Na prvu, tvrdnja da je Portugal lakši protivnik za Hrvatsku od Kolumbije zvuči gotovo provokativno. Portugal ima veći broj igrača iz europske elite. Ima pojedince koji igraju u najvećim klubovima svijeta: Cristiana Ronalda, Brunu Fernandesa, Vitinhu, Bernarda Silvu, Rubena Diasa, Nuna Mendesa. Kolumbija, barem na papiru, nema takvu koncentraciju zvijezda niti takav globalni status. Međutim, u nokaut fazi Svjetskog prvenstva je često bitnije koliko koji stil odgovara onom drugome, a ne koliko su zvučna imena u tim ekipama. Koliko je koja momčad organizirana u trenucima kada nema loptu i koliko jasno zna što radi u najneugodnijim fazama utakmice.

Iz svega viđenog u grupnoj fazi, Hrvatska bi morala biti zadovoljnija Portugalom nego Kolumbijom. Ne zato što je Portugal slab, nego zato što je Portugal taktički ranjiviji i što više odgovara onome što smo vidjeli od Hrvatske. Kolumbija je, s druge strane, reprezentacija koja bi Hrvatskoj uzela ono što joj je najvažnije. Vrijeme na lopti, mir u sredini terena i mogućnost da ritmom utakmice postupno slomi protivnika.

Portugalov problem nije u talentu. Problem je u strukturi.

Najveća slabost Portugala na ovom turniru vidi se u fazi bez lopte. To je momčad koja nema prirodno agresivnog, dominantnog defenzivnog veznjaka svjetske klase, odnosno igrača koji bi samom svojom prisutnošću mogao zatvoriti prostor ispred obrane, lomiti protivničke napade u začetku i davati ostatku momčadi sigurnost da može igrati nešto hrabrije.

Portugal zato mora birati između dvije opcije: ili će se braniti jako visoko i pokušati pritiskom sakriti vlastite defenzivne slabosti, ili će se spustiti dublje i riskirati da pokaže kako u niskom bloku nema kohezije niti jasnih mehanizama. Problem je za Portugal što nisi s visokom obranom niti s niskom nije uvjerljiv.

Moderna visoka presing igra nije samo stvar energije i želje. Ona je, prije svega, pitanje organizacije. U kvalitetnom presingu svaki igrač ima jasnu ulogu, svaki izlazak prema lopti mora aktivirati sljedeći pokret, svako zatvaranje jednog dodavanja mora otvoriti zamku na drugoj strani. Presing nije individualno trčanje prema lopti, nego kolektivni sustav u kojem jedan igrač daje signal, a ostali ga prate. U većini momčadi taj signal dolazi od centralnog napadača. Tu Portugal dolazi do središnjeg problema.

Ronaldo nije napadački problem, ali je obrambeni

Cristiano Ronaldo i dalje može biti opasan u šesnaestercu, i dalje ima završnicu, i dalje protivniku stvara psihološki pritisak samo time što je na terenu, ali on više ne može biti napadač koji 90 minuta pokreće presing. To nije pitanje volje, karaktera ni statusa, nego biologije i zahtjeva moderne igre.

Napadač koji vodi presing mora stalno napadati vratara, zatvarati stopera, usmjeravati igru na jednu stranu, potom ponovno sprintati prema drugom stoperu ili veznom igraču. Takva uloga fizički je brutalna i zato nije slučajno da treneri danas cijene napadače tipa Kaija Havertza, koji možda nisu klasični golgeteri najviše klase, ali omogućavaju momčadi da bez lopte funkcionira kohezivno.

Ronaldo u tom segmentu ne može Portugalu puno dati. Zbog toga Portugal često izgleda kao momčad koja u fazi obrane igra s jednim igračem manje. Ne doslovno, naravno, ali funkcionalno da. Ako prvi igrač u presingu ne može kontinuirano stvarati pritisak, cijela linija iza njega postaje nesigurna. Vezni igrači ne znaju trebaju li iskakati ili ostati, krila ne znaju trebaju li zatvoriti beka ili unutarnji pas, stoperi ne znaju smiju li držati visoku liniju ili moraju bježati nekoliko metara unatrag. U tim trenucima Portugal nije agresivan, nego neodlučan, a neodlučnost je opasan oblik slabosti.

