Hajduk je još jednom ostao bez nastupa u Europi, a time i bez svih prihoda koji prate nastupe u UEFA-inim natjecanjima – novčanih nagrada, punih stadiona, jačih sponzorskih ugovora, rasta vrijednosti igrača...

Dobar dio odgovora zašto Hajduk već 20 godina doslovno preživljava na marginama europskog nogometa krije se u brojkama koje razotkrivaju sav upravljački kaos u klubu u protekla dva desetljeća.

Naime, otkako je Hajduk posljednji put bio prvak, a bilo je to 2005. godine, dakle u zadnjih 20 godina, klub je promijenio čak:

• 13 predsjednika
• 17 sportskih direktora
• 33 trenera

Jednostavnom matematikom dolazimo do zastrašujućih činjenica - 'životni vijek' predsjednika Hajduka je tek malo više od godine i pol (18 i pol mjeseci!), a sportskim direktorima je vrijeme 'preživljavanja' na Poljudu tek 14 mjeseci.

Treneri? Oni su doslovno 'topovsko meso', veće su im šanse da će duže poživjeti negdje na prvoj liniji fronte u Ukrajini (s bilo koje strane!) nego da dođu na Poljud. Jer trener Hajduka, u prosjeku u svom mandatu, ima samo sedam mjeseci života!

Da, šokantni podaci, ali baš zbog toga je Hajduk danas na UEFA-inoj ljestvici iza klubova s Gibraltara i Farskih Otoka. Posljedice su jasne – nema baš nikakvog kontinuiteta, kako u upravljačkim strukturama kluba, tako i u momčadi, a shodno tome igrači gube na tržišnoj vrijednosti, a 'biseri' iz omladinske škole sve se teže prodaju za ozbiljnije iznose.

Umjesto rezultata, titula i europskih nastupa, 'bili' se godinama vrte u začaranom krugu neuspjeha, žive na račun stare slave koja je već potpuno izblijedjela, a priče o 'velikom i uspješnom klubu' sad već prelaze iz žanra satire i crnog humora u tešku tragediju i mitologiju.

Naravno, navijači su ogorčeni i razočarani, osjećaju se izdano, dok svaka nova upravljačka garnitura i stručni stožer ponovno traže vrijeme i povjerenje da pokažu da mogu bolje. No takva obećanja navijači slušaju već punih 20 godina, a strpljenja je sve manje i manje.