Aleksandar Đurić, 54-godišnji Dobojac, prije toga je u nevjerojatnim okolnostima nastupao na Olimpijskim igrama u sasvim drugom sportu, a u Barcelonu je 1992. godine krenuo - autostopom. Zbog nastupa za Bosnu i Hercegovinu na tim Igrama trajno ga je zamrzio otac pa s njim do smrti nije progovorio ni riječi.

Dezertirao je iz Vukovara jer nije želio ubijati nedužne ljude i zbog toga je mislio da će ga ubiti. Nogomet ga je preko Mađarske odveo u Australiju i onda sasvim slučajno u Singapur, u kojem je i danas živa legenda. U prvom desetljeću ovog milenija zabio je 327 golova i bio je statistički najbolji napadač na svijetu.

U karijeri je upisao čak 22 hat-tricka. Za Geylang United je u 126 utakmica postigao 97 golova. Za Singapore Armed Forces zabio ih je 129 u 150 utakmica, a za Tampines ih je upisao 78 u 137 utakmica. Samo u prvenstvu.

Đurićev život je poput filma i ne bi bilo loše snimiti ga. Scenarij može biti njegova autobiografija. Čovjek koji je u ratu izgubio pola obitelji danas živi sa zaraznim osmijehom na licu, a s nama je sjeo na kavu na Sunset Sport Festivalu u Zadru. Dan ranije održao je panel o svojoj karijeri, a posjetitelji su u nevjerici slušali što govori i onda ga pozdravili ovacijama.

Pokraj vašeg imena danas stoji zastava Singapura. Rođeni ste kao Srbin u Bosni u Jugoslaviji. Aleksandre, što ste vi zapravo?

Srbin sam, ali sam Bosanac. Pravi Bosančeros, kako se kaže, i Singapurac. Bio sam Jugoslaven, onda se ta zemlja raspala pa sam bio izbjeglica jer te zemlje više nije bilo. Bosna je uvijek bila moja i bit će moja. Ali gledaj, meni roditelji nikad nisu govorili što sam ja. Bio sam iz malog srpskog sela, do nas je bilo muslimansko selo, i nikad nije bilo nikakvih problema. Moja dva najbolja prijatelja su muslimani, Damir i Samir, dandanas smo dobri.

Bili smo čudo. Mi smo kao djeca išli plivati i skakati u Bosnu, a to je ipak ozbiljna rijeka, i nitko nije znao plivati. Nemam pojma kako se nitko nije utopio i kako smo svi ostali živi, ali tko je o tome razmišljao. Roditelji nisu imali pojma što radimo. Skačemo u vodu pa tko živ, tko mrtav, samo da ti se obale nekako dočepati. A kad danas gledam djecu i roditelje… Nemoj ovo, nemoj ono, nemoj skočiti tu, nemoj tamo, udarit ćeš se, slomit ćeš se. Što smo mi sve radili… A bilo nam je predivno!

Samira sam vidio neki dan u Doboju prvi put nakon 35 godina. Nas djecu nitko nije pitao tko smo i što smo, samo smo se družili. Ma volio bih da se to promijeni, da nestanu te tenzije i nadam se da će se to i dogoditi. Nijedan narod na ovim prostorima ne može sam živjeti, hoćeš-nećeš moramo živjeti skupa. Bosna je moj dom, ali Singapur mi je dao drugi dom, jako puno toga mi je dao.

Kako ste krenuli u nogomet?

Krenuo sam kao golman u Slozi iz Doboja jer sam bio visok i mršav. Tad su ti treneri bili i mama i tata i nije te nitko pitao: 'A što bi ti igrao?' Ti si visok - na gol. Ako si brz - u napad. Ako si debeo - idi vježbaj, ti nisi ni za što! Da to danas kažeš djeci, završio bi odmah u zatvoru. Bio sam dobar golman i jako brzo sam iz pionira prešao u juniore. Imao sam jako dobre reflekse i mislim da sam to razvio kao dijete penjući se po tim stablima, ogradama i svemu, tako se razvijaju motoričke sposobnosti.

Leglo mi je to, ali iskreno, na golu mi je bilo dosadno. Mogao ti je tvoj igrač vratiti loptu u ruke pa je sve to bilo nekako sporo. Htio sam neku akciju i rekao sam treneru da neću više biti golman i on mi je rekao: 'Dobro, možeš ići.' I tako sam se vratio igrati u svoje selo, ali sam tad počeo i veslati.

Svaki klinac želio je igrati nogomet, odakle vi u veslanju?