Utakmice protiv DR Konga i Kolumbije pokazale probleme

To se vidjelo pogotovo u utakmicama protiv DR Konga i Kolumbije. DR Kongo je tijekom utakmice uputio više opasnih udaraca nego li Portugal, a u konačnici je imao i veći xG. U toj utakmici je Portugal pokazao i koliko ima problema u branjenju na širokim prostorima. I bekovi i stoperi nedovoljno dobro brane centaršut ili ulazak u sredinu, a kada do centaršuta pak dođe, upravo je gol Wisse pokazao koliko nesigurno njihova linija stoji.

Kolumbija je, pak, bila najjasniji dokaz problema. Protiv ozbiljnog protivnika koji ima dinamiku, hrabrost u duelima i sposobnost da brzo napadne neorganizirani prostor, Portugal je izgledao oprezno, zakočeno i svjesno vlastitih limita.

Tu dolazimo do paradoksa portugalske igre. Oni imaju ogroman individualni talent na lopti, u posjedu bi morali biti jači od Hrvatske, ali zbog slabosti bez lopte često djeluju prestrašeno u tom posjedu. Igrači znaju da gubitak lopte može biti vrlo skup jer iza ne postoji dovoljno sigurna zaštita. Zbog toga Portugal nerijetko bira sigurnije dodavanje, odustaje od rizičnog pasa između linija i kruži oko protivničkog bloka bez pravog ubrzanja. Momčad koja bi po imenima trebala biti kreativna i vertikalna često postaje sterilna jer igrači osjećaju da svaka pogreška može otvoriti ogroman prostor iza njihovih leđa.

Stil koji nam odgovara više od kolumbijskog

Hrvatska ne mora nužno dominirati posjedom da bi kontrolirala utakmicu. Ona mora imati dovoljno razdoblja u kojima može smiriti ritam, izvući protivnika iz pozicija i potom ga napasti promjenom strane, trećim čovjekom ili ulaskom veznog igrača iza prve linije pritiska. Portugal je protivnik koji takve trenutke nudi. Njihov presing nije dovoljno koordiniran da bi Hrvatsku stalno gušio, a njegov niski blok nije dovoljno uvježban da bi zatvorio sve međuprostore.

Kolumbija bi, u tom smislu, bila daleko neugodnija. Za razliku od Portugala, Kolumbija ne izgleda kao momčad koja se mora odlučiti između dva loša rješenja. Ona puno prirodnije prihvaća različite faze utakmice. Može pritisnuti visoko, može se povući u kompaktniji blok, može igrati agresivno u duelima i može napasti prostor čim osjeti da je protivnik izgubio ravnotežu. Najvažnije od svega, Kolumbija u fazi bez lopte djeluje kao momčad koja zna gdje želi usmjeriti protivnika. Portugal često brani prostor, ali ne kontrolira uvijek kontekst. Kolumbija kontrolira i jedno i drugo, a za Hrvatsku je to velika razlika.

Dalićeva momčad najbolje izgleda kada ima mogućnost pronaći ritam u sredini terena. Hrvatski vezni red ne mora nužno igrati brzo od prve minute, ali mora imati osjećaj da može disati, da može primiti loptu pod pritiskom, okrenuti stranu i postupno pomicati protivnika. Protiv Kolumbije bi taj prostor bio znatno manji. Kolumbijski veznjaci i krila puno bolje zatvaraju unutarnje linije dodavanja, a njihova agresivnost u duelima može utakmicu pretvoriti u fizičku borbu koja Hrvatskoj manje odgovara.

Portugal, s druge strane, ostavlja više taktičkih pitanja otvorenima. Kada njegovi vezni igrači izađu previsoko, iza njih se pojavljuje prostor. Kada bekovi odu agresivno naprijed, iza njih se pojavljuju kanali. Kada stoperi moraju braniti velike udaljenosti, Hrvatska može tražiti napadača između linija ili krilnog igrača u dubinu. Kada Portugal pokuša biti oprezniji, gubi dio svoje napadačke snage i postaje momčad koja ima loptu, ali ne zna uvijek kako doći do Ronalda u zoni u kojoj je opasan.

