Na boku autobusa pisalo je: 'Tous ensemble vers un nouveau rêve bleu.' U prijevodu: 'Zajedno prema novom plavom snu.'

Teško je zamisliti okrutniji slogan.

Jer nije bilo ni zajedništva ni sna. Samo spušteni zastori, igrači koji ne žele izaći, kapetan koji je izgubio kontrolu, izbornik koji više nema autoritet, dužnosnici koji bježe od odgovornosti i kamere koje čekaju trenutak u kojem će se jedna nogometna reprezentacija pretvoriti u nacionalnu sramotu.

Knysna, 20. lipnja 2010.

Francuska reprezentacija stigla je na otvoreni trening tijekom Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi. Ondje su bili novinari, kamere, navijači i djeca koja su čekala vidjeti igrače. U normalnom svijetu to bi bio običan trening, predah između utakmica, nekoliko vježbi, malo trčanja, nekoliko osmijeha, autogrami i povratak u hotel.

Ali Francuska tog dana više nije živjela u normalnom svijetu. Igrači su izašli iz autobusa, pozdravili publiku, a onda se vratili u njega. Nisu htjeli trenirati.

Raymond Domenech, izbornik koji je već godinama djelovao kao čovjek kojeg vlastita svlačionica trpi samo zato što mora, izašao je pred novinare i pročitao pismo igrača. U tom pismu momčad je objasnila da odbija trenirati u znak protesta zbog izbacivanja Nicolasa Anelke iz reprezentacije.

Domenech je čitao rečenice s kojima se, kako će sam reći, nije slagao. Bio je to trenutak potpunog poniženja. Izbornik je postao glasnogovornik pobune protiv vlastitog saveza. Francuska je u jednom kadru dobila sve: poraz, štrajk, izdaju, komediju, tragediju, politiku i moralnu paniku.

Autobus nije krenuo. Ali francuski nogomet tog je dana otišao najdalje od sebe. Dotaknuo je samo dno.

Zlatna generacija i početak truljenja

Samo 12 godina ranije Francuska je bila najljepša priča svijeta.

Zinedine Zidane je s dva gola glavom srušio Brazil u finalu SP-a 1998., Emmanuel Petit je zaključio noć na Stade de Franceu, a zemlja je slavila reprezentaciju koja je dobila ime veće od nogometa: Black-Blanc-Beur. Crni, bijeli, Arapi.

Bila je to momčad koju su mnogi željeli vidjeti kao dokaz da moderna Francuska može pobjeđivati baš zato što je mješovita, pluralna i drukčija. Thuram, Desailly, Vieira, Zidane, Henry, Djorkaeff, Lizarazu, Barthez, Deschamps. Na terenu su izgledali kao nogometna republika.

Dvije godine poslije osvojili su i Euro 2000. Trezeguetov zlatni gol protiv Italije dao je Francuskoj osjećaj da je ušla u dinastiju. Bila je svjetski prvak, europski prvak i reprezentacija koja je konačno pomirila nogometnu ljepotu s rezultatom.

A onda je počelo klizanje.

Na SP-u 2002. branitelj naslova ispao je već u skupini, bez ijednog postignutog gola. Senegal ih je šokirao na otvaranju, Urugvaj ih zaustavio, Danska ih dokrajčila. Zidane je bio ozlijeđen, Henry isključen protiv Urugvaja, a francuska kruna pala je gotovo bez otpora.

Na Euru 2004. Francusku je u četvrtfinalu izbacila Grčka. To još nije bila sramota, jer ta će Grčka otići do kraja, ali za momčad takve prošlosti bio je to jasan znak da se doba nepobjedivosti gasi.

SP 2006. nakratko je sakrio pukotine. Zidane se vratio iz reprezentativne mirovine, Francuska je oživjela, srušila Španjolsku, Brazil i Portugal, pa stigla do finala s Italijom. Ali i taj posljednji bljesak završio je slikom koja nije bila zlatna nego crvena: Zidaneov udarac glavom u prsa Marca Materazzija, crveni karton u produžetku, penali i talijansko slavlje.