Imao sam kokošja prsa kao dijete i doktor mi je rekao da ih moram nekako razvući. On mi je napravio pojas koji sam nosio dvije godine i morao sam ga redovito zatezati da stisnem prsa, razvučem ih. Non-stop sam ja to nosio, ljeti me svrbjelo sve unutra od znoja i naravno da su mi se svi rugali. Imao sam 12 godina, u školu s tim svaki dan, zamislite kakav je to bullying bio. U Bosni si, nemaš šanse da se izvučeš. Taj doktor mi je rekao da idem veslati u lokalni kajakaški klub jer će mi to koristiti.

Moja dva prijatelja već su bila u tom klubu i rekli su mi da dođem i ja jer ću dobiti Adidasovu trenirku i tenisice. Doktor mi kaže da moram trenirati, ovi mi kažu da ću dobiti Adidasovu opremu - pa gdje ćeš bolje kombinacije!? E sad, nisam znao plivati, a morao sam prijeći rijeku Bosnu da dođem do kluba. Poznavao sam rijeku i znao sam da je prvi dio plitak i da ga mogu prehodati, ali onaj drugi je za*eban jer je dubok. No nekako sam ja to, ni sam ne znam kako, preplivao, napio se valjda deset litara one Bosne prljave, došao u klub i počeo veslati.

Kako vam je išlo?

Moraš krenuti s kajakom, to je osnova i tek onda možeš u druge discipline. Prve godine bio sam pionirski prvak države i sljedeće godine mi trener kaže da im nedostaje kanuista i da bih ja mogao biti dobar u tome jer sam visok. Kanu i kajak su sasvim različite tehnike, ali sam i to svladao. Bio sam juniorski prvak države i onda najmlađi seniorski prvak države. Stvarno sam bio dobar. No sa 17 godina morao sam ići u vojsku, bio sam i tamo valjda najmlađi.

Nas dobre sportaše poslali su u školu rezervnih oficira u Bileći. Završio sam je kao treći u klasi, poslali su me u oficirsku školu i išao sam na specijalizaciju u specijalne jedinice. Dobio sam čin potporučnika i završio sam u Zagrebu kao tjelohranitelj nekom slovenskom generalu JNA. Na Jarunu sam veslao svako poslijepodne, svaki dan, i uživao sam. Vratio sam se u Doboj, bio sam 1991. godine prvak Jugoslavije na zadnjem prvenstvu i onda sam morao ići u taj nesretni rat.

Što ste radili u ratu, jeste li sudjelovali u vojnim operacijama?

Vodio sam specijalnu jedinicu i 1991. godine poslali su nas prvo do Fruške gore, a kad smo krenuli prema Borovu, shvatio sam da nas u biti šalju na Vukovar, da moja jedinica i ja napadamo neke nedužne ljude. Čovječe, ja da ubijam nekoga, da pucam po nekome? Ma ne dolazi u obzir. Nasreću, nisam bio u Vukovaru, ali nažalost sam bio oko njega i vidio sam sve i svašta. Strahote.

Tamo su bili Arkanovi i Šešeljevi ljudi, a nama pripadnicima JNA su prijetili. Jedan od njih mi je rekao: 'Znaš ti da JNA ne postoji, što vi radite ovdje?' Iskreno, nisam mislio da ću ostati živ. U jedinici sam imao Hrvate, Srbe i Muslimane, sve djeca od 18 godina sa mnom djetetom na čelu, imao sam 21 godinu. Sjedimo u nekom skloništu, lete granate i mene moji pitaju: 'Potporučniče, što da radimo?' Otišao sam do komandanta, rekao sam mu da mi veze nemamo s ovim što se događa i da ja svoje ljude vodim odavde. Uhitili su me, dobio sam nekoliko udaraca, oduzeli su mi čin, razoružali su nas i odveli me u zatvor. Sreća da me uhitila JNA, a ne šešeljevci ili arkanovci, jer se ne bih izvukao.

Bio sam nekoliko dana u zatvoru i onda su me sproveli nazad u Doboj, gdje sam trebao čekati suđenje jer sam dezertirao. Otac je sredio da me puste doma na jedan dan da se operem i presvučem i rekli su mi da se moram vratiti odmah nazad. Sa starim nisam nikad imao dobar odnos jer je bio alkoholičar, ali me te večeri posjeo i rekao mi: 'Sine, ti ćeš preko granice, a brat će ti tu ostati. Imam samo vas dvojicu, pa barem jedan da ostane živ. Ti ćeš se snaći, ganjaš taj kajak, igraš nogomet, ne brinem se za tebe.' I te večeri sam pobjegao.

Kamo ste pobjegli?

