Prvi dan škole nekako se preživi. Preživi se i nabavka bilježnica, raspored, roditeljski sastanak, a s vremenom se čovjek navikne čak i na roditeljsku WhatsApp grupu koja u nekoliko sati može skupiti troznamenkasti broj novih poruka.

Onda dijete dođe kući. Pitate ga kako je bilo u školi, odgovor je 'dobro'. Pitate što su radili – 'ništa'. Je li učiteljica nešto rekla? Nije. Ima li zadaće? Nema. Treba li nešto ponijeti sutra? Ne treba.

Upravo je taj mali svakodnevni roditeljski apsurd Marko Franić pretvorio u novu humorističnu objavu koja se ubrzano dijeli društvenim mrežama.

Toni ne zna što je učio, ali zna sve što je važno

Glavni junak je sedmogodišnji Toni, prvašić koji po povratku iz škole teško može potvrditi čak i u koju je bilježnicu nešto zapisao. Kada majka pregleda njegovu školsku torbu, uz bilježnice i zgužvani papir pronalazi koru od banane i jednu čarapu za koju ni Toni nije potpuno siguran pripada li njemu.

A onda kreće roditeljska WhatsApp grupa. Jedno dijete tvrdi da sutra treba donijeti lišće, drugo kestene, treće ljepilo. Toni je, naravno, rekao da ne treba ništa. Nekoliko minuta poslije ipak se ispostavlja da zna za lišće, kestene i ljepilo – samo je, kako kaže, zaboravio.

Tu Franić pogađa situaciju koju dobro poznaju roditelji školaraca: dijete se ne može sjetiti zadaće koju je dobilo prije pola sata, ali iz škole donosi savršeno precizan izvještaj o svemu što s nastavom nema nikakve veze.

Toni tako zna da je Marko plakao jer mu je netko stavio mokru spužvu u torbu. Nakon malo ispitivanja ispostavlja se da je možda upravo on bio odgovoran za spužvu. Zna i da Filipov tata spava na kauču jer je prethodne noći kasno došao kući, kao i kompletan ljubavni rasplet među učenicima u razredu.

Tko je u koga zaljubljen? Toni zna. Što su danas učili? Tu već nastaje problem.

A onda se javi učiteljica

Vrhunac dolazi kada učiteljica u roditeljsku grupu pošalje precizne upute za sljedeći dan: djeca trebaju donijeti tri lista različitih stabala, dva kestena i rolu papira te riješiti određenu stranicu radne bilježnice. Sve ono za što je Toni nekoliko minuta ranije tvrdio da ne postoji.

Majci na kraju preostaje samo jedno pitanje: što onda radi pet sati u školi? Toni nakon kratkog razmišljanja daje možda i najtočniji mogući odgovor: 'Pa... budem tamo.'

Upravo je u toj završnoj rečenici cijela poanta Franićeve priče. Djeca školu doživljavaju sasvim drukčije od roditelja. Nastavni sadržaj i domaća zadaća često nestanu iz glave već na izlazu iz učionice, dok detalji o prijateljima, svađama, simpatijama i svemu što se dogodilo pod odmorom ostaju savršeno sačuvani.

A roditelji će ono što ih stvarno zanima, kao i obično, saznati u WhatsApp grupi.