'Sad sam u Ligi prvaka, ali nitko ne zna što će se dogoditi sutra. Ovdje je puno glasina da bih mogao biti sljedeći izbornik Hrvatske, nakon Eura 2020., jer je sadašnji izbornik rekao da će otići nakon toga', kazao je Nenad Bjelica koji ne skriva svoje ambicije i nastavio:

'Sad sam među ljudima kandidat broj 1. Biti izbornik svjetskih viceprvaka ponos je za bilo kojeg trenera, voditi svoju zemlju želja je svakog trenera.'

No, možda Bjelica ne bi baš odmah sjeo na izborničku klupu...

'Sad mi je 48 godina, jako sam motiviran. Sviđa mi se teren, sviđa mi se svakodnevni rad s momčadi. Možda sam malo premlad da bih postao izbornik jer je to malo dosadniji i drugačiji posao, ali nikad se ne zna što će doći u životu. Zemlja smo s četiri milijuna stanovnika, s puno talenta i balkanskim karakterom', kaže trener koji je preporodio momčad Dinama i nastavlja:

'Moj je san trenirati velike momčadi u velikim ligama poput njemačke, talijanske i španjolske. Zapravo, nije to moj san, nego cilj i ostvarit ću ga. Imam ga jasno zacrtanog. Čovječe, ako mogu biti kandidat za mjesto hrvatskog izbornika, mogu biti kandidat i za trenera bilo kojega jakog španjolskog kluba!'

Čak Barcelone ili Real Madrida?

'Zašto ne? Meni je to realno i moguće. Moram naporno raditi za to. Idem svojim putem, počeo sam kao trener u trećoj austrijskoj ligi i sad sam drugi put u Ligi prvaka s malom momčadi. Imam sve da to i postignem. Neću promijeniti broj, isti sam godinama, imam iste prijatelje, istu suprugu, haha. Uz pritisak, medije i ostalo ponekad nemam vremena biti simpatičan cijelom svijetu, ali za dobre prijatelje kao što si ti uvijek ću imati vremena', razmišlja Nenad Bjelica koji se u razgovoru prisjetio i ratnih godina u Hrvatskoj.

'U ljeto 1991. godine počeo je rat u Osijeku i Hrvatskoj uopće. U Osijeku je trajao sedam, osam mjeseci. Uvijek smo igrali u gostima, bili smo domaćini u mjestima stotinjak kilometara od Osijeka, gdje nije bilo rata. Bilo je teško imati obitelj u Osijeku i ne znati hoćeš li po povratku naći najboljeg prijatelja, oca, majku. Dugo vremena bili smo u podrumu. Ideš trenirati, a granate padaju ulicom kojom si hodao. Znali smo ostajati pucati slobodnjake, a odjedanput padne bomba 100 metara od stadiona. Bilo je jako teško, nisi mogao znati kad će pasti granata. Takvo što nikome ne želim', evocirao je ratne uspomene trener Dinama.

No, jedna je tragedija obilježila godine koje je proveo u Albaceteu, pogibija suigrača Rommela Fernandeza, tada reprezentativca Paname, koji je stradao u 28. godini.

'Uh, taj je dan bio jako težak', stegnutog je grla pričao Bjelica. Tog 6. svibnja 1993. godine sedmorica su nogometaša Albacetea nakon treninga otišla na zajednički ručak u gradić u okolici Albacetea. Na povratku se dogodila nesreća... Nesretni Rommel naletio je na kamen na cesti, ispao iz automobila i udario u drvo. Nije bio vezan...

'Cesta je bila jako loša i uska. Marcos, on i ja zadržali smo se malo i izašli među posljednjima. Prvo Marcos, pa Rommel Fernandez, pa ja. Sve se dogodilo ispred mene. Bilo je jako teško za mene i Marcosa jer smo ga praktički vidjeli kako umire. Bio je jako poseban čovjek', prisjetio se tragično preminulog suigrača Nenad Bjelica.