

Da, otišao sam 1989. Tamo sam bio do 1993. godine.

Za Hrvatsku niste previše igrali?

Hrvatska se počela natjecati tek 1993. godine. Nisu nas pustili na Olimpijske igre 1992. godine. A ja sam 1993. godine praktički prestao igrati. Tada sam se vratio u Zagreb. Dvije i pol godine nisam igrao, bio sam direktor RK Medveščak.

Zašto ste prekinuli karijeru, imali ste tek 33 godine?

Puknulo me tako. Bio sam nešto razočaran u Francuskoj, odnosom ljudi prema meni. I mislio sam si... 33 godine, dovoljno je bilo. Mislio sam da ću nešto drugo raditi, ali nije ispalo onako kako sam mislio. Pa sam se vratio rukometu i solidno igrao u Krškom dvije i pol godine. A potom me zvao RK Zagreb. Vratio sam se, a stigao je i poziv za hrvatsku reprezentaciju.

Ali propustili ste Atlantu 1996. godine?

Da, u siječnju 1996. počeo sam ponovno braniti. Naravno, nisam bio u fokusu, igrao sam u slabijem klubu. I normalno je da se nisam uspio nametnuti.

Žalite li zbog toga? Da ste se vratili šest mjeseci ranije, možda biste imali i olimpijsko zlato s Hrvatskom?

Imao sam teoretsku mogućnost biti na pet Olimpijskih igara. Još 1980. godine izabran sam u reprezentaciju, ali umjesto da odem na Igre, završio sam u bolnici s meningitisom. Potom sam bio na njima 1984. i 1988. godine. Onda sam bio u hrvatskoj reprezentaciji za Igre 1992. godine, ali nisu nam dopustili sudjelovanje. Igre u Atlanti sam propustio jer ih u praksi nisam ni zaslužio dok smo one u Sydneyju propustili zbog poraza od Slovenije s golom razlike ovdje, u Zagrebu.

Niste osvojili olimpijsko zlato, ali jeste svjetsko. Spomenuli smo ga na početku razgovora. Često čujemo da veće zasluge za njega zapravo pripadaju Irfanu Smajlagiću, a manje Lini Červaru.

Bilo mi je to nevjerojatno iskustvo jer smo od dna, sa zadnjeg mjesta na Euru godinu prije, stigli do svjetskog zlata. Strašan uspjeh. I onda još kada se sjetim kako smo izgubili u prvoj utakmice od Argentine, pa gubili od Saudijske Arabije na poluvremenu. Strašno mi je bilo gledati te prve dvije utakmice. Zašto? Jer sam s njima odradio cijele pripreme i vidio koji je to nivo. Meni je on bio poznat jer sam bio rukometaš. Na pripremama pršti sve od energije, želje... a onda odigraju te prve dvije utakmice kako da žele što prije kući. No na poluvremenu protiv Arabije ušli smo u svlačionicu, a Lino je tada još bio galantan, ali mi ostali podigli smo ton. Igrači su se razdrmali i sve se nastavilo tako da smo uzeli zlato. A što se Pipeta tiče (op.a. Irfana Smajlagića), on je odigrao veliku ulogu u drugom segmentu. Prvih sedam dana bili smo treneri Pipe i ja jer je Lino imao klupskih obaveza u Italiji. Pipe je uveo takav red od prvog treninga da ga se nitko nije usudio pitati bilo što, a kamoli nešto napraviti. S time da je on s dosta tih igrača i igrao. Baš kao i ja, ali on s puno više njih. A kada je došao Lino, i kako je pametan, shvatio je kakav je Pipe napravio red te se više nije htio miješati ni u kakve organizacijske stvari. Samo je rekao 'pitajte trenera', a kada bi igrači došli do Smajlagića s pitanjem za slobodno prijepodne, on bi samo rekao: 'Što vi pričate, pa nismo došli turistički ovdje.' Lino je vrlo mudro iskoristio ono što je Pipe napravio u prvih sedam dana, a što se tiče taktike, on je bio taj koji ju je određivao. Ali Pipe je davao onaj potrebni štih koji može dati samo bivši vrhunski igrač koji uočava detalje.

Bili ste olimpijski pobjednik i svjetski prvak s Jugoslavijom, ali i dio zlatne generacije hrvatskog rukometa. Možete li povući paralelu i reći koja je po vašem mišljenju bila jača i bolja?

Mislim da je Hrvatska koja je 2003. i 2004. godine osvajala zlata jača od one u kojoj sam ja igrao. S time da sam uvjerenja da je ta Balićeva generacija trebala osvojiti još koju zlatnu medalju. Posebno mislim na SP u Njemačkoj 2007. godine, kada smo išli pošteno pa izgubili od Francuza i onda s jednim porazom na turniru završili kao peti. Kada vidiš strukturu tih igrača, njihove godine, jer Džomba je tada imao 30, Balić 28, Lacković 27... Najbolje godine. Tada smo morali biti svjetski prvaci, odnosno mislim da smo svakako, bez obzira na hrpetinu medalja, trebali osvojiti još koje zlato više.