U Mađarsku. Do granice sam došao autom, a na graničnom prijelazu Horgoš radio je naš poznanik iz Doboja. Na granici su uhićivali sve koji su pokušali otići, a ja sam još bio dezerter, tek bi mene uhitili! Rekao mi je da ćemo on i ja zagrljeni hodati, nešto ćemo razgovarati i tako ćemo do ničije zemlje. Došli smo do mađarske strane i samo mi je rekao: 'Sad bježi.'

Nekako sam prešao preko granice i dočekao me moj prijatelj Arpad, koji mi je u životu puno pomogao. Kod njega u Szegedu živio sam nekoliko mjeseci kao izbjeglica, on mi je posuđivao novac, ne znam gdje bih danas bio bez njega. Tamo sam dočekao lipanj 1992. i taj nevjerojatan poziv na Olimpijske igre u Barcelonu.

Kako ste uopće završili na Olimpijskim igrama? Ispričajte nam to.

Bosna i Hercegovina bila je nova država i dobila je pravo nastupa na Olimpijskim igrama. No budući da je bila stara tek nekoliko mjeseci, nije mogla dati svoje sportaše u kvalifikacije pa joj je rečeno da može poslati deset njih u individualnim sportovima. I kaže meni Arpad da je do lokalnog radioamatera došla vijest da me traži Olimpijski odbor BiH.

U Sarajevu su se me sjetili kao dobrog kanuista, načuli su da sam izbjeglica u Mađarskoj i preko radioamatera su nekako uspjeli doći do mene. Otišao sam u tu radiopostaju i javio se Olimpijskom odboru. Rekli su mi da žele da predstavljam BiH i da imam jedan dan da se odlučim jer moraju poslati popis sportaša, a Olimpijske igre su za mjesec dana! Sjećam se da sam hodao prema stanu i razmišljao što da radim.

Nisam se mogao javiti kući, jer nije bilo telefonske veze, da s njima porazgovaram. Znao sam da su i otac i brat u srpskoj vojsci i kako ću ja sad nastupati za Bosnu i Hercegovinu? Ali mene je zanimao samo sport, bio sam sportaš cijeli život i na svoju ruku javio sam u Sarajevo da idem na Igre.

Negdje smo pročitali da ste u Barcelonu krenuli autostopom. Je li to točno?

Jest! Iz Sarajeva su mi rekli da će mi poslati faksom potvrdu da idem na Olimpijske igre i da moram doći u Ljubljanu, odakle ćemo avionom u Barcelonu. Pa kako ću ja sad do Ljubljane, čovječe, pasoš mi ne vrijedi, kako ću preko granice, a moram preko Austrije u Sloveniju!? Prijatelj me nije mogao voziti skroz do granice, odvezao me do autoputa i rekao mi da stopiram. Stao mi je neki kamion i povezao me. Pita vozač mene: 'Kuda ideš?' Ja kažem: 'Idem na Olimpijske igre u Barcelonu.' A on podrugljivo kaže: 'Ideš, ideš, kako da ne. Idem i ja.' Naravno da mi nije vjerovao.

Ostavi on mene kod granice, opet ja pješke preko, dođem do austrijskog prijelaza i kucam na onaj prozor. Dajem taj svoj crveni pasoš, kaže mi policajac da on ne vrijedi i pita me na engleskom kamo idem. Znao sam nešto engleskog i kažem mu da idem do Slovenije pa na Olimpijske igre, a on me pogleda i kaže: 'Ideš, ideš, kako da ne. Idem i ja!' Ni on mi nije vjerovao! Ali imao sam taj faks od Olimpijskog odbora, pokazao sam mu ga i on mi je rekao da pričekam i otišao.

Sjedim tamo, s tom jednom torbicom koju sam imao, kad evo njega za deset minuta s još pet oficira. Tu sam bio siguran da je kraj. Ili će me deportirati ili ću u zatvor, nema treće opcije. Dođe do mene, okrene se prema oficirima i na engleskom im kaže, da ja razumijem: 'Žalite se na svoje živote, a on je izbjeglica i radi sve da bi otišao na Olimpijske igre.' Nisam mogao vjerovati. Našao mi je vozača policajca koji me odvezao ravno u Ljubljanu i tamo sam se sastao s ostalim članovima naše male delegacije. Neki su bili izbjeglice kao ja, neki su došli iz Amerike, neki direktno iz Bosne čak i kroz tunel ispod Sarajeva.

Kako ste prošli na Olimpijskim igrama?