Četiri godine poslije, na Euru 2008., više nije bilo ni iluzije. Francuska je u skupini osvojila samo jedan bod. Jedan gol. Šest primljenih. Ispadanje bez dostojanstva.

Tako je došla 2010. Francuska nije otišla u Južnu Afriku kao moćna reprezentacija koja je slučajno upala u krizu. Otišla je kao reprezentacija koja se godinama raspadala. Samo još nije našla mjesto na kojem će se raspasti pred cijelim svijetom.

Ruka koja je već prije SP-a sve otrovala

Prije Knysne bila je Irska. Prije autobusa bila je ruka.

Francuska je do SP-a 2010. došla kroz dodatne kvalifikacije protiv Republike Irske. U Dublinu je pobijedila 1:0. U uzvratu u Parizu Irska je povela preko Robbieja Keanea i odvela dvoboj u produžetke. A onda je Thierry Henry, jedan od najvećih francuskih nogometaša svih vremena, zaustavio loptu rukom, ne jednom, nego dovoljno očito da je svijet odmah znao što je vidio.

Dodao je Williamu Gallasu. Gallas je zabio. Francuska je otišla na Svjetsko prvenstvo. Irska je ostala doma.

Henry je nakon utakmice priznao da je bilo igranja rukom. Govorio je da nije sudac, da je nastavio igrati jer zvižduka nije bilo, a poslije je rekao da bi ponavljanje utakmice bilo najpoštenije rješenje. Dodao je: 'Nisam varalica i nikad nisam bio.' Ali šteta je već bila napravljena.

Nije bijesna bila samo Irska. Neugodno je bilo i Francuzima.

U online anketi Le Mondea golema većina ispitanika smatrala je da Francuska ne zaslužuje biti u Južnoj Africi. To nije bila službena presuda nacije, ali je govorila o raspoloženju: reprezentacija je izborila Svjetsko prvenstvo, a velik dio zemlje nije osjećao ponos.

Osjećao je nelagodu. Taj SP počeo je prije prvog zvižduka. Počeo je grijehom.

Domenechova reprezentacija bez glave

Raymond Domenech nikad nije bio izbornik kojeg je Francuska voljela. Čak ni 2006., kad je stigao do finala, mnogi nisu vjerovali da je to bila njegova pobjeda. Bila je to Zidaneova posljednja misija, Deschampsova generacija u završnim trzajima, stara garda koja se sama organizirala i pronašla način da još jednom bude velika.

Domenech je ostao. Francuska mu nije vjerovala. Igrači mu nisu vjerovali. Novinari su ga ismijavali. Navijači su ga prezirali.

U Južnoj Africi oko njega nije bilo autoriteta nego umor. William Gallas je, prema kasnijim svjedočanstvima, bio bijesan jer nije dobio kapetansku vrpcu. Patrice Evra postao je kapetan, ali nije bio čovjek koji može ujediniti svlačionicu koja se već raspala po klanovima, sujetama i starim obračunima. Yoann Gourcuff je bio izoliran, doživljavan kao strano tijelo u svlačionici. Franck Ribery, Nicolas Anelka, Eric Abidal, Thierry Henry, Florent Malouda, William Gallas – previše jakih ega, premalo povjerenja.

Prva utakmica protiv Urugvaja završila je 0:0. Bila je to utakmica bez velike katastrofe, ali i bez znaka života. Francuska nije izgledala kao momčad koja zna što želi. Urugvaj će na tom turniru otići do polufinala, pa remi nije bio sramotan. Ali ono što je zabrinjavalo nije bio rezultat.

Šest dana poslije stigao je Meksiko. I trenutak u kojem se sve zapalilo.

Poluvrijeme protiv Meksika

Francuska je protiv Meksika igrala loše. Domenech je na poluvremenu, prema kasnijim verzijama, od Anelke tražio da prestane odlaziti po loptu i da ide u dubinu, ali on nije bio taj tip napadača. Bio je igrač koji voli dolaziti, kombinirati, primati loptu u noge, otvarati prostor drugima. Domenech je tražio nešto drugo. Anelka je puknuo.

