Dok milijuni stranih turista Hrvatsku upoznaju kroz more i stare dalmatinske gradove, britanski Guardian svojim je čitateljima predstavio sasvim drukčiju stranu zemlje, udaljenu tek pola sata vožnje od Zagreba.

U velikom travel tekstu objavljenom u srijedu autorica Mary Novakovich obišla je Samobor, Žumberak, Okić i Plešivicu, istražujući lokalnu hranu, vino i krajolik koji velikom dijelu stranih turista još uvijek prolazi ispod radara.

Već prvi susret sa Samoborom bio je vezan uz ono što domaći dobro poznaju – kremšnitu. Prijatelji iz Dubrovnika, piše autorica, upozorili su je da samoborsku mora probati čak i ako ju je već jela u Zagrebu.

Nakon nekoliko tjedana provedenih u Dalmaciji promjena krajolika bila joj je očita. Umjesto kamena, mediteranskog raslinja i venecijanskog nasljeđa dočekali su je zelenilo i arhitektura snažno obilježena srednjoeuropskim utjecajem.

Samobor, Žumberak i Okić

Guardian posebno opisuje pastelne barokne kuće na Trgu kralja Tomislava, Gradnu, drvene mostove, parkove i kuću skladatelja Ferde Livadića, u kojoj je svojedobno boravio i Franz Liszt.

Iza grada počinje sasvim druga priča. Samoborsko gorje i Žumberak autorica predstavlja kao područje šuma, slapova i staza na koje Zagrepčani već desetljećima odlaze tijekom vikenda. Posjetila je i Slapnicu te krenula prema srednjovjekovnom Okiću, iako je zahtjevnija staza na kraju natjerala da odustane od uspona. No najveće oduševljenje čuvala je za Plešivicu.

Usporedba s Toskanom

Vinska cesta Plešivice vodi kraj desetaka vinarija kroz brežuljke između Plešivice i Jastrebarskog. Upravo je pogled na vinograde smještene između šumovitih brda potaknuo usporedbu kakva se u stranim tekstovima o kontinentalnoj Hrvatskoj ne viđa često.

Guardian krajolik opisuje kao mjesto koje bi moglo čak i 'nadmašiti Toskanu u tome da bude Toskana'.

Plešivica je osobito poznata po pjenušavim vinima, a u tekstu se posebno ističe spoj vina, obiteljskih tradicija i lokalne gastronomije.

Priča se pritom ne zaustavlja na vinu. Autorica je kušala i rudarsku greblicu, zaštićeni lokalni specijalitet iz Ruda čiji korijeni sežu do obitelji rudara koje su ga pripremale kao praktičan obrok za radni dan.

Michelin bez ukočenosti

Poseban dio teksta posvećen je i gastronomiji Plešivice. Autoricu je impresionirao restoran obitelji Korak, nagrađen Michelinovom zvjezdicom, ali bez atmosfere koju bi netko mogao očekivati od formalnog fine dininga. Naglasak je na obitelji, lokalnim proizvođačima i namirnicama koje se mijenjaju sa sezonom.

U vrijeme njezina posjeta degustacijski meni od pet slijedova stajao je 118 eura, što je opisala kao razumnu cijenu s obzirom na razinu restorana.

Jesen bi, zaključuje, mogla biti posebno zanimljiva zbog tartufa, gljiva i berbe, uz vinske manifestacije koje se održavaju na području Jastrebarskog.

Za hrvatsku publiku Samobor i Plešivica teško mogu biti skriveno otkriće. No upravo činjenica da ih jedan od najpoznatijih svjetskih medija predstavlja kao alternativu prepoznatljivim slikama Jadrana pokazuje koliko je velik dio Hrvatske međunarodnim putnicima još uvijek praktički nepoznat.