Amerikanka je u finalu na Svjetskom prvenstvu u Tokiju došla do drugog najboljeg rezultata na ovoj stazi, zaostavši za Koch samo 18 stotinki. Koliko je to bilo ludo finale, govori i to što je i Marileidy Paulino iz Dominikanske Republike išla ispod granice od 48 sekundi (47,98). Uz njih tri, to je pošlo za rukom još jedino Jarmili Kratochvilovoj 1983. godine (47,99).

Koliko će još trajati rekord Koch (jedini stariji u olimpijskim disciplinama u obje konkurencije onaj je koji je Kratochvilova postavila na 800 metara 1983. godine), dakle vjerojatno ovisi samo o 26-godišnjoj McLaughlin-Levrone i rezervama koje u sebi ima ova fantastična trkačica, a kao trener je već godinama vodi veliki Bob Kersee. A zamislite, tek nedavno promijenila je svoju prvu disciplinu, prešavši na 'čistih' 400 metara s 400 prepone, u čemu je dvostruka olimpijska i jednom svjetska prvakinja, a šest puta obarala je svjetski rekord te ga i danas drži. I, ne zaboravimo, u Tokiju je trčala po kiši.

'Znala sam da su mnogi sumnjali kad sam promijenila disciplinu, ali znala sam da to imam u sebi. Bilo je samo pitanje vremena', bila je njezina prva izjava nakon možda najbolje utrke svih vremena u kojoj je svih devet finalistica išlo ispod 50 sekundi. No sprintu McLaughlin-Levrone nijedna nije mogla parirati, njezino trčanje je – kako su napisali u The Athleticu – toliko lijepo i elegantno da zaslužuje sliku u zlatnom okviru. Jedina koja bi joj mogla, ali malo je to vjerojatno, ugroziti primat je Paulino, olimpijska prvakinja u ovoj disciplini.

Ako je išta mamac za iščekivanje Olimpijskih igara u Los Angelesu 2028., onda je to ova atletičarka. Raspored atletskih natjecanja još nije objavljen, ali McLaughlin-Levrone već je najavila nastup na 400 metara i s preponama i bez njih, ako to kalendar dozvoli. Bude li kao u Parizu, morat će punih šest dana trčati kvalifikacije i finala, uz siguran nastup u štafeti 4x400 metara. Istinska je kraljica utrke na jedan krug, a atletičari znaju koliko su različite trke u tim dvjema disciplinama.

'Jordan u sprintericama'

Kad ljudi opisuju McLaughlin-Levrone, najčešće se, uz eleganciju trčanja, spominje njezina kompetitivnost, a neki su je nazvali 'Michaelom Jordanom u sprintericama'. I u tokijskom finalu u jednom trenutku zaostajala je za konkurenticama, a onda projurila pokraj njih jer su joj predstavljale izazov. Kao da su bile lovina koju treba uhvatiti. Vjerojatno je zbog toga zasad i odustala od trčanja s preponama, u kojem je osvojila i postigla sve što je mogla. Nakon olimpijskog i svjetskog zlata i serije svjetskih rekorda kao da je skakačica s motkom – mogla je trčati samo protiv sebe same, bez obzira na sjajnu Femke Bol, koja je u Parizu za njom zaostala pune dvije sekunde.

Podatak vrijedan pažnje: od 1984. do 2019. godine svjetski rekord na 400 prepone spušten je za 1,42 sekunde. U eri McLaughlin-Levrone ona sama je od 2021. do 2024. godine spustila taj rezultat za 1,79 sekundi. Takvu dominaciju u toj disciplini imao je samo Edwin Moses, a da ne govorimo o tome da je na jednom mitingu pretrčala 200 metara za 22,07 sekundi, što bi joj u Parizu donijelo srebro i u toj disciplini.

Trka bez prepona stoga je predstavljala izazov i sad otprilike znamo što može, makar je teško predvidjeti gdje su joj granice. Osvajat će sigurno još puno toga i u toj disciplini, možda sruši i Koch, a onda i one izjave o mogućem nastupu na OI u obje discipline dobivaju nešto smisla. Bitno joj je samo postaviti cilj i onda jurnuti u njegovo ostvarenje. Olimpijsko zlato u ove dvije discipline nikad nitko nije osvojio u ženskoj konkurenciji, a među muškarcima je to posljednji put pošlo za rukom stanovitom Harryju Hillmanu 1904. godine u Saint Louisu, kad je sudjelovao zanemariv broj neameričkih sportaša.

Odrastanje uz atletičare

Atletski put McLaughlin-Levrone (tada samo McLaughlin) počeo je u gradiću Dunellenu u saveznoj državi New Jersey, gdje je odrastala uz roditelje Willieja i Mary, solidne atletičare. Otac, koji joj je bio trener u dječjoj dobi, dogurao je do polufinala američkih olimpijskih trialsa na 400 metara 1984. godine. Nije bila članica nikakvog kluba, nego je s bratom i sestrom uz tatu odlazila na stazu i u atletiku je ušla bez pritisaka.

'Otac nas je naučio što da radimo s rukama i kako dizati koljena i samo nas poslao na stazu. Htio je da budemo djeca, a ne da nas trenira kao profesionalce', rekla je za The Athletic prije Tokija.

Koliko je dvojila oko karijere, govori i to da je u ranim tinejdžerskim godinama zapustila trčanje i fokusirala se na nogomet, košarku i ples. Poznajući njezinu voljnu snagu, vjerojatno bi uspjela i u tim sportovima. No atletika je ipak prevladala, prvo u srednjoj školi, a kasnije na Sveučilištu Kentucky. I onda je prvo osvojila U-18 svjetsko prvenstvo sa samo 15 godina, da bi na OI u Riju nastupila sa samo 16 godina, nakon što je na trialsima postavila svjetski juniorski rekord na 400 prepone. No dalje od polufinala u toj disciplini tako mlada nije mogla.

U to vrijeme su se zbog sve boljih rezultata i sve većih očekivanja pojavili i pritisci, pa i strah, primjerice kad je na Svjetskom prvenstvu u Dohi zapela na osmoj preponi i završila treća.

Posvećenost vjeri

'Velik dio života prolazi mi u strahu, od toga hoću li zadovoljiti Boga