Što je točno rekao? To pitanje Francuska vrti već 16 godina.

L’Equipe je 19. lipnja 2010. izašao s naslovnicom koja je postala jedna od najpoznatijih u povijesti sportskog novinarstva. Ogromnim slovima objavili su rečenicu koju su pripisali Anelki: 'Va te faire enculer, sale fils de pute!' U grubom prijevodu: 'Je*i se, ku*vin sine!' Bila je to naslovnica koja nije samo izvijestila o skandalu. Ona ga je detonirala.

Anelka je tvrdio da to nije izgovorio baš tako. I Domenech je kasnije nudio drukčiju verziju, objasnivši da mu je rekao nešto bliže rečenici: 'Onda ti sam složi tu svoju momčad za ku*ac.' Neki svjedoci iz svlačionice također su tvrdili da to nije bilo točno onako kako je objavio L’Equipe. Sud će kasnije razmatrati upravo to pitanje: je li objavljena rečenica doslovna, približna, preoštra ili samo novinarski najeksplozivnija verzija onoga što se dogodilo?

Ali u tom trenutku nijanse nisu postojale. Francuska je u novinama vidjela svog reprezentativca kako vrijeđa izbornika najgorim mogućim riječima.

Nogometni savez tražio je ispriku, ali Anelka nije pristao na javno pokajanje onako kako su to tražili od njega. Bio je izbačen iz momčadi i poslan kući. I tada je počela druga utakmica. Ne protiv Meksika. Ne protiv Južne Afrike. Nego unutar Francuske.

Tko je krtica?

Kad se u novinama pojavi rečenica iz svlačionice, nogometaši ne pitaju prvo je li točna. Pitaju: tko je progovorio?

Francuska reprezentacija pretvorila se u prostor paranoje. Tražila se krtica. Izdajnik. Netko tko je novinarima prenio ono što se dogodilo na poluvremenu protiv Meksika. Jer u nogometnoj svlačionici postoji sveto pravilo, često glupo, često opasno, ali duboko ukorijenjeno: ono što se dogodi unutra, ostaje unutra.

Problem je bio u tome što unutra više nije postojalo. Sve je curilo. Sve je bilo otrovano.

U Netflixovu dokumentarcu i kasnijim svjedočanstvima vraća se upravo ta opsesija krticom. Je li netko namjerno nazvao novinare? Je li netko prepričao scenu u mješovitoj zoni ne shvaćajući posljedice? Je li izvor bio igrač, član stožera, netko iz saveza, netko tko je čuo nešto iz druge ruke?

Možda to nikad neće biti potpuno jasno. Ali u takvim krizama istina često postane manje važna od osjećaja izdaje. A Francuzi su se osjećali izdano. Igrači od saveza. Savez od igrača. Domenech od svlačionice. Svlačionica od krtice. Javnost od svih njih.

Dan kad se reprezentacija zaključala u autobus

Nedjelja, 20. lipnja 2010. Dva dana prije zadnje utakmice protiv Južne Afrike, Francuska je imala trening u Knysni. Bio je otvoren. To je posebno važno. Nisu tamo bile samo kamere koje čekaju krv. Bili su i navijači. Bilo je djece. Bili su ljudi koji su, unatoč svemu, došli vidjeti francusku reprezentaciju.

Igrači su izašli, potpisivali autograme, pozdravili publiku. Onda je počeo kaos.

Patrice Evra, kapetan, sukobio se s kondicijskim trenerom Robertom Duverneom. Pred kamerama su razgovor i gestikulacija postajali sve žešći. Domenech je morao intervenirati. Duverne je, prema izvještajima, bacio štopericu. Za sport koji voli govoriti o detaljima, ritmu i kontroli to je bila savršena slika: čovjek zadužen za mjerenje vremena baca vrijeme u travu.

Jean-Louis Valentin, direktor francuske reprezentacije, gledao je taj prizor i nije mogao vjerovati. Nekoliko minuta kasnije dao je izjavu koja je zvučala kao smrtovnica autoriteta saveza.