Pa kako ću proći kad nisam imao ni kanu ni veslo, ništa! Španjolci su mi dali neki očajni čamac, onaj za treninge deset kilograma teži od normalnog, i u njemu nisam imao nikakve šanse. Ispao sam u kvalifikacijama, ali to nije ni važno, bio sam na Olimpijskim igrama! Imao sam onu akreditaciju oko vrata i mogao sam se besplatno s njom voziti metroom i busom i ići na sva natjecanja. Neki su išli u šoping. Ma kakav šoping, nemam banke u džepu, daj da gledam sport.

Sve živo sam gledao, jedino nisam mogao na košarkaški turnir jer si za to morao imati karte. U olimpijskom selu smo bili zgrada do hrvatske delegacije. Kod kuće ratujemo, a na Igrama zgrada do zgrade, što ti je život. Aco i Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Zoran Primorac… Družili smo se svi. Nekoliko metara dalje sjedi Carl Lewis, sve te zvijezde koje sam gledao na televiziji i zbog kojih sam i zavolio sport. Talijani su nam dali neke trenirke i na leđima je ogromnim slovima pisalo 'Bosna i Hercegovina', nisi nas mogao promašiti, bili smo atrakcija.

Sjedim na ručku i dođe do mene neki čovjek, a ono Nikola Pilić. Pitao me odakle sam i je li sve u redu s obitelji, jesu li svi živi. Rekao sam mu da nemam pojma, da ne rade telefoni i da ništa ne znam. I on mahne nekome da dođe do nas, kad dolazi Boris Becker. Ne možeš doći sebi. Sjedne Becker pokraj mene, malo smo popričali. Ej, Becker priča sa mnom!

Otvaranje neću nikad zaboraviti. Dobili smo ovacije čitavog stadiona, nas deset predstavljamo Bosnu i Hercegovinu. Pričao mi je brat kasnije da su on i majka gledali otvaranje na televizoru, a otac nije želio. Od tad pa sve do pred smrt nije sa mnom više razgovarao zbog toga.

Gdje ste se vratili nakon Igara?

U Szeged, gdje da idem? I dalje sam bio izbjeglica, kući nisam mogao i vratio sam se u Mađarsku. Nisam imao posao, nisam imao para i nakon nekoliko mjeseci, u rujnu 1992., otišao sam u Švedsku. Plan mi je bio zaposliti se kao šofer jer sam obožavao kamione, a i nisam znao što bih drugo radio. I danas mi je san vratiti se u Europu na godinu dana i voziti šleper, možda to jednom i napravim, ha, ha.

Uglavnom, krenuo sam prema Švedskoj i došao do Gdanjska, odakle se brodom išlo do Malmöa. Bilo nas je puno s Balkana i svi su prije ukrcaja bacili pasoše, ali ja sam i dalje čuvao onaj naš crveni jer je to bio jedini dokument koji sam imao. Ako dođeš bez pasoša, onda si izbjeglica i možeš dobiti neki azil, a ako ga imaš, onda možeš imati problema. Znali su da sam došao iz Mađarske i da nisam direktno stigao kao izbjeglica i nisu znali što će sa mnom.

Dok sam čekao, trenirao sam u AIK-u iz Stockholma i bili su zadovoljni, ali me Švedska odlučila deportirati u Mađarsku i onda je krenula ta moja nogometna priča. Tko zna, da su me Šveđani ostavili, danas bih možda bio samo šofer…

Dakle nakon svega toga tek ste s 22 godine krenuli igrati nogomet?

Tako je, krenuo sam s 22 godine i umirovio se s 44, ali uvijek kažem da sam imao normalnu karijeru i prestao s 34 jer mi nedostaje ovih deset godina dok sam veslao, ha, ha. Arpad mi je sredio da igram u drugoj mađarskoj ligi i to kao lijevi bek, jer sam mogao jako puno trčati, i to je bilo prvi put da sam kao ozbiljno zaigrao nogomet. Nismo mi u Doboju prije rata bog zna što trenirali. Trener je rekao da nemam pojma, ali da sam fizički moćan i stavio me na lijevog beka.

Zabijao sam golove i bez problema se vraćao i u obranu jer sam jednostavno bio brži od čitave lige. Trenirao sam i samostalno, bio sam stvarno dobar, zavoljeli su me, ali sam imao veliki problem - nisam od toga mogao živjeti. Arpad bi mi tu i tamo gurnuo nekih sto maraka da imam, svaki dan sam jeo jaja, kruh i kobasice. Ništa nisam znao raditi pa sam počeo dilati devize na ulici. Kakva je to mafija bila, čudo. Bilo je opasno to raditi jer je bilo svakakvih likova, a i policije u civilu, pa si mogao policajcu ponuditi devize, a da ni ne znaš.

