Na Čizmi više nema prostora za uljepšavanje stvarnosti. Reprezentacija koja je četiri puta bila prvak svijeta i dvaput Europe danas je simbol duboke krize, a nokaut u Zenici samo je ogolio sve ono što se godinama gomilalo ispod površine.

Dok se Talijani ponose Jannikom Sinnerom, Grand Slam pobjednikom i novim licem svjetskog tenisa, te Kimijem Antonellijem, tinejdžerskim čudom Formule 1 u Mercedesu, njihova najveća i najdublja sportska ljubav - nogomet - tone sve dublje. U zemlji koja je desetljećima živjela za 'calcio' danas se sve glasnije postavlja isto pitanje - kako je moguće da je baš nogomet postao njihova najveća rana?

Uskrsna kolumna La Gazzette dello Sport možda je to najbolje sažela retoričkim pitanjem: 'Imamo Jannika Sinnera, imamo i Kimija Antonellija, ali ako nemamo nogomet...'

I sedam dana nakon poraza od Bosne i Hercegovine žalopojke ne prestaju. Jedan dio javnosti već crta projekt '2032', zaziva obnovu stadiona i pokušava spas pronaći u Europskom prvenstvu koje bi Italija trebala organizirati s Turskom. No i tu visi ozbiljno upozorenje. Aleksander Čeferin prošlog je tjedna jasno poručio da Italija ima jednu od najgorih nogometnih infrastruktura u Europi i da, ako se to ne promijeni, Euro možda uopće neće igrati ondje.

No dok jedni gledaju daleko unaprijed, drugi se bave onim što gori sada. A to je potpuni raspad vrha Talijanskog nogometnog saveza.

Nakon povijesnog debakla uslijedio je pravi vatromet ostavki. Savez su napustili predsjednik Gabriele Gravina i šef delegacije Gianluigi Buffon, a nedugo zatim s klupe je otišao i izbornik Gennaro Gattuso. Bijes navijača otišao je toliko daleko da su zgradu saveza proteklih dana gađali i jajima.

U takvom ozračju talijanski mediji već užareno slažu novu hijerarhiju moći. U prvi plan izbačena su samo velika imena - Antonio Conte, Roberto Mancini, Massimiliano Allegri i Simone Inzaghi.

No prepreka ima na sve strane. Mancini i Inzaghi trenutačno rade na Arapskom poluotoku i uživaju u ogromnim ugovorima - prvi u katarskom Al-Saddu, drugi u saudijskom Al-Hilalu. Inzaghi se, k tome, već javno distancirao od mogućnosti da preuzme reprezentaciju. Conte i Allegri ostaju najrealnije opcije, a upravo njih dvojica trenutačno iskaču kao glavna imena utrke.

Prema pisanju Gazzette, Conte je trenutačno najbliži izborničkoj klupi. Sky Sport Italia, pak, tvrdi da je uz njega u samom vrhu i Allegri, kojega nazivaju favoritom navijača. U opticaju se još provlače i imena Stefana Piolija, Danielea De Rossija, pa čak i Fabija Cannavara, ali dojam je da Italija ovaj put želi provjereno, snažno i autoritativno rješenje.

No promjene ne bi trebale stati samo na klupi reprezentacije.

Talijanski mediji sve glasnije zazivaju stvaranje svojevrsnog 'Dream teama' i u uredima saveza. Ideja je jasna - ako se već sve ruši i kreće iznova, onda bi i vodeće pozicije trebali preuzeti ljudi s težinom, autoritetom i identitetom. U tom se kontekstu sve češće spominje Paolo Maldini.

Prema tim najavama, Maldini bi mogao dobiti jednu od ključnih operativnih uloga u novoj strukturi, najizglednije onu sportskog direktora, dok se za vrh saveza spominju i imena Alessandra Del Piera i Demetria Albertinija. Drugim riječima, Italija želi vratiti svoje legende ne samo kao ukras prošlosti, nego kao ljude koji će voditi obnovu.

Nakon Gravinine ostavke izbori za novog predsjednika saveza raspisani su za 22. lipnja u Rimu, a rok za prijave kandidata traje do 13. svibnja. Tek kada bude poznato tko će preuzeti vrh saveza, moći će se potpuno definirati i izbor novog izbornika.

Vrijeme, međutim, ne čeka. Italiju već krajem rujna čeka Liga nacija, u kojoj će igrati u skupini s Francuskom, Belgijom i Turskom. Zato odluke koje slijede neće biti samo kadrovske - one će pokazati ima li Italija snage za pravi novi početak ili će i dalje lutati između slavne prošlosti i bolne sadašnjosti.

Jedno je sigurno - nakon Zenice više ništa ne može ostati isto.