Kada se treći put unutar istog dana avion spuštao prema pisti, otvorila se vizura golemog velegrada. Od njega još nisam vidio gotovo ništa, ali ljudi koji su dulje u Sao Paulu, uglavnom svjedoče da to nije pretjeran grijeh. Užurbano i nervozno središte ne uklapa se baš u sliku romantičnog Brazila i treba što je prije moguće odraditi transfer u Rio.

Ipak, i u prilično monotonom danu uglavnom provedenom u krugu stadiona sa strašnom eskalacijom u vidu utakmice bilo je krajnje pozitivnih aspekata. Uživam u promatranju navijača većinu svoga života i u pravilu imam mišljenje o svakoj 'ekipi' koju sam gledao uživo. Što se nekakvih europskih standarda tiče, ovih 60.000 Brazilaca (posebna je priča zašto na stadionu nije bilo više od 2.500 Hrvata!) nisu nekakav neviđeni spektakl, ali ovakvu strast u Europi jako teško možete susresti.

Uglavnom šute i čekaju, kladim se da se u tim trenucima pojede pet metara noktiju po minuti, ali tada iz njih izađe pravi vulkan. Primjer iz 29. minute govori sve. Opasan udarac glavom zaprijetio je brazilskom golu i stadionom se prolomio krik. Doslovno krik mase koja je došla na rub kolektivnog srčanog udara i nazad u svega dvije sekunde. Zvuk koji se ne može odglumiti, ljubav bez granica. Minutu kasnije zabili su gol i sva ta strepnja izletjela je poput metka. Stadion je urlao punu minutu, iz grada su odjekivale detonacije... Sirovo i iskreno. S dodatkom da je večeras stadion popunila bogatija publika, s nižim klasama u glavnoj ulozi sve je sigurno još puno dramatičnije.

Hrvatska je pokazala da može, sudac im je dokazao da večeras neće moći. I svijet ide dalje. Ni prva ni zadnja nogometna 'oružana pljačka' u korist višeg cilja. Zemlja vrije od emocija, miješaju se bijes zbog troškova organizacije i snovi o šestom trofeju prvaka svijeta. Ako Brazil ne uđe barem u polufinale, sve može eskalirati, a ostatak natjecanja izgubiti originalnu čar.

Ali ako nastave ovako, sudac Nishimura će dobiti nasljednike. Jer ovom Brazilu treba sudačka pomoć, barem tako izgleda nakon utakmica sa Srbijom i Hrvatskom. Bekovi porozni, veznjaci u kreativnoj krizi, ali suci za sada pouzdani i fešta koja traje neće stajati do dugo u noć. Ipak, Hrvate neće moći utišati, jer svakom iole realnom Brazilcu jasno je da imamo na što biti ponosni. I u navijačkom i u nogometnom smislu.

Igrači su ludi od bijesa koji pokušavaju prikriti. Zaista se trude, ali ne ide... Najvažnije je da se oporave u Manausu i u centru džungle vrate hrvatski brod u mirniju luku.

Dan otvaranja ipak nema smisla zatvarati u tmurnom tonu. Hrvatska je zabila prvi gol na Prvenstvu, vodili smo protiv Brazila. Nije baš 'spusti se Franjo' protiv dream teama, jer ovaj Brazil nije ni približno toliko jači od Hrvatske, ali je još jedna hrvatska sportska crtica koja neće biti zaboravljena.