Rekao je da je zgađen, da ga je sram i da napušta svoju funkciju. Dodao je da je ono što se dogodilo skandal za savez, za reprezentaciju i za cijelu zemlju. Igrači ne žele trenirati, govorio je, i to je neprihvatljivo.

Onda su igrači ušli u autobus. I ostali u njemu. Na vanjskoj strani autobusa i dalje je pisalo: 'Zajedno prema novom plavom snu.' Unutra su sjedili ljudi koji nisu mogli zajedno ni na trening.

Pismo koje je pročitao čovjek protiv kojeg se pobuna okrenula

Domenech je izašao pred novinare s papirom i bio je to jedan od najnadrealnijih prizora u povijesti svjetskih prvenstava.

Izbornik reprezentacije, čovjek koji bi trebao voditi momčad, čita izjavu igrača kojom se momčad suprotstavlja odluci saveza i podržava izbačenog Anelku. Kao da kapetan broda čita pobunu posade preko razglasa dok brod tone.

U pismu su igrači naveli da se svi, bez iznimke, protive odluci o isključenju Anelke. Nisu branili psovku. Branili su princip. Tvrdili su da je savez ostavio igrača samog pred medijskim linčem i da nije zaštitio svlačionicu.

Mogli su imati razloga za to. Ali način je bio katastrofalan.

Jer kad reprezentacija odbije trening pred kamerama, ona više ne šalje nijansiranu poruku o odnosu igrača, saveza i medija. Ona šalje sliku. A slika je bila neumoljiva. Francuski igrači zatvoreni u autobusu. Djeca vani. Novinari vani. Izbornik vani. I cijeli svijet se smije.

Francuska politika ulazi u svlačionicu

Knysna više nije bila sportska kriza. Postala je državna kriza.

Predsjednik Nicolas Sarkozy tražio je objašnjenja. Thierry Henry se po povratku susreo s njim u Elizejskoj palači. Vlada je tražila odgovornost. Sportska ministrica Roselyne Bachelot otišla je u Južnu Afriku, razgovarala s igračima i kasnije u francuskoj javnosti izgovorila rečenice koje su produbile ranu.

U parlamentu je govorila o 'nezrelim nasilnicima' koji zapovijedaju 'uplašenim klincima'.

To je bio jezik politike, ne nogometa. A kad politika uđe u svlačionicu, iz nje rijetko izađe čista.

Francuska se više nije prepirala samo o tome je li Domenech izgubio momčad, je li Anelka trebao biti izbačen, je li Evra bio loš kapetan ili je savez zakasnio sa svakom odlukom. Rasprava se vrlo brzo pretvorila u nešto puno veće i puno opasnije: tko su ti igrači? Predstavljaju li oni Francusku? Poštuju li himnu? Vole li zastavu? Jesu li prebogati, prebahati, predaleko od naroda?

Krajnja desnica taj je teren jako dobro poznavala. Marine Le Pen već je uoči turnira govorila da se 'ne prepoznaje' u toj reprezentaciji, prozivala igrače zbog odnosa prema 'Marseljezi', patriotizmu i zastavama drugih zemalja te govorila da iz njih 'curi novac'. Bio je to nastavak starog francuskog rata oko identiteta, oko reprezentacije koja je od 1998. bila više od momčadi.

Jean-Marie Le Pen je još devedesetih napadao njezin multietnički sastav. Godine 1998. Francuska mu je odgovorila naslovom. Godine 2010. Knysna mu je dala novi materijal. To je jedna od najružnijih posljedica tog vraćanja u autobus. Sportski poraz postao je municija za priču o naciji.

Posljednja utakmica i posljednji Domenechov čin

Francuska je još matematički mogla proći skupinu. Teoretski. U stvarnosti je već bila mrtva.

Protiv Južne Afrike, 22. lipnja, Domenech je izostavio Evru, Anelku više nije bilo, atmosfera je bila razbijena, a domaćin je igrao za vlastiti ponos. Yoann Gourcuff dobio je crveni karton već u prvom poluvremenu. Južna Afrika je povela 2:0, a Florent Malouda zabio je jedini francuski gol na turniru.

Završilo je 2:1 za Južnu Afriku. Francuska je ispala kao 29. reprezentacija turnira, s jednim bodom, jednim golom i četiri primljena pogotka.

Ali čak ni kraj nije mogao biti običan. Nakon utakmice Domenech je odbio rukovati se s Carlosom Albertom Parreirom, izbornikom Južne Afrike. Razlog je navodno bilo to što je Parreira ranije rekao da Francuska ne bi ni trebala biti na Svjetskom prvenstvu nakon Henryjeve ruke protiv Irske. Savršen kraj.

Reprezentacija koja je došla nakon nepošteno priznatog gola raspala se zbog objavljene psovke, štrajkala u autobusu, uvukla u priču predsjednika države i završila tako da njezin izbornik odbije rukovanje s kolegom.

Kazne, ostavke i generacija koja je ostala obilježena

Po povratku u Francusku nitko više nije mogao glumiti da se dogodila samo loša sportska epizoda.

Predsjednik saveza Jean-Pierre Escalettes podnio je ostavku. Domenech je otišao. Laurent Blanc preuzeo je reprezentaciju i za svoju prvu utakmicu izostavio sve igrače iz južnoafričkog kadra. Francuski savez izrekao je kazne: Anelka je dobio 18 utakmica suspenzije, Evra pet, Ribery tri, Toulalan jednu.

Anelka je kaznu dočekao s prezirom. Njegova reprezentativna karijera ionako je bila gotova.

Evra se godinama vraćao na tu priču, tvrdeći da je bio nepravedno prikazan. Domenech je vodio svoje bilješke i svoje ratove. Gallas, Ribery, Abidal, Toulalan, Gourcuff – svi su na različite načine izašli iz Knysne s ožiljkom.

Nekima se karijera u reprezentaciji praktički ugasila. Neki su preživjeli. Neki su, poput Evre i Riberyja, još igrali velike utakmice. Ali nitko tko je bio u tom autobusu više nije mogao biti samo nogometaš. Svi su postali likovi iz nacionalne sramote.

Netflix je otvorio staru ranu jer nikad nije potpuno zarasla

Zato novi Netflixov dokumentarac nije samo još jedan sportski dokumentarac.

Nije to priča o tome kako su igrači odbili trening, pa su se nakon 16 godina sjetili detalja. To je povratak na mjesto na kojem se raspala jedna iluzija. Dokumentarac službeno najavljuje povratak kontroverzi francuske reprezentacije iz 2010. i štrajku koji je izazvao nacionalni bijes. U njemu govore ljudi koji su bili u središtu te krize – Domenech, Evra, Gallas i drugi – jer svatko od njih i dalje nosi svoju verziju istine.

Epilog: Autobus koji je morao stajati da bi Francuska krenula dalje

Francuska će se oporaviti. Nogometne nacije uvijek se oporave ako imaju dovoljno talenta, dovoljno novca i dovoljno vremena. Didier Deschamps, kapetan iz 1998., kasnije će preuzeti reprezentaciju i 2018. osvojiti Svjetsko prvenstvo. Kylian Mbappe postat će novo lice Francuske. Antoine Griezmann, Paul Pogba, N’Golo Kante, Raphael Varane i Hugo Lloris vratit će reprezentaciji ponos koji je Knysna razbila.

Ali 2018. nije izbrisala 2010. godinu. Samo je pokazala koliko je duboko trebalo pasti da bi se ponovno gradilo.

Knysna je ostala riječ koju Francuzi ne moraju objašnjavati. Kao što Brazil ima Maracanazo, Francuska ima Knysnu. Mjesto, trauma, simbol. Jedna riječ dovoljna da se vrate slike: autobus, zavjese, Domenech s papirom, Evra i Duverne, Valentin koji odlazi, L’Equipeova naslovnica, Anelka koji odlazi kući, politika koja ulazi u svlačionicu i reprezentacija koja je zaboravila da dres nije privatno vlasništvo.

Na boku autobusa pisalo je: 'Zajedno prema novom plavom snu.' Francuska je tog dana dobila nešto drugo. Noćnu moru u plavom.