PUT OD 1998. DO 2018.

Priča o dvije generacije koje su zaludjele Hrvate; tajnu uspjeha Bobana, Modrića i društva stranci ne razumiju

Izvor: tportal.hr / Autor: Montaža: Profimedia / Bildbyran

Hrvatska nogometna reprezentacija je opet pred vratima raja. Jedna mala Hrvatska, koja po broju stanovnika zauzima tek trećinu Moskve, u glavnom ruskom gradu traži skalp velike nogometne nacije, Engleske, i mašta o finalu. I vjerujte, već ovim uspjehom očarala je nogometni svijet, o Hrvatskoj se govori na svim stranama zemaljske kugle. Takvu euforiju proživljavali smo prije točno 20 godina. Uspjeh Bobana, Šukera, Prosinečkog i ostalih sa SP-a 1998. najveći je motiv ovoj generaciji. Na pitanje koja je generacija bolja - odgovora nema. A koja je uspješnija, bit će poznato u srijedu navečer, nakon polufinala Svjetskog prvenstva u kojem Hrvatska igra protiv Engleske (20.00)

Puno je poveznica koje spajaju ove dvije generacije. Ali i nekoliko okolnosti koje su, unatoč brojnim negativnostima, ipak vratile osmijeh na lice Hrvatima. Prije 20 godina još su se osjećale posljedice ratnih razaranja, ponosili smo se pobjedničkom vojskom i drhtali nad svakim potezom najboljih hrvatskih nogometaša. Tada je nacionalni naboj bio na vrhuncu i još mlada zemlja, za koju su znali samo rijetki zahvaljujući srebru košarkaša na Olimpijskim igrama 1992. (Petrović, Kukoč, Rađa…) ili Goranu Ivaniševiću koji je briljirao na Wimbledonu, vapila je za velikim sportskim uspjehom nogometaša. Takav naboj, takvi dani ponosa i slave nikada se neće ponoviti. Ali ako se netko po pitanju naboja te ponosa uspio približiti tome – onda je to generacija 2018.

Nažalost, u ovih 20 godina Hrvatska nije napravila korak naprijed, već unazad. Lijepa Naša je pred 'samouništenjem' zbog velikog broja ljudi u iseljeništvu, gospodarska situacija je poražavajuća, a društvo podijeljeno. Ni oko nogometne obitelji nije bilo mira posljednjih godina, od splitskog 'slučaja svastika' pa do igranja reprezentacije pred praznim stadionom zbog divljanja navijača.

Ipak, s dolaskom Zlatka Dalića na mjesto izbornika mnogo se toga promijenilo. Na pozitivno. Ali samo zato što je čovjek koji ima svoje 'ja' i koji je u dva dana od preuzimanja reprezentacije, bez ijednog pravog treninga, uvjerio uoči ključne utakmice u Ukrajini posrnulu vojsku nogometaša da vrijede, znaju i mogu.

Paralelu između ovih dviju generacija mogli bismo započeti europskim prvenstvima na kojima su igrale dvije godine ranije. Tadašnja je Ćirina generacija svoje velike uspjehe najavila na Euru u Engleskoj 1996. godine, kada je u četvrtfinalu ispala od Njemačke, budućih europskih prvaka.

Također, ova aktualna reprezentacija sličan je (ne)uspjeh ostvarila prije dvije godine u Francuskoj, kada su je u četvrtfinalu zaustavili Portugalci, također kasniji europski prvaci. I dojam je da su obje naše generacije tada mogle korak više i dalje.

No ono što nisu uspjele na EP-ima popravljaju sada na još većoj nogometnoj pozornici.

Pokretač svega, naravno, bila je atmosfera, koju su uspjeli potaknuti izbornici.

'Svjestan sam toga da su igrači imali napornu sezonu i na početku ih ne treba opterećivati. Neće to biti klasične pripreme, već opuštajuća atmosfera. Na meni i stožeru je da napravimo dobru atmosferu i taktiku. Neće to biti naporne pripreme', odmah je jasan stav zauzeo izbornik Zlatko Dalić, a kojem je, zanimljivo, mentor na početku trenerske karijere bio upravo legendarni Miroslav Ćiro Blažević.

  • +20
  • +17

Svi dosadašnji izbornici hrvatske nogometne reprezentacije (1990.-2017.)

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Naravno, nije Dalić kopirao njegov rukopis, ali očito je shvatio da samo svojim stavom i znanjem može utjecati na igrače. Pa ih tako vežu i dvije, kako je to Dalić slikovito objasnio, 'crne mrlje'. Naime, obojica su u jednom trenutku morali 'prerezati' neposluh i izbaciti iz momčadi tzv. nestašne nogometaše koji su se željeli izdvojiti od ostalih. S time da je Ćiro još imao vremena za popravljanje štete jer je Igora Cvitanovića prekrižio prije puta u Francusku. Cviti nije pomogao ni poziv predsjednika Franje Tuđmana s Pantovčaka.

'Nazvao me predsjednik i rekao mi: 'Ćiro, pa sada kada nemaš Bokšića, znaš da samo Cvitanović može igrati u napadu i biti zamjena Šukeru. A ja sam mu rekao: 'Predsjedniče, u pravu ste, ali morate birati između Cvitanovića i autoriteta.' Spustio mi je predsjednik slušalicu i dao mi za pravo', pojasnio je Ćiro, a zbog 'slučaja sendvič' u kasne noće sate jednako strog bio je i prema Ivici Mornaru. Na taj se način gradi autoritet.

FRANCUSKA

Popis hrvatskih reprezentativaca koji su osvojili brončanu medalju na SP-u 1998.

  • VRATARI: Dražen Ladić, Marijan Mrmić, Vladimir Vasilj
  • OBRANA: Goran Jurić, Zvonimir Soldo, Slaven Bilić, Igor Štimac, Dario Šimić, Igor Tudor, Robert Jarni, Ante Šerić
  • VEZNI RED: Zvonimir Boban, Aljoša Asanović, Robert Prosinečki, Silvio Marić, Krunoslav Jurčić, Zoran Mamić, Mario Stanić
  • NAPAD: Davor Šuker, Goran Vlaović, Petar Krpan, Ardian Kozniku
  • IZBORNIK: Miroslav Ćiro Blažević

Zlatko Dalić je pak bez Nikole Kalinića ostao tijekom Svjetskog prvenstva, nakon prve utakmice protiv Nigerije. Tako je Dalić zapravo ostao bez jednog igrača u zapisniku. Ali pokazao je i da s kadrom koji ima može rješavati najveće probleme.

'Hrvatska ima sjajne igrače koji igraju u najvećim klubovima Europe i iako je istina to da dugo nismo imali velike rezultate na velikim natjecanjima, nije iznenađenje to što je Hrvatska u polufinalu. Ova je generacija dugo bila osporavana, ali dokazala je svoju kvalitetu kada je bilo najpotrebnije i bit će zapamćena kao ona koja se napokon približila Vatrenima 1998.', ponizno je rekao Dalić. Čovjek kod kojeg riječ euforija ne postoji. I upravo to je pravilan put…

No ono što posebno treba naglasiti jest činjenica da su nakon 1998., kada su Boban, Šuker, Prosinečki, Asanović i društvo osvojili broncu, sve generacije poslije njih imale velik uteg na leđima. Sve generacije, do ove Dalićeve 2018., bile su u sjeni spomenutih velikana. I zanimljivo, gotovo svi igrači sjećaju se svake utakmice te generacije i trenutaka u kojima su maštali kao djeca da će i oni jednog dana napraviti nešto slično.

Kapetan hrvatske reprezentacije Luka Modrić posebno pamti tu broncu u Francuskoj jer je kao izbjeglica bio smješten s obitelji u zadarskom hotelu Iž:

'Tada sam imao 13 godina i Svjetsko prvenstvo sam gledao s obitelji i prijateljima u Zadru. Bilo je fenomenalno, a nakon svakog našeg gola i svake pobjede bio sam sve sretniji. Cijeli svijet je tada upoznao Hrvatsku. Sjećam se kako sam tada maštao kako ću i ja jednog dana zaigrati na Svjetskom prvenstvu', kazao je nedavno Modrić koji je s obitelji svoju rodnu kuću u Zatonu Obrovačkom podno Velebita, koju su zapalili četnici, morao napustiti preko noći u suzama. Najteže mu je pao gubitak djeda Luke, po kojem je dobio ime, kojeg su četnici mučki ubili.

OD JAMAJKE DO NIZOZEMSKE

HRVATSKI PUT DO BRONCE NA SP-u 1998.

  • 14. lipnja * prvi krug * Hrvatska-Jamajka 3:1
  • 20. lipnja * prvi krug * Hrvatska-Japan 1:0
  • 26. lipnja * prvi krug * Hrvatska-Argentina 0:1
  • 30. lipnja * osmina finala * Hrvatska-Rumunjska 1:0
  • 4. srpnja * četvrtfinale * Hrvatska-Njemačka 3:0
  • 8. srpnja * polufinale * Francuska-Hrvatska 2:1
  • 11. srpnja * za treće mjesto * Hrvatska-Nizozemska 2:1

I Dejan Lovren je kao dječak s nepune tri godine morao s obitelji pobjeći iz Zenice zbog ratnih razaranja. Sa suzama u očima prisjetio se tih dana ponosa i slave 1998. godine:

'Izrazito poštujemo generaciju iz 1998. jer su postigli najveći uspjeh hrvatske reprezentacije. Oni su svim budućim generacijama ostavili veliki teret da ih nadmaše. Ali vjerujem da, uz sreću i nekoliko stvari, mi možemo i dalje od njih', kazao je Dejan Lovren, koji je te 1998. imao devet godina i jako dobro pamti kako je povijesne utakmice gledao u Njemačkoj, gdje su kao izbjeglice iz Zenice živjeli jedno vrijeme:

'Bili smo u Münchenu, u nekom stanu, ne sjećam se previše, ali znam da je mama uvijek vrištala kada bi Hrvatska prošla', dodao je Lovren.

Naravno, nisu Modrić i Lovren jedini koji su morali napustiti preko noći svoje domove, svoje prijatelje. Upravo ta borba kroz život i želja za dokazivanjem, želja da i oni jednog dana odjenu hrvatski dres, nacionalni naboj koji većina stranaca ne razumije, tajna je uspjeha ove generacije. Netko će reći - ratne generacije…

Većina naših igrača je sazrela puno prije svojih vršnjaka, život im je bio prepun prepreka, a motiva im ionako nikada nije nedostajalo. Sanjali su o danu kada će za cijelu naciju oni biti ono što su prije 20 godina bili Boban, Šuker, Prosinečki i ostali. Kako god da završi ovo Svjetsko prvenstvo, nema sumnje da će njihov doček biti veličanstven. Jer oni kao heroji, koji su dosad živjeli u sjeni generacije Vatrenih iz 1998., to i zaslužuju.

OD Nigerije do EngleskE

HRVATSKI PUT DO POLUFINALA NA SP-u 2018.

  • 16. lipnja * prvi krug * Hrvatska-Nigerija 2:0
  • 21. lipnja * prvi krug * Argentina-Hrvatska 0:3
  • 26. lipnja * prvi krug * Island-Hrvatska 1:2
  • 1. srpnja * osmina finala * Hrvatska-Danska 1:1, 3:2 (11m)
  • 7. srpnja * četvrtfinale * Rusija-Hrvatska 2:2, 3:4 (11m)
  • 11. srpnja * polufinale * Hrvatska-Engleska

Iz te sjene su napokon izašli. No ipak je red napraviti i kratku analizu. Pogledajmo koje su igrače imali izbornici u kadru uoči odlaska na Svjetsko prvenstvo:

VRATARI

Blažević je od vratara u Francusku vodio Dražena Ladića, Marijana Mrmića i Vladimira Vasilja. I nije tajna to da je Ladić, jer također je bio Tuđmanov miljenik, imao lagani 'poguranac', ali koji je na kraju i zaslužio sjetimo li se samo sjajnih intervencija u najvećoj pobjedi protiv Njemačke. Po mnogima je uz Šukera bio naš najbolji igrač na SP-u.

Dalićev izbor su pak Zadranin Danijel Subašić, koji se s pravom smatra nasljednikom Stipe Pletikose, Lovre Kalinić i Dominik Livaković. Naravno, Suba, s obzirom na mirnoću koju donosi, ali i iskustvo koje ima, prvi je vratar, što je i potvrdio spasivši u raspucavanju penala Hrvatsku u osmini finala, ali i četvrtfinalu protiv Rusa.

OBRANA

Ćirina obrana djelovala je kudikamo čvršće nego ova Dalićeva. Ustvari, možda bolje rečeno, nudila je širi izbor jer na raspolaganju je Ćiro imao Gorana Jurića, Zvonimira Soldu, Slavena Bilića, Igora Štimca, Darija Šimića, Igora Tudora, Roberta Jarnija i Antu Šerića. Oslonac je bio hajdučki, ali s puno iskustva igranja utakmica u Engleskoj i Španjolskoj.

Dalić u obrani zasad nema problema, iako se stalno provlači pitanje lijevog beka, a i sa strahom se prati hoće li se netko iz 'prvog izloga' ozlijediti. Kvalitete Lovrena, Vrsaljka, Ćorluke i Vide su neupitne. No Strinić, potom i Pivarić, ali i igrači iz drugog plana, poput mladih Ćaleta-Cara i Jedvaja, ipak nisu na tom nivou. Zasad.

VEZNI RED

Vezni red je forte obiju generacija. Ćiro je na dispoziciji imao Zvonimira Bobana, Aljošu Asanovića, Roberta Prosinečkog, Silvija Marića, Krunoslava Jurčića, Marija Stanića i Zorana Mamića. Najveći je problem bio taj što Ćiro nije znao, ili htio, u istom trenutku na terenu imati Bobana, Prosinečkog i Asanovića. Neki još danas zamjeraju Ćiri to što u polufinalu Prosinečki nije igrao od prve minute.

Do dolaska na klupu Zlatka Dalića sličnu smo situaciju gledali kada je trebalo na najbolje pozicije staviti Modrića, Rakitića i Perišića, uz sav luksuz koji predstavljaju i igrači poput Brozovića, Badelja i Kovačića. No Dalić ima i sjajnog Rebića, koji može igrati još više prema naprijed, ali i Pjacu. Naravno, moramo spomenuti da je aktualnom izborniku na raspolaganju i Bradarić, nesumnjivo igrač velike kvalitete, ali koji će pokraj gore spomenutih ipak ostati u drugom planu.

Ono što ovdje moramo istaknuti jest da je ipak prednost to što se Modrić, Rakitić i još dio njih u reprezentaciji okupljaju već desetak i koju godinu više, jer Boban, Šuker, Prosinečki… bili su dio mlađih YU-selekcija, a kada su bili na vrhuncu moći, mogli su zajedničkim snagama djelovati tek tih tri, četiri godine. I stoga se ovu Modrićevu generaciju ipak gleda malo drugačije, odnosno imali smo veća očekivanja. Jer s igračima Lukina kalibra, koji ima već četiri Lige prvaka, pa Kovačićem s tri takva naslova, Rakitićem s jednim, uz pregršt trofeja s Barcelonom, kao i Mandžukićem, koji ima uspjeha s Bayernom, ali i Juventusom, da ostale ne nabrajamo, možemo samo žaliti što izbornika poput Dalića nisu dobili prije. Tko zna gdje bi im u tom slučaju bio kraj…

NAPAD

Za kraj nam ostaje usporedba napadačkog dijela dviju reprezentacija. Ćiro je imao genijalnog Davora Šukera, koji se te godine sa šest pogodaka okrunio naslovom najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva. Odličan je bio i Goran Vlaović, dok su mjesto na papiru popunjavali Petar Krpan i Ardian Kozniku.

Dalićev izbor ovdje je, kao što smo već spomenuli, 'samovoljom' Nikole Kalinića sužen. No uz Marija Mandžukića, koji radi kao stroj, zbog čega se možda i previše troši, ali i Andreja Kramarića, efikasnost nije slabija. Dapače, igra koju je Dalić postavio, a češće je ofenzivna nego defanzivna, dovodi u priliku i igrače iz drugog plana. I zato impresionira podatak kako je deset hrvatskih pogodaka, s time da je jedan autogol Nigerijca Eteba, potpisalo osam hrvatskih igrača. Tek Modrić ima dva gola na svom kontu.

Dakle, i jedna i druga generacija imale su svojih puno više plusova nego minusa, no oko sebe su imale sjajnu atmosferu, a ni očekivanja uoči odlazaka nisu bila previsoka. Tek su njihovi izbornici uvjeravali kako su igrači spremni za najviše stvari.

'Teškim smo putem došli do Moskve i neće nam ništa biti problem. Živimo svoj san, zaslužili smo biti među četiri najbolje momčadi svijeta s obzirom na to kakve igrače imamo. Ponavljam, veliki frajeri su otišli doma, a ostali su radnici, organizirane momčadi koje su dale sve od sebe. To je naš ponos, i ne mislimo stati. Hodamo već mjesec dana po Rusiji i bilo bi nam žao da na kraju nismo vidjeli Moskvu', poručio je Dalić uoči povijesne utakmice protiv Engleske.

  • +38
  • +35

SP u nogometu, četvrtfinale: Rusija - Hrvatska

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!