Čekali su Tetrijebi punu 41 godinu da opet podignu kontinentalni pehar - sad su u finalu Europske lige u Bilbau pobijedili Manchester United 1:0 i time se, unatoč očajnoj sezoni, plasirali u Ligu prvaka sljedeće godine. Bilo je u međuvremenu drugih trofeja, onih nacionalnih, došli su u sezoni 2018./19. i do finala Lige prvaka sa svojom možda najboljom generacijom, predvođenom za trofeje 'ukletim' Harryjem Kaneom. No dalje nije išlo i morali su čekati do ove godine.

Čekao je i jedini iz te vicešampionske momčadi koji još igra u londonskom klubu, Korejac Son Heung-min. I napokon dočekao ne samo trofej, nego ga je kao kapetan i podigao, a onda briznuo u plač. Tottenhamu ovo, naravno, nije prvi trofej, ali njegovu kapetanu, 32-godišnjem Sonu jest. Osim osvajanja Azijskih igara s Južnom Korejom, ovaj pouzdani igrač nikad ništa nije osvojio. Zato je ovo toliko i želio.

'Osjećao sam pritisak, jako sam želio ovo. Posljednjih sedam dana svake noći sam sanjao ovu utakmicu. Sad je napokon prošla i mogu mirno spavati', rekao je novinarima nakon finala i slavlja.

Spašena katastrofalna sezona

Da stvar bude zanimljivija, ako su se Son i Tottenham ikad mogli nadati nekom trofeju, onda to sigurno nije bila ova sezona. Završavaju Premier ligu na 17. poziciji (jedno mjesto iza drugog finalista Europske lige - Manchester Uniteda), na rubu zone ispadanja. Nikad u eri Premiershipa nisu imali tako lošu sezonu, a računajući i ranije formate, ovo im je najgora godina još od davne 1977., kad su nakratko ispali iz Prve divizije.

A onda im se sve vratilo u ne naročito impresivnom (makar uzbudljivom) finalu u glavnom gradu Baskije. Koliko je razočarenje publike (valjda ne računajući navijače Tottenhama) kvalitetom igre u Bilbau, možda najbolje svjedoči zabavan internetski meme, a koji kaže da je ovo bio najlošiji finale još od završne epizode 'Igre prijestolja'.

Son se time ne treba zamarati, a izraz njegova lica kad je primao pehar dovoljno govori o tome koliko je bio ushićen tom čašću. Ne zaboravimo, u igru je ušao kao rezerva u 67. minuti, a Cristian Romero odmah mu je predao kapetansku traku koju je dotad nosio, jer u Tottenhamu se zna tko je šef momčadi na terenu, makar u posljednje vrijeme i ne igrao previše zbog ozljede stopala. Deset godina staža u Spursima jamči mu sve počasti.

Ostao bez medalje blamažom UEFA-e

Koliko sve to znači korejskom napadaču, govori i činjenica da ga u slavlju nije omela ni neviđena blamaža UEFA-e, čijem je šefu Aleksandru Čeferinu na proglašenju pobjednika ponestalo medalja, pa su bez nje - valjda privremeno - ostali Son, Rodrigo Bentancur i najbolji igrač utakmice Romero.

Umjesto ljutnje, koju mu nitko ne bi zamjerio, Son je medijima skromno izrecitirao:

'Znam da postoje oni koji me vole i oni koji me ne vole. Ovaj trofej je za sve njih podjednako. Nadam se da će me oni koji me vole voljeti još više nakon ovoga, a oni koji me ne vole, nadam se da ću i njima postati bar malo draži', poručio je.

U potpuno nesputanom veselju nije ga omela ni bizarna ozljeda, kad se udario u glavu peharom pobjednika Europske lige. Ogrnut korejskom zastavom grcao je u suzama radosnicama. Jedino što je ponavljao bilo je: 'Ja sam legenda Tottenhama.'

Nije riječ o neskromnosti, nego o šali na vlastiti račun. U kolovozu prošle godine na pitanje novinara BBC-ja rekao je da ga ne mogu smatrati klupskom legendom dok ne osvoji neki trofej. Sad je taj uvjet ispunio, kao što je klub prekinuo sedamnaestogodišnju sušu otkako je još 2008. osvojio zadnju titulu, pobijedivši u engleskom Liga kupu.

Prvi korejski nogometaš u povijesti koji je osvojio neki europski trofej

U domovini se pak Son nema potrebe tako zafrkavati svojim statusom jer dosad je sa 133 nastupa i 51 golom za reprezentaciju uistinu stekao auru nogometne veličine i jednog od najboljih azijskih igrača svih vremena, a sada je to samo potvrđeno time što je postao prvi korejski nogometaš u povijesti koji je osvojio neki europski trofej. Tamošnji mediji puni su izraza ponosa, a komentatori govore da su briznuli u plač kad je njihovo 'nacionalno blago' podigao pehar, pogotovo zato što je oko ramena nosio zastavu Južne Koreje. Dobro, ne trebamo se čuditi tome, kod nas je zbog Modrića i Real kod nekih prihvaćen kao 'naš' klub.

Ide se toliko daleko da se prvi Sonov trofej navodi kao 'utjeha' zbog političke krize u toj zemlji nakon što je donedavni predsjednik Yoon Suk-yeol opozvan poslije pokušaja uvođenja izvanrednog stanja krajem prošle godine. Nedavno su zemlju zahvatili i katastrofalni, dosad nezabilježeni požari uništivši nekoliko drevnih hramova i odnijevši više od 20 života. Članci o Sonu čitaniji su i od izvještaja o sudjelovanju sjevernokorejskih vojnika u rusko-ukrajinskom ratu, ali i od tekstova o zvijezdama K-popa.

'Ovih dana politika, ekonomija, sve oko nas izaziva frustraciju. Son Heung-min je dašak svježeg zraka', napisao je neki komentator na korejskim portalima.

A samom igraču nije naudila ni neobična seksualna afera. Prošle godine, naime, podnio je kaznenu prijavu protiv žene koja ga je navodno ucjenjivala tvrdnjama da je igrač Tottenhama navodni otac njezina djeteta.

Posebne počasti Son je dobio od trenera Angea Postecogloua, a on je sad učvrstio svoj položaj unatoč groznoj sezoni. Taj australski Grk ustoličio je Sona kao kapetana i vjerovao u njega zbog svega što je dao klubu. Potom mu pružio priliku da nakon duge ozljede ulaskom s klupe u finalu uživa u najblistavijem trenutku karijere.

Učio njemački gledajući sinkronizirani crtić 'Spužva Bob' pa otišao u Njemačku

A ta karijera započela je u rodnom mu Chuncheonu, gradu od tristotinjak tisuća stanovnika na sjeveru zemlje. Otac mu je također bio nogometaš i kasniji trener te je u igračkom dijelu karijere dogurao do B reprezentacije Južne Koreje.

Mlađi Son počeo je igrati u akademiji FC Seul, a kao tinejdžer za srednju školu Dongbuk, zapravo podmladak Seula. No toliko je bio posvećen odlasku iz zemlje i igranju u Europi da je - kako je kasnije rekao njegov agent - učio njemački gledajući sinkronizirani crtić 'Spužva Bob'.

Stoga je i njegov daljnji put bio očekivan. Već sa 16 godina priključio se podmlatku Hamburgera kao dio programa korejskog nogometnog saveza za razvoj mladih nogometaša. Nakon kraćeg povratka u zemlju i nastupa na U-17 svjetskom prvenstvu, već dogodine je i formalno postao član HSV-a, a profesionalni ugovor potpisao je na 18. rođendan, nakon impresivnih nastupa u pripremnim utakmicama. Počeo se nametati golovima i igrom na krilu, no pravu eksploziju doživio je u svojoj završnoj sezoni u Hamburgu, kad je konačno ušao u startnih 11 nakon što je HSV napustio naš Mladen Petrić.

Naravno da je izazvao pažnju većih klubova, pa je 2013. prešao u Bayer Leverkusen za deset milijuna eura, tada najveći transfer u povijesti Apotekara. Brzo se privikao na novu sredinu, osvojio srca i navijača, a u dvije sezone u Leverkusenu u 62 utakmice zabio je 21 gol.

Tottenham ga platio 30 milijuna eura, osvojio nagradu za najljepši zgoditak godine

Ipak, prave stvari počele su se događati selidbom u Englesku, tj. prelaskom u Tottenham za 30 milijuna eura, što ga je učinilo najskupljim azijskim igračem u povijesti. Dosad je u londonskom klubu odigrao 333 utakmice i postigao 127 golova, a navijači su ga tri puta proglasili najboljim klupskim igračem sezone, što je prije njega uspjelo samo Robbieju Keaneu i Kaneu. Već deset godina pokazuje svoju snagu u jakoj ligi, a cijenjen je zbog raznovrsnosti, igranja na više pozicija, skoro podjednakom snagom obje noge...

'Ne zanima me gdje igram, važno je da igram. Mogu biti drugi napadač, mogu biti pozadi. Što god trener kaže, ja odradim. Nemam ni omiljenu poziciju, igram po cijelom terenu', rekao je u jednom intervjuu dok je još igrao u Njemačkoj.

Ipak, najbolji je kad napada, posebno u kontranapadu. Tko može zaboraviti njegov nevjerojatan gol iz 2020., kad je dobio FIFA-inu Puškaševu nagradu za najljepši zgoditak godine. Sam je oduzeo loptu u obrani i onda pretrčao cijeli teren kao da igra američki nogomet. Vrijedi to uvijek iznova vidjeti.

Zahvaljujući igrama u Engleskoj postao je i najbolji nogometaš Azije 2018., a na Azijskim igrama te godine osvojio je zlato s reprezentacijom. Na tom natjecanju mogu igrati samo igrači do 23 godine, uz trojicu starijih nogometaša. Son je bio jedan od te trojice i odveo je nacionalni tim do vrha. Na Svjetskom prvenstvu u Rusiji nisu bili ni izbliza tako uspješni, ne prošavši ni grupnu fazu, a jedini uspjeh bilo im je to što su iza sebe ostavili Njemačku. Četiri godine kasnije ipak su se probili do osmine finala i teško stradali od Brazila, izgubivši 4:1.

Igrao i finale Lige prvaka

Naravno, ključna sezona i za klub i za korejsko krilo bila je ona 2018./19., kad su dogurali do finala Lige prvaka, ali preko tada dominantnog Liverpoola nisu mogli. Son je u tome imao iznimno važnu ulogu, veću i od Kaneove, pa je zasluženo proglašen najboljim igračem godine u Premier ligi. No njih dvojica odlično su surađivala, osim što su do ove godine dijelili neslavnu reputaciju sjajnih karijera bez ijednog trofeja. Mnogi se sjećaju njihova showa protiv Southamptona 2020., kad je Kane asistirao za svaki od Sonova četiri zgoditka. Zanimljivo, svoje su trofejno prokletstvo odvojeno prekinuli ove godine - Kane osvajanjem Bundeslige, Son u Europskoj ligi.

Osim one sezone u kojoj su zamalo išli do kraja u Ligi prvaka, za Sona je najbolja londonska sezona možda ona 2021./22., na čijem kraju je s 23 gola podijelio naslov najboljeg strijelca Premier lige s Mohamedom Salahom. Nakon toga počeli su ga mučiti i zdravstveni problemi, a najteži je bio onaj 2023., kad je mjesecima trpio probleme s hernijom, zbog čega nije pružao sve što može dok se nije podvrgnuo operaciji. Mnogi bi nakon toga odustali, ali Son nije takav. Inače ne bi u posljednje dvije godine dobio povjerenje kao kapetan, a već godinama kao istinski lider momčadi.