Arpad mi je dao tisuću njemačkih maraka, promijenio mi ih je u forinte i to je bilo to za početak. Upoznao me s ljudima koji su mi objasnili kako prepoznati lažne marke i dolare. I sad, ti moraš stajati na ulici i, kad netko prođe, onako potiho govoriti 'Devize! Devize!' jer je tamo bilo puno naših ljudi. Mene je to u početku bilo sram raditi pa sam samo stajao na ulici kao budala i ništa nisam zaradio. Jednu večer naleti jedan par i hoće najednom promijeniti 300 maraka. Svi dileri deviza imaju neke torbice, ja nisam imao, nego sam sve te forinte držao po džepovima.

I dam ja tom mužu hrpu para da mi pričuva, a ženi mijenjam novac. Odradimo to i netko naiđe, mislio sam da je policija, i brže-bolje se rastanemo. Nakon nekoliko trenutaka shvatim da sam kod supruga njezinog ostavio skoro 700 maraka. Vratim se, a oni već otišli, puni para. Eto, to je bio moj početak s devizama i to sam radio sljedeće tri i pol godine. Treninzi su bili ujutro i navečer, a između bih bio na ulici i bavio se devizama. Najbolja stvar je ta da sam 1994. prešao u policijski klub koji mi je dao boravišnu dozvolu jer sam stvarno dobro igrao i više nisam bio ilegalac. Zamislite, igram za policijski klub, a usput dilam devize!

A obitelj? Jeste li bili u kontaktu s njima?

Kao što sam rekao, s ocem nisam razgovarao nakon Olimpijskih igara. Nismo ni prije toga bili u nekim najboljim odnosima, ali nastupanje za Bosnu i Hercegovinu nikad mi nije oprostio. Majka je poginula u kolovozu 1993. godine. Bilo je kao neko primirje između muslimana i Srba i majka i otac su željeli popiti kavu u dvorištu. Naša kuća je bila na brdu, dobro se vidjela i valjda, kad su vidjeli roditelje da šetaju ispred kuće, gađali su ih. Granata je raznijela kuću i majku, otac se nekako izvukao, ali mu je tijelo čitav život bilo puno gelera.

Nisam to znao, samo me netko nazvao u Mađarsku, također preko radioamatera, i rekao mi je da mi je majka poginula. Brat mi je kasnije pričao da su je morali pokopati kad je pala noć jer je groblje bilo blizu kuće na tom brdu pa bi gađali ljude kad bi ih tamo vidjeli. Nakon toga me otac još više zamrzio zbog tih Olimpijskih igara i ne samo on. Brojni moji prijatelji, s kojima sam stvarno bio dobar prije rata, također su me zamrzili.

Mene tamo više nije bilo, ali su mojem bratu prijetili i rekli mu da mi poruči da će me zaklati kad me vide. 'Reci mu da ćemo mu je*ati majku i da ćemo ga mrtvog razvlačiti kroz selo', tako su mu govorili. Razumijem rat, razumijem sve, ali da se ljudi tako preko noći promijene i okrenu… Ne znam, nevjerojatno mi je to. Jučer bili prijatelji, danas me žele zaklati.

Iz Mađarske vas je nogometni put odveo u Australiju. Kako ste uopće tamo završili?

Bilo je ljeto 1995. godine i već tad su polako naši ljudi počeli ići u Australiju. Čuo sam za to, otišao sam u veleposlanstvo u Budimpešti, ispunio neke papire i dobio dozvolu da idem u Australiju jer sam bio dobar sportaš i bivši olimpijac. U Australiji je bio moj prijatelj i on mi je našao klub u kojem ću igrati čim sletim.

Svejedno mi je bilo gdje ću igrati i nisam imao pojma da dolazim u South Melbourne Hellas, tad najveći klub u Australiji. Najveći rivali bili su nam Melbourne Croatia (kasnije Melbourne Knights FC, op.a.), hrvatski klub u kojem su igrali Mark Viduka i Josip Šimunić. Druga utakmica za novi klub bila mi je baš protiv njih u gostima. E, ako ste mislili da se možda na Balkanu tih godina nisu voljeli Hrvati i Srbi, nemate pojma što je to tamo bilo.

Sa mnom u momčadi bio je Ivan Kelić, Hrvat koji me zamolio da mu se na zagrijavanju ne obraćam previše. Pitao sam ga zašto, a on meni: 'Brate, ako me vide ovi moji Hrvati da pričam sa Srbinom, zapalit će mi auto i razbit će me negdje u kafiću.' Bio je u momčadi i Srbin Aleksandar Kuzmanović, a on mi je rekao: 'Jedva sam čekao da ti potpišeš, sad će tebi je*ati majku jer si nov, a nas će konačno pustiti na miru.'

