Tijekom samog Europskog prvenstva s Ljubomirom Vranješom analizirali smo poraz od Švedske, ali i konačni rasplet, u kojem je Hrvatska pobjedom nad Islandom stigla do europske bronce.

Hvalio je tada Vranješ hrvatske igrače, jednom od njih i skinuo kapu, ali i prognozirao veliku i svijetlu budućnost hrvatskog rukometa.

Osim toga, osvrnuli smo se na kiks Šveđana, koji su na kraju završili šesti, pa je Vranješ otkrio da im nedostaje ono što imaju Hrvati.

S time da se mora znati da je ovaj bivši rukometaš bio dio zlatne generacije švedskog rukometa, reprezentacije koja jedina ima pet europskih zlata. A Vranješ ih je osvojio čak tri. Također, osvojio je svjetsko zlato te dva svjetska i olimpijsko srebro. A da su u finalu Igara u Sydneyju Šveđani pobijedili Ruse, bili i prvi s tri zlata istovremeno. Kasnije je to uspjelo Francuzima te prošle nedjelje Dancima.

Pratio je Vranješ neke utakmice i uživo te sudjelovao na EHF-ovim sastancima jer se nakon igračke karijere bacio u trenerske vode. Bio je i izbornik Srbije, potom i Slovenije, a trenutačno je sportski direktor njemačkog rukometnog velikana Flensburga. Prema tome, o rukometnim temama zna sve. Valjda ga zato i EHF-ovi čelnici žele čuti.

Nego, s obzirom na ime koje je sve samo ne švedsko, da nam objasnite svoje porijeklo.

Moji su roditelji porijeklom iz Srbije. S time da je otac rođen u Banjoj Luci, a živio je u obližnjem Skender Vakufu. Majka je pak rođena u Šibeniku, ali je živjela u mjestašcu Žažviću u skradinskom zaleđu. Nažalost, oboje su pokojni. A kako su se upoznali? Dok je otac bio u Šibeniku, u mornarici. No vrlo brzo su se vjenčali, pa je tata kao gastarbajter otišao u Švedsku. Imao je puno veća primanja nego ovdje, odlazio bi na šest mjeseci, pa bi se vratio na tri, četiri. U međuvremenu se 1969. godine rodila moja sestra, potom je za ocem otišla i majka, tako da sam se 1973. godine rodio u Göteborgu.

S obzirom na vaše srpske korijene, je li bilo poziva da igrate za Srbiju?

Nikad nije bilo poziva. Pa tko bi uzeo mladog igrača i još k tome visokog tek 166 centimetara? (ha, ha)

Visina nije bila idealna za rukomet, ali karijera je na kraju ispala grandiozna.

Da, tako je ispalo. Međutim svjestan sam toga da je karijera mogla otići u ovom ili onom smjeru. I zato hvala onima koji su imali povjerenja u mene.

Kako to da ste se odlučili za rukomet?

Od pete godine bavio sam se rukometom, ali i nogometom. Ali onda sam morao prelomiti. Imao sam čak i neke ponude prvoligaških nogometnih klubova, ali kao 17-godišnjak dobio sam ponudu da igram i za rukometnog prvoligaša. A kada sa 17 godina dobiješ takvu priliku, jednostavno te impresionira. Tako da sam tada prelomio – ostajem u rukometu.

Te rukometne gromade protiv kojih ste igrali očito vam nisu bile problem?

Nikad nisam gledao koliko je tko visok, nitko za mene nije bio prevelik. U glavi sam si tako posložio i zapravo mi je bilo svejedno. Mislim da je to i stvar kućnog odgoja. Isto ono o čemu je govorio Zlatan Ibrahimović. Nismo imali puno toga u kući, roditelji su radili po 14 sati i jednostavno sam se naviknuo na borbu. Osim toga, dosta sam vremena provodio na ulici, a ona te ipak – neću reći odgoji, ali te očvrsne. I nikad se nisam bojao nekoga od dva ili jednog metra. Ulazio sam između dva igrača, nisam se bojao hoće li me netko udariti. I to mi je zapravo kasnije donosilo stanovitu prednost.

Igrali ste za švedsku reprezentaciju u njeno zlatno doba. Ali zašto švedskih klubova nije bilo na rukometnoj karti?

