Do ove rezultatske eksplozije Vacherot se šetao po challenger turnirima i u ovoj godini imao samo jednu pobjedu na ATP-jevim turnirima, i to onom u njegovu Monaku, za koji je primio wild card. Prije nepuna dva mjeseca znao je gubiti i od igrača izvan prvih 300. A onda je u samo tjedan-dva skočio na ATP-jevoj ljestvici s 204. na 30. mjesto, postavši vjerojatno najuspješniji monegaški tenisač, prvi iz te minijaturne zemlje koji je pobijedio na nekom ATP-ju. Ne računajući, naravno, one koji su u Monaku prijavili boravište ne bi li izbjegli plaćanje poreza u voljenim im domovinama.

I onda je bacio u nesvijest cijelu tenisku javnost, prošavši kroz rešeto kvalifikacija i došao do titule kao najniže rangirani pobjednik nekog Mastersa 1000. Time je oborio i dosadašnji rekord koji je držao naš Borna Ćorić, a on je turnir u Cincinnatiju osvojio kao 152. igrač svijeta. Pritom, Vacherot je u finalu pobijedio svog redovitog trening-partnera i prvog rođaka Arthura Rinderknecha.

Progurao se u top 30 s 26 godina

Samo u Šangaju zaradio je iznos više nego dvostruko veći od dosadašnje ukupne zarade u karijeri. A nakon Šangaja nastavio je pobjeđivati i na turniru iste kategorije u Parizu, gdje je zaustavljen tek u četvrtfinalu od kasnijeg finalista, Kanađanina Félixa Auger-Aliassimea. A s 26 godina nije sasvim u cvijetu mladosti da bi ga se gledalo kao novu nadu.

Jasno, možda je u pitanju tek trenutni bljesak, ali ono što je napravio pri kraju sezone Vacherota je instantno učinilo jednim od najzanimljivijih imena pred ulazak u 2026. Na rubu ulaska u top 100 bio je već prošle godine, ali ga je u napredovanju zaustavila ozljeda desnog ramena, zbog koje je preskočio drugu polovicu prošle sezone. Sada ga čekaju nova iskušenja jer nikako više neće biti autsajder, a zadrži li sadašnji ranking (ili ga još popravi), otvaraju mu se nova vrata koja dosad sa svojim trenerom i polubratom Benjaminom Balleretom i ostatkom tima nije ni vidio, kamoli prošao kroz njih. Na njemu je da pokaže je li u pitanju još jedna bajkovita teniska priča.

'Naučio sam igrati protiv najboljih igrača na svijetu i čak i kad nisam na najboljoj razini mogu pobijediti momke koji su u prvih 30. Bit će ovo novo otkriće za mene. Igrao sam bez pritiska u Šangaju i Parizu i uspjelo mi je. Sljedeće godine čeka me skupljanje mnogo bodova na turnirima, što me i dalje čini opuštenim', izjavio je nakon lude serije.

Senzacija u Šangaju i pobjeda nad Đokovićem

A nastup u Šangaju doista je bio senzacionalan niz događaja. Naime u kvalifikacijski kostur ušao je tek kao deveti na 'listi čekanja' i trebala mu je serija odustajanja drugih igrača da bi Vacherot uopće dobio pravo na kvalifikacije. U drugoj rundi te predigre turnira bio je samo dva poena od poraza u tie-breaku drugog seta protiv Kanađanina Liama Draxa. Preživio je i onda na glavnom turniru nanizao petoricu nositelja: Alexandera Bublika, Tomasa Machaca, Tallona Griekspoora, Holgera Runea te zatim, u polufinalu kao posebna senzacija, velikog Novaka Đokovića, da bi posao završio spomenutim obiteljskim obračunom s Rinderknechom.

A zamislite, cilj koji si je zacrtao za ovu godinu bio je ulazak među stotinu najboljih. Plan je itekako premašen.

'U mojoj karijeri sve se promijenilo, ljudi će me drukčije gledati. Ali ja se nisam promijenio', izjavio je za The Athletic.

Teniskim velikanima služio je kao sparing partner na zagrijavanjima u gradu kocke i luksuza

Vacherot je odrastao na mjestu koje je idealno za klinca koji voli tenis, premda mu je u ranom djetinjstvu skijanje bilo draže, što je neobično za nekoga s obale Mediterana. I njegovi roditelji Josse i Nadine – pa i drugi članovi uže i šire obitelji – bavili su se tim sportom, stoga se dječak stalno motao oko Monte Carlo Country Cluba. Uostalom, otprilike polovica od pedeset najboljih igrača svijeta živi (stvarno ili na papiru) u Monaku, a najčešće su članovi baš toga kluba. Nekima od njih, recimo Daniilu Medvedevu, služio je kao sparing partner na zagrijavanjima na turniru u gradu kocke i luksuza.

Vrata mu je otvorio Rinderknech, a put ih je vodio prilično zaobilazno, preko Teksasa. Tamo ih je odveo trener sa Sveučilišta Teksas A&M Steve Denton, koji je u Europu došao prvenstveno zbog starijeg rođaka, čiju je majku –također tenisačicu – od ranije poznavao. Rinderknech je s njim trenirao godinu dana i onda mu preporučio Vacherota, za kojeg je govorio da je i bolji od njega. Denton je mladog igrača gledao na juniorskom prvenstvu Francuske i odmah ga uzeo pod svoje.

U to vrijeme Vacherot je igrao na juniorskim turnirima, a profesionalni debi stigao je 2014. godine, kad mu je bilo samo 15 godina. Bio je već prilično visok, ali slabašan, bez mišićne mase, a po vlastitim riječima, nije bio ni naročito mentalno jak. Denton je sebi kao cilj dao izgraditi i jedno i drugo, ali i igru svog novog pulena. Vacherot je imao jak servis i forhend, što ga i danas krasi, ali treneru se najviše sviđalo to što se nije bojao suparnika i odlučno je igrao svoje. Sada se to isplatilo jer je od devet mečeva u Šangaju njih šest dobio nakon što je zaostajao za set. Osim toga, neki stručnjaci koji ga prate od početka tvrde da je bolji što su mu suparnici bolji. Na turnirima niže razine takvih izazova nije imao, stoga se činilo da se muči.

'S njim sam stalno i znam da ako je favorit u nekom meču, manje će se truditi', rekao je za The Athletic njegov današnji trener Benjamin Balleret.

Završio fakultet i krenuo u probijanje na challengerima

Rinderknech i Vacherot u Teksasu su proveli pet godina te uspjeli i završiti fakultete ekonomije, odnosno sportskog menadžmenta. No došlo je vrijeme za povratak u stvarni život, a Vacherot se odlučio za probijanje preko challengera, želeći tako ući među najboljih sto, granice koja dijeli one koji su ušli u prvu ligu od onih koji to tek žele postići. Dosegao je pet finala na ITF Touru, osvojio i dvije prve titule, a 2021. završio je na 631. mjestu. Sljedeće godine ušao je među prvih 500, pa dvije godine kasnije u najboljih 200. U lipnju 2024. došao je do rankinga karijere - 110. mjesta na ATP-jevoj listi.

I onda je došla spomenuta prošlogodišnja ozljeda ramena koju je zaradio na Roland Garrosu. Taman je to zaliječio, da bi onda u Wimbledonu u kvalifikacijskom meču – nenaviknut na travu – proklizao i ozlijedio koljeno.

Gledajući iz današnje perspektive, pauza mu možda i nije loše došla jer mu je omogućila da ojača i postane još gladniji nekog uspjeha. No cijelu ovu godinu to nije dočekao do samog finiša sezone i stalno spominjanih dvaju Mastersa, između kojih je imao i dvoranski turnir u Baselu, na kojem nije prošao ni izbliza tako dobro. Možda doista ima nešto u onoj teoriji o motivaciji koju mu donosi uloga autsajdera.

Tu ulogu više definitivno neće imati. Zato sad mora naći drugi 'pogon' za nastavak bajke.