Svega sam se naslušao s tribine. Prvo je bilo 'majku četničku' i 'znamo gdje živiš!', a kad su čuli da sam iz Doboja, mislili su da sam musliman. Netko je viknuo: 'On je od Alije Izetbegovića' i čitava tribina krene: 'Balija! Balija!' Da se razumijemo, navijači srpskih klubova u Australiji bili su isto takvi. Kod ovih ustaške kape, kod ovih četničke kokarde.

Australija tad nije bila baš neka jaka nogometna nacija i liga, kako ste se tamo snašli?

Snašao sam se i igrao sam stvarno jako dobro. Pomoćni trener bio je Ange Postecoglou, s kojim sam i danas dobar, sreli smo se lani u Singapuru. Kaže on meni: 'Čitao sam o tebi, nevjerojatno je to što si napravio u tom Melbourneu', ja njemu: 'Pa sunce ti tvoje, ti trener Tottenhama, a ja ostao u Singapuru!' Kasnije je on preuzeo South Melbourne, a ja sam otišao u Kinu.

I to se slučajno dogodilo. Bio sam lijevo krilo, a desno je bio Ernie Tapai, australski reprezentativac kojeg su Kinezi došli gledati. Špica je bio legendarni Australac Eddie Krnčević, bivši igrač Dinama koji je 1982. s njim bio prvak. On mi je danas vjenčani kum, ali nije baš bio sretan jer me žena ostavila. Bio je strašan igrač, nisam mogao vjerovati kad je došao kod nas u klub, bio je izvrstan.

I u toj utakmici, u kojoj su oni došli gledati Tapaija, ja sam briljirao. Mislim da sam namjestio Eddieju dva ili tri gola, jedan sam i zabio i Kinezi odlučili uzeti mene, a ne Tapaija! Drugi dan su se odmah sve dogovorili, kupili su me i dali mi jako, jako dobar ugovor. Dobio sam skoro pola milijuna dolara godišnje, plus odlične bonuse, i to je zaista bio ogroman novac. Bio sam u Kini godinu i pol i vratio sam se u Melbourne s kešom, kakvi računi!

Kupio sam kuću u centru Melbournea za pola milijuna australskih dolara. Danas vrijedi dva i pol milijuna, ali mi ju je bivša žena uzela, što ćeš… Deset godina smo se razvodili, ja sam valjda čovjek koji se najduže razvodio. Potrošio sam jedno 300 tisuća dolara samo na proces razvoda. Razišli smo se prije deset godina, a rastavu smo potpisali tek u listopadu prošle godine.

I tu dolazimo do vašeg odlaska u Singapur, u kojem ćete postati legenda. Ispričajte nam to...

Kad sam se vratio iz Kine, igrao sam za Adelaide City. Vlasnik je bio grčki milijarder koji me silno želio. Jako dobro me plaćao, ali je došla 1999. godina, kad su australske vlasti željele odvojiti klubove od identiteta nacionalnih manjina. On je želio kupiti cijeli klub, ali mu nisu dali i povukao se. Isplatio mi je cijeli ugovor, ispoštovao me i otišao. Nisam znao što ću i onda mi je kum Eddie rekao da ima prijatelja u singapurskom klubu Tanjong, koji jako treba napadača.

Bio sam lijevo krilo i rekao mu da ne mogu igrati špicu, ali me Eddie nagovorio da odem, barem na jednu sezonu, pa da se vratim ako ne bude valjalo. Ideja mi je bila odraditi godinu i onda krenuti prema Europi. Imao sam dosta problema u početku jer su imali neko čudno pravilo da strancu mogu raskinuti ugovor bez odštete i zamijeniti ga kad god požele. Isplate ti možda dvije plaće i - doviđenja. Zovem Eddieja i on mi kaže: 'Ma, ništa se ne brini, samo potpiši, naći ćemo ti nešto drugo ako propadne.' Prva dva mjeseca bio sam stalno u novinama.

Oni su očekivali da sam špica i da zabijam, a ja nisam mogao dati gol jer sam se stalno izvlačio na krilo, što mi je bilo prirodno, da idem u dribling. Ali oni su mali, brzi, ne možeš ih predriblati. Imaš dojam kao da ih je milijun na terenu, a i tereni su bili malo kraći nego u Australiji pa nemaš ni prostora. Bilo je baš teško.

Kako ste onda preživjeli tamo?