Činjenica je da je rukomet u Švedskoj zapravo na amaterskoj razini. Postoje možda jedan, dva kluba koji isplaćuju plaću cijeloj momčadi. Dobivaju i u drugim momčadima nekakve plaće, ali daleko je to od onoga što se zarađuje drugdje u Europi. Ovdje se utakmice ne prenose na TV-u, posebno ne u kontinuitetu. Samim time, onda nemaš ni partnera, odnosno sponzora. Doduše, Švedska se može pohvaliti najvećim rukometnim turnirom za mlade, Partille kupom, koji privuče sponzore, ali nemamo više od toga. Klubovi uglavnom preživljavaju samo zbog nečije ljubavi prema rukometu, odnosno – srca. Ta ulaganja nisu dovoljna. Sve je to povezano jedno s drugim, pa naši najbolji rukometaši odlaze u inozemstvo.

Išli ste tako zarađivati prvo u Španjolsku, potom u Njemačku...

Da, ali sam prvo igrao deset godina u Švedskoj i stigao sam do reprezentacije. Išlo mi je dobro i tek tada sam dobio ponudu iz Španjolske, točnije iz Granollersa. Bio sam tamo dvije godine, od 1999. do 2001. Potom sam do 2006. godine bio u njemačkom Nordhornu, a 2009. zaključio sam karijeru u Flensburgu.

Dok je švedska reprezentacija dominirala, hrvatska je bila u rezultatskom padu, tamo između Igara u Atlanti 1996. do SP-a 2003. godine i zlata. No imali smo vrhunskih igrača. Sjećate li se kojeg ili ste možda igrali s njime?

Kako ne... U Španjolskoj sam igrao protiv Patrika Ćavara. Zatim, kad sam došao u Nordhorn, u Njemačkoj je bio i Slavko Goluža. Nakon što sam napustio Nordhorn, u taj je klub došao Goran Šprem, ali sam u Flensburgu igrao protiv njega s Lackovićem. Tako da sam susretao dosta hrvatskih rukometaša. Ali s reprezentacijom protiv Hrvatske, čini mi se, igrao sam samo jednu prijateljsku utakmicu. Sjećam se da sam za reprezentaciju prvi put igrao odmah nakon što smo izgubili od Hrvatske u finalu Olimpijskih igara 1996. godine. Znači, to što sada imate rezultate nije slučajnost. Hrvatska je oduvijek imala odlične rukometaše. I fali vam još taj jedan mali korak da opet budete zlatni.

Bili ste dio momčadi poznate pod nadimkom Bengan Boys, a vodio ju je Bengt Johansson. Nju smatraju jednom od najboljih reprezentacija u povijesti rukometa, s igračima poput Tomasa Svenssona, Magnusa Wislandera, Staffana Olssona i Stefana Lövgrena, a oni su bili sedam, osam godina stariji od vas. Od 1990. do 2002. Švedska je na svakom velikom natjecanju igrala u završnici (šest svjetskih prvenstava, pet europskih prvenstava i troje Olimpijske igre), ukupno osvojivši 13 medalja, te se plasirala u rekordnih osam uzastopnih finala velikih natjecanja od 1996. do 2002. Kakav je vama bio osjećaj igrati s njima?

Ne znam što bih drugo rekao nego – nevjerojatan. Bio sam ponosan. Sretan sam što sam uopće imao čast biti uz njih na treninzima, a tek kada sam zaigrao... Ono što mi je bilo od koristi bio je taj moj način igranja, odnosno to što su na mene izlazila po dva igrača, pa sam otvarao prostor za nekog od suigrača. I to je sjajno funkcioniralo u reprezentaciji, poznavali smo se jako dobro. Znate, kada sam došao među njih, oni su već tada bili legende jer su osvojili svjetsko zlato 1990. godine. Imali su i europsko zlato iz 1994. Pa onda to već spomenuto finale na Igrama u Atlanti 1996. godine, prije toga u Barceloni 1992. I onda uđeš među njih, učiš tu kulturu pobjeđivanja, ponašanja na terenu i izvan terena... Učio sam od ekipe koja je znala osvajati zlata.

Rukometni fanovi, posebno ovdje u Hrvatskoj, vole uspoređivati tko je najbolji rukometaš. I obično se spominju Ivano Balić i Nikola Karabatić. No vi ste igrali s nominalno najboljim igračem 20. stoljeća - Magnusom Wislanderom. Tko je po vašem mišljenju najbolji?

Joj, teško pitanje. Nedavno sam bio s Balićem u Londonu. Sada sam se na Euru pak sreo s Karabatićem. I ne smijem ništa reći (ha, ha, ha). Ali ovako: vrlo je važno, ako hoćete biti jedan od najboljih, da budete takvi i u napadu i u obrani. Bez toga ne ide. Imate nevjerojatne igrače koji su igrali u jednom pravcu. Evo, u Flensburgu sam igrao s Tobiasom Karlssonom, a boljeg obrambenog igrača od njega nisam vidio. U napadu ste pak imali Andyja Schmida. Ivano Balić također nije previše igrao obranu, ali mislim da bez pardona mogu reći da je bio najbolji igrač u napadačkom dijelu, a Nikola Karabatić je igrao i u obrani i u napadu. Ali da se ne zamjerim nekome, reći ću, kao i svi – da je Magnus Wislander najbolji rukometaš na svijetu. On je mogao igrati i srednjeg i lijevo, pa i lijevo krilo. Na kraju je igrao i pivota. A čak, ne da pretjerujem, mogao je biti i golman. Toliko je bio inteligentan, a to nisam vidio ni prije ni sada.

U karijeri ste, kao što smo već spomenuli, osvojili i europska i svjetsko zlato, a u Sydneyju vam je ono 'izmigoljilo' iz ruku u finalu s Rusijom. U tom ste finalu bili i najbolji strijelac utakmice s osam golova. Žalite li što ga nemate?

Ne. Ali naravno da bih ga htio osvojiti i sada to ne mogu nikako drugačije učiniti nego eventualno kao trener, odnosno izbornik. No, najiskrenije, ne žalim. Jako sam ponosan što sam uopće osvojio sve ono što sam osvojio. Sada su vaši igrači osvojili broncu. Vjerujte, jednom, kada podvuku crtu, vidjet će što su napravili za svoju zemlju. Kao sportaši svi želimo pobjeđivati, ali čim osvojiš medalju, to je nešto posebno. Eto, sa svojom djecom, a imaju 20, odnosno 24 godine, gledao sam finale rukometa na Olimpijskim igrama u Parizu. A oni me pitaju: 'Pa ti si igrao finale, gdje ti je medalja?' Nisam im je prije pokazivao, ali evo, tada sam ipak shvatio kakav je to zapravo ponos.

Jedno od svojih zlatnih odličja osvojili ste i na Europskom prvenstvu u Zagrebu, nakon dva produžetka u finalu s Rusima. U Zagrebu su vam čak i skandirali: 'Ljubo, jaaavi se...' Mahnuli ste im i zahvalili.

Sada, kada vas slušam, naježim se. Bilo mi je to nevjerojatno. Igrali smo finale, što je prelijepo. I medalje su prelijepe. Zlato, srebro... Sve je to super. Ali mi sportaši proživljavamo i neka puno dublja iskustva. Dakle, profesionalno se bavim rukometom od 1991. godine i još sam vezan uz njega na najvišim razinama. Na svom rukometnom putovanju osvojili smo valjda 50-ak medalja. Međutim to što sam doživio u Zagrebu, taj trenutak, to nikad ne zaboraviš. Jest, osvojili smo medalju, ali to skandiranje bilo je puno jače od medalje. O tome se priča unucima. To je to, sjećam se toga kao da je bilo jučer.

I da vas pitam još za kraj - sportski ste direktor u Flensburgu. Hvalili ste i neke naše igrače. Ima li kakvih izgleda da nekog od hrvatskih rukometaša vidimo u vašem klubu?

Kao i svi, tako i mi gledamo. I naravno da ima izgleda. Naš klub ima skandinavsko-germanski identitet, kulturu, ali uvijek preferiram imati i dva, tri igrača s Balkana. Jer i takav mentalitet, južnjački, dobro dođe ekipi. Za ljeto sam dogovorio dolazak Francuza Aymerica Minnea, a to ne znači da neće biti možda i kojeg Hrvata. Ali neka sve to još ostane mala tajna.