Često se provlači i pitanje tko je bolji rukometaš – Ivano Balić ili Nikola Karabatić?

Mislim da je Karabatić bio kompletniji igrač u smislu toga da je igrao izvanrednu obranu i da je rješavao puno odlučujućih trenutaka kao vođa francuske reprezentacije. Ivano je bio virtuoz, možda i veći talenat. I meni je žao zbog toga što ga nisu više koristili u obrani jer on ima takve motoričke sposobnosti da je obrana 5+1 s njime naprijed mogla biti velik problem za sve protivnike. Vjerojatno su ga treneri htjeli poštedjeti i čuvati samo za napad jer je bio toliko dominantan i lucidan.

Imali smo potom period u kojem je reprezentacija osvajala bronce – tri pod vodstvom Slavka Goluže i jednu dok ju je vodio Željko Babić. Potrošena su brojna imena, a sada je na klupi Islanđanin Dagur Sigurdsson te je prošle godine s Hrvatskom došao do finala SP-a i srebrnog odličja. Zar je moguće da hrvatski treneri nisu (više) dobri?

Nažalost, kod nas je takvo mišljenje, odnosno kada se davala prilika našim trenerima, već nakon prvog neuspjeha počelo se postavljati milijun pitanja. I Sigurdsson na Igrama nije napravio ništa, ali očigledno da su mu dali dugoročniju priliku. Osvojio je medalju, uz puno sreće, što je za mene i jedna od najvećih senzacija, bez obzira na to što smo igrali u Hrvatskoj. Ta momčad po kvaliteti nije bila predodređena za borbu za medalje, a kamoli za nastup u finalu. Međutim dečki su davali sve od sebe i vratilo im se. Kada to hoćeš, vrati ti se. Pogodiš u vratnicu, lopta ti se odbije u ruke, a kada nemaš sreće, iz tvog udarca primiš gol u kontranapadu.

Ako prošle godine nisu bili predodređeni za uspjeh, sada je na Euru, koji počinje za nekoliko dana, ipak lakše nadati se nečemu?

Moram priznati da nisam neki prevelik optimist. Proći ćemo skupinu, dečki su stasali, igraju u dobrim klubovima. Ali opet, nitko od naših nije top igrač nekog top kluba. Ne možeš reći da je 'xy' nezamjenjiv u Barceloni ili nekom sličnom klubu. To su sve igrači koji ne igraju u klubovima iz najvišeg ranga. Ali to bi čak mogla biti i prednost jer dolaze motiviraniji, željni dokazivanja, ali i manje istrošeni.

Kakav bi vas rezultat veselio, odnosno čime bismo se svi mi trebali zadovoljiti?

Imamo čak i dobar raspored, mislim na prvu skupinu. To bismo trebali proći. Istina, Nizozemci nam jesu malo nezgodni, ali nisu nepobjedivi. Baš kao što ni Šveđani više nisu onako opasni kao nekad. Imaju starijih igrača, pri zalasku karijere. Dalje ćemo vidjeti. I možda bolje da igračima ne stavljamo nikakav teret. Drago mi je da imamo dobre golmane – Mandić je počeo braniti, Kuzma (op.a. Kuzmanović) također. Drago mi je da će dogodine zajedno biti u Magdeburgu, vrhunskom klubu koji igra Ligu prvaka i bori i za naslov prvaka Njemačke. To je fenomenalno za hrvatski rukomet jer znači da za sljedećih osam do deset godina imamo dvojicu vrhunskih vratara u vrhunskom klubu. A zna se što je vratar u današnjem rukometu. Uglavnom, puno je bitniji nego prije, kada se igralo grublje, oštrije. Tada je obrana mogla puno toga rješavati. A danas kontakt igra skoro da više nije dozvoljena. Jest, ali ima puno više isključenja i često se igra s igračem više. Golmani imaju puno više posla i postaju igrači koji stvaraju razliku.

Biste li se vi snašli u današnjem rukometu?

Nema razloga zbog kojih ne bih. Doduše, ne s ovih 65 godina. Udarac je udarac, istina promijenio se, jer dojam je da su lopte lakše, ispuhanije, lakše igračima za baratanje. Teže i odskaču jer su lakše napumpane, ali i pune ljepila. Naravno, promijenio se i repertoar udaraca, posebno ovih s krila. Ali vratari su sve to valjda naučili. Doduše, i to se promijenilo. Pisao sam si u bilježnicu tko kako puca, a danas se vratar obrati klupi i traži da mu pripreme 500 šutova tog i tog igrača. Samo je pitanje toga kako se želiš pripremiti.

Jeste li vi imali nekoga tko vam nije ležao?

Bilo ih je. Bio sam malo slabiji u udarcima s devet metara nego kada bi mi pucali s crte ili krilnih pozicija. Zato su i momčadi za koje sam branio igrale dublju obranu, 3-2-1, dopuštajući krilima da skaču. Uglavnom, nisu mi odgovarali visoki igrači, ljevaci. Nisam imao dobar osjećaj za njih. Nijemac Volker Zerbe, visok 210 centimetara, bio je jedan od takvih i bilo mi je muka braniti protiv njega.