I dok vlastodršci u Hrvatskoj pregovaraju hoće li biti dočeka i proslave europske bronce hrvatskih rukometaša, na sjeveru Europe, točnije u Flensburgu, rukometna ikona se bez razmišljanja poklonila uspjehu Sigurdssonove momčadi.

Jer Ljubomir Vranješ, iako pomalo atipičan (bivši) rukometaš, osvajao je najveća svjetska i europska odličja, bio dio čuvene švedske reprezentacije... A opet je skroman i dostupan. I realan.

'Ovo treće mjesto Hrvatske itekako je velik uspjeh. I nikad nije lako, nakon što je na Svjetskom prvenstvu osvojeno srebro, već na sljedećem turniru opet doći u borbu za medalje. I to smoći snage, nakon poraza u polufinalu, onako odigrati, na rubu snaga, a opet superiorno, za broncu. Svaka čast tim dečkima. Za mene, koji nisam Hrvat, već to gledam sa strane, to je nevjerojatan uspjeh', rekao je za tportal 52-godišnji Vranješ.

Tim prije što je Hrvatska na ovom turniru bila bez Domagoja Duvnjaka, Igora Karačića... Vrhunskih igrača, lidera momčadi.

Istina, njih nije bilo u momčadi, ali vidio sam da im je Duvnjak na tribinama pružao podršku. Osim toga, oni su stasali uz njega i Karačića, upijali, gledali kako oni to rade. Kada imaš takve lidere u momčadi toliko godina, to je zapravo jedna kultura. I često se zna reći da je kultura na zidovima, ali ovu kulturu se doživljavalo, živjelo u trenutku. I baš sam gledao jučer fotografije na kojima se vidi kako se raduju, kako se bore za tu medalju, a sve to ostalo je od Duvnjaka. Sada su ovdje neki mlađi igrači, ali oni su sigurno to naslijedili te će sada prenositi dalje. Taj njihov ponos i način na koji se bore u dresu reprezentacije zbilja je poseban.

Biste li mogli izdvojiti nekog od hrvatskih igrača i reći da je on 'krema' svjetskog rukometa?

Martinović je klasa za sebe. Također, ne znam koliko Srna ima godina, ali on mi se jako dopao. Upao mi je u oko i David Mandić, to kako se bori u obrani... S time da nije u poziciji, na sredini terena. Nije mlad, ali malo prije spomenuta kultura i to kako se treba ponašati – on je najbolji primjer toga. Vidio sam da imate i odlične golmane. Doduše, nemaju puno iskustva, ali čim brane u Gummersbachu (op.a. Dominik Kuzmanović), odnosno Magdeburgu (op.a. Matej Mandić), jasno je da vrijede. Imate mladih i dobrih igrača koji znaju kako osvojiti medalje i koji će u godinama što dolaze moći raditi jako velike stvari.

Kako komentirate neuspjeh Šveđana, koji su pomeli Hrvatsku u skupini, ali onda doživjeli jednako težak poraz od Islanda, pa remizirali s Mađarima i ostali bez borbe za medalju?

Švedska je na prošlom SP-u bila 14., tako da ovaj neuspjeh nije nešto novo. Znači, sada je čak i bolje. Ali ima tu, naravno, puno pitanja oko igre, oko momčadi, oko obrane, oko napada... Naravno, treba analizirati i vidjeti što se napravilo dobro, a što loše, da se u budućnosti ne bi događale ovakve stvari. Istina, ima i malih pomaka. U obrani, koja je ključ rukometnog rezultata, imaš Oscara Bergendahla, Maxa Darja, Jonathana Carlsbogårda, Felixa Möllera, sve odlične igrače koji igraju Ligu prvaka, neki su čak bili i na Final Fouru. Imaš njih četvoricu, ali imaš problema u obrani... I treba se pitati što i kako, a nadam se da će se to i dogoditi. Jer kvalitetu imaju, ali nisu se iskazali.

Nedostaje li im očito ono što Hrvati imaju? Taj naboj, srce...

(hahaha) Možemo tako reći.

Ima li tu i odgovornosti izbornika Michaela Apelgrena? Biste li vi možda mogli bolje?

Ma ni govora. Ne bih da me itko gura u tom pravcu. To je pitanje za ljude u Švedskom rukometnom savezu.

Bili ste izbornik i Srbije i Slovenije. Kako vidite njihove rezultate? Slovenci su čak daleko i dogurali s obzirom na velik broj otkaza glavnih igrača.

Srbija također ima dobre igrače, posebno u obrani. To su igrači iz Veszprema, Füchsea... iz ozbiljnih momčadi. Pa i golman Dejan Milosavljev ima iskustvo, čak i veće nego što ga imaju hrvatski vratari. Ali očito im nedostaje još nešto. Evo, sa Španjolskom odigraju utakmicu 'na knap', potom pobijede Njemačku, pa izgube od Austrije. Dakle pobijediš protivnika za kojeg niti ti nisi očekivao da ga možeš pobijediti, ali očito se onda ne znaš nositi s tim pritiskom. Imaju šest igrača i golmana koji mogu pobijediti svakog protivnika, ali na tom nivou moraš biti stalno, a ne samo u jednoj utakmici. Dakle – 18 dana. Tu su pobjedu slavili puno duže nego što bi trebali. Slovenci su, posebno kada se sjetimo da su imali puno otkaza, kao što ste rekli, odigrali dobar turnir. Imaju mladu momčad, skupili su puno iskustva, završili su osmi. Ali svi na Balkanu morali bi znati da se momčad dugoročno gradi, ne samo za jedan turnir. Mora se imati strukturu i plan da bi se u budućnosti mogla boriti za medalje, pa čak i zlatne. Ponavljam, ovo što se dogodilo Hrvatskoj je sjajno, to da i na drugom turniru uzme medalju, to je zapravo senzacija. Tako se radi u sportu.

I još se Dagur Sigurdsson suprotstavio čelnicima EHF-a, za boljitak rukometa općenito.

To je problem koji treba staviti na stol i razgovarati o njemu. I sto posto je točno sve što je Sigurdsson rekao. Ali mislim da je to prije svega bila frustracija. Jer cijeli sustav natjecanja znao se mjesecima unaprijed i nije se dogodilo nešto preko noći, iznenada. Moje mišljenje je identično – igrače moramo čuvati, moramo im osigurati da svi imaju iste uvjete. Ali nisu glupi ni u IHF-u, odnosno EHF-u, jer o rasporedu odlučuju i TV kuće, sponzori... Zatim i zemlje domaćini turnira, a sada ste imali tri domaćina, Dansku, Švedsku i Norvešku. Evo, ove godine će ženskom prvenstvu domaćini biti u pet zemalja. Puno je tu faktora koji utječu na raspored. Ali, da, definitivno bi igrači trebali biti u fokusu, odnosno treba čuvati njihovo zdravlje.