Dosadile su mi te kritike i onda sam počeo jako puno trenirati. Trenirao sam kao konj. Ostajao bih sam i radio završnicu i krenuli su me golovi. U 11 utakmica dao sam ih 15, ali je bilo neopisivo vruće, po 40 stupnjeva svaki dan, i kad bih došao kući navečer, ležao bih deset minuta u ledu u kadi da dođem sebi. Onda sam 2000. godine prešao u Home United i tu se otvorilo, ne znam ni sam koliko golova sam zabio tamo.

Godinu kasnije za trenera je došao Mladen Pralija i rekao mi da bi me predložio Hajduku jer je bio uvjeren da bih bio pojačanje. Ja mu kažem: 'Mladene dragi, ne vole me kod kuće, u Australiji sam imao problema zbog svojeg imena, samo mi još fali da odem u Hajduk pa da me na križ pribiju - jesi lud, kakva Hrvatska?!' Umro je od smijeha. Ne znam je li me Hajduk zaista htio, ali me Mladen želio odvesti u Split. Imao sam već 30 godina, Hajduk je ipak bio viši nivo. Rekao sam mu: 'Brate moj, ne idem ja nigdje, ostajem ovdje.'

U Homeu sam bio prvi čovjek koji je dao 100 golova za taj klub, obožavali su me. Četiri godine igrao sam za Singapore Armed Forces, vojni klub, osvojili smo prvenstvo, zabijao sam po 30-40 golova u sezoni. Ne bih želio da ispadne da se hvalim, ali bio sam jednostavno predobar i predominantan za tu ligu. Navikao sam se na sve i baš mi je išlo.

Jeste li imali ponude da igrate još negdje u Europi?

Ha, to je već bio kao neki zalaz karijere, 33, 34 godine, s time da nisam ni sanjao da ću igrati do 44. godine. Tko će te uzeti s toliko godina? Mogao sam možda igrati neku drugu njemačku ili austrijsku ligu, možda drugu hrvatsku, ali u Singapuru su me strašno dobro plaćali i nisam želio otići. Imao sam obitelj, a tamo su mi se rodili kćerka Izabela i sin Alessandro, koji je dobio ime po Del Pieru, mojem najdražem igraču. Supruga je bila Ruskinja, plavuša, jako sam bio slab na Ruskinje i plavuše, pa eto gdje me to dovelo!

Kako ste završili u singapurskoj reprezentaciji?

Bio sam stvarno nogometna zvijezda tamo i 2006. o meni je izašao veliki članak u novinama. To je više bio neki lifestyle tekst o tome kako stranac živi u Singapuru i novinar me pitao bih li želio biti Singapurac. Dotad nisam nikome ispričao da sam nekoliko puta aplicirao za državljanstvo, ali su me svaki put odbili. Oni su jako strogi oko tog davanja državljanstva, moraš ili ulagati u zemlju ili imati neke uvjete, a ja ih nisam imao osim što sam igrao nogomet.

I izađe to u novinama i sljedeći dan zvoni mi telefon. Nije mi se čovjek predstavio, samo je rekao da je iz ureda za imigraciju i pročitao je u novinama da mi je odbijen zahtjev. Rekao mi je da za dva tjedna dođem na šalter i tražim tog i tog čovjeka i da će sve biti riješeno. Došao sam, čovjek mi je samo gurnuo papir da potpišem i dobio sam državljanstvo. Do danas nisam saznao tko me to zvao.

U Singapore Armed Forcesu desetka mi je bio Tajlanđanin Thersdak Chaiman. Ljudi moji, kakav je to igrač bio, kao Safet Sušić! Mogao je igrati gdje god je htio. Malen, jak, brz, a tehničar takav da je bacao ljude po podu. Razumjeli smo se zavezanih očiju. Uvijek bi me našao, a ja sam samo trpao. Te 2009. godine uz njega sam zabio 44 gola. Jedan dan dođe do mene tajnik kluba i kaže mi: 'Alex, čestitam ti.' Ja mu kažem: 'Joj, šefe, ne morate, ja sam već oženjen' - jer sam mislio da mi je našao ženu. Ne, ne, kaže on, dobio si poziv u reprezentaciju Singapura. Kažem mu: 'Šefe, imam 37 godina, prestar sam', a on da ne mogu odbiti poziv jer sam dobio državljanstvo i da će me svi kritizirati.

Izbornik je bio bivši Rijekin golman Radojko Avramović, također Srbin. Rekao mi je da nema boljeg napadača od mene i da dođem, da igram koliko mogu pa ćemo vidjeti. U prvoj utakmici protiv Tadžikistana kod kuće nas je gledalo 65 tisuća ljudi. Zabio sam dva gola, pogodio sam tri prečke, ubio sam ih. Tako je sve počelo. Ma nije mi bilo teško igrati u reprezentaciji jer je pola tih igrača bilo iz mojeg kluba, sve sam ih poznavao.

Sa Singapurom ste na kraju igrali i protiv Brazila - kako to pamtite?

Tako je. Oni su se pripremali za Olimpijske igre 2008. godine, a u momčadi im je bio i Ronaldinho, koji je taman potpisivao za Milan i hvatao formu. Jedne večeri nisu ga mogli izvući iz noćnog kluba, jako dobro se zabavljao. Odličan je bio, jako pristupačan. Pokucali smo im na vrata svlačionice i pitali možemo li se slikati, samo se nasmijao i viknuo: 'Come in, guys!' U toj utakmici zamijenio sam dres s Alexandreom Patom, još čuvam taj dres.

Nakon sjajnih pet godina u reprezentaciji oprostili ste se od nogometa 2014., kao 55-godišnjak...

Imao sam oproštaj protiv Liverpoolovih legendi, ne znam je li netko drugi imao takav oproštaj, ha, ha. To je organizirao moj prijatelj. On je milijarder i dogovorio je da u Singapur dođu legende Liverpoola, ali doveo je i mojeg brata. On mi je bio iznenađenje, nisam znao da će doći, a nismo se vidjeli valjda deset godina. Jerzy Dudek, Robbie Fowler, Patrik Berger, Ian Rush… Ma svi su bili! Izgubili smo 3:1, nisam dao gol.

Obranio mi je Dudek veliku šansu, rekao sam mu: 'Pa, Jerzy, je*emu, što mi nisi pustio jedan gol!' Tu sam utakmicu iskoristio i kao humanitarnu akciju. Prodao sam na aukciji sve svoje dresove i memorabilije, a od ulaznica i svega se skupilo milijun dolara za nezbrinutu djecu. Svi smo poslije zajedno izašli i tulumarili. Nikad neću zaboraviti tu noć jer sam bio sa ženom, već smo se razišli, ali morao si se kao sa ženom pojaviti. Taj njezin frajer je isto tamo negdje bio, ona sa mnom, a zapravo nije sa mnom. Cirkus.

Osim dvoje djece s bivšom suprugom, imate još dvoje koje ste posvojili. Kako to?

U svojem selu odrastao sam na smetlištu. Bili smo jako siromašni, otac je bio alkoholičar, trošio je pare u birtiji i shvatili smo da moramo nekako preživjeti. Skupljali smo papir, boce, metal, preprodavali i spajali kraj s krajem. Vršnjaci su me ismijavali da smrdim, da sam smetlar, ali nisam imao izbora.

Nikad u životu nisam išao za tim novcem, a zaradio sam ga. Nisam se palio na skupe aute i nakit i uvijek sam govorio da ću, ako uspijem u životu, pomoći nekoj drugoj djeci jer znam kako sam ja odrastao. Tako sam usvojio malog Masima. Majka mu je završila u zatvoru i ja sam ga posvojio. On je iz Malezije, musliman, danas ima 14 godina. Eto, meni muslimani ubili majku i pola njezine obitelji u Visokom, a ja usvojio muslimana.

Nakon toga zvao me prijatelj iz Kuala Lumpura, iz sirotišta kojem sam pomagao, da mali Indijac nema gdje. Pa da ga uzmemo žena i ja, ali on nije znao da sam se odavno rastao sa suprugom i da sam sam. Kako će sam čovjek usvojiti dijete?

No nije mi vrag dao mira, sjeo sam u auto, tri sata vozio i došao tamo. Kad sam ga vidio, samo sam ga stavio u auto i odvezao za Singapur. Putem sam nazvao svojeg odvjetnika da mu sredi papire i to je bilo to. Tako je mali Mitran također završio kod mene i već smo šest godina skupa. Dobio je i singapursko državljanstvo preko mene i sretan sam.

Čime se danas bavite, gdje ćete živjeti?

Već devet godina sam direktor nogometa za sve mlađe kategorije u Singapuru. Imamo 17 nogometnih centara, 4000 djece i 200 trenera. Objasnio sam im da je sport alat koji spaja sve vjere, rase i nacionalnosti, da je jako zdrav i da je najvažnije da se djeca njime bave. Gdje ću živjeti? Ne znam. Trenutačno uživam, imam tek 55 godina, oni obožavaju mene, obožavam ja njih i svoj posao i dobro mi je. A što će biti, vidjet ćemo…