Zna li Roberto Martinez što želi?

Treba istaknuti i da Portugal napada s prevelikim razmacima između igrača. Na papiru njihova struktura izgleda moderno i pravilno popunjeno, ali u praksi često djeluje više kao okupacija zona nego kao stvaranje odnosa. Može se igrati vrlo pozicijski i vrlo rigidno, ali tada moraju postojati jasni automatizmi: tko napada half-space, tko spuštanjem izvlači stopera, tko ulazi u zadnju liniju, tko ostaje kao osiguranje. Kod Portugala se prečesto vidi da igrači stoje u ispravnim zonama, ali bez dovoljno povezanosti. Lopta ide unatrag, vezni red se pojavljuje tek kada treba reciklirati posjed, krila ne dobivaju dovoljno kvalitetnih situacija za tranziciju, a Ronaldo ostaje izoliran.

To nije samo problem igrača, nego i trenera. Roberto Martinez mora pronaći način da Portugal bude jasniji bez lopte, organiziraniji nakon izgubljenog posjeda i konkretniji u napadu. Trenutno Portugal djeluje kao reprezentacija s puno odličnih dijelova, ali bez dovoljno stabilnog mehanizma koji bi ih povezao. U grupnoj fazi takve slabosti ponekad prođu nekažnjeno. U nokaut fazi protiv Hrvatske, reprezentacije koja je godinama preživljavala i pobjeđivala upravo u utakmicama detalja, takve slabosti mogu postati presudne.

Ako Modrić, Sučić, Baturina ili Kovačić uspiju nekoliko puta izaći iz prvog pritiska, Portugal će se morati povlačiti u strukturu koja ne izgleda dovoljno sigurno. Ako Hrvatska natjera portugalska krila da brane duboko, Ronaldo će ostati odvojen od ostatka momčadi. Ako Hrvatska zadrži mir u prvih i ne dopusti Portugalu da utakmicu pretvori u onu emocionalnih valova, pritisak će se postupno prebacivati na favorita.

Kolumbija bi Hrvatskoj to puno teže dopustila. Ona je protivnik koji ne mora imati više lopte da bi imao kontrolu. Ona može stajati kompaktno, čekati pogrešku i odmah napasti prostor. Ima više prirodnih nosača lopte, više igrača koji mogu dobiti duel jedan na jedan i više kolektivne jasnoće u tranziciji. Protiv takve momčadi Hrvatska bi morala biti gotovo savršena u zaštiti posjeda jer bi svaki izgubljeni duel u sredini mogao otvoriti opasan napad. Protiv Portugala pogreška također može biti skupa, ali Portugal ne izgleda kao momčad koja svaku takvu situaciju automatski pretvara u šansu.

Portugal je favorit, ali po imenima, ne i strukturi

Zato je osnovni zaključak vrlo jednostavan: Portugal je bolji po imenima, ali Kolumbija je neugodnija po strukturi. Portugal ima veći plafon, ali i više pukotina. Kolumbija možda nema istu količinu glamura, ali djeluje stabilnije, kompaktnije i funkcionalnije. Hrvatska protiv Portugala može igrati utakmicu u kojoj će pronaći svoje intervale kontrole, u kojoj će moći manipulirati ritmom i u kojoj će moći napasti prostore iza prve linije pritiska. Protiv Kolumbije bi puno više vremena provela boreći se za pravo da uopće uspostavi igru.

To ne znači da je Portugal lagan protivnik. Takva formulacija bila bi površna i opasna. Portugal ima dovoljno kvalitete da kazni svaku hrvatsku pogrešku, dovoljno individualne klase da riješi utakmicu jednim potezom i dovoljno iskustva da preživi teške faze. S apsolutnim pravom će biti određen kao favorit, vjerojatno i kao onaj kojem će kladionice davati oko 60 % šanse za prolazak dalje. Ali ako biramo između Portugala i Kolumbije, iz taktičke perspektive izbor je jasan. Bolje je igrati protiv onog protivnika gdje Hrvatska može živjeti od strpljenja, kontrole, iskustva i sposobnosti da prepozna slabost suparnika. Portugal je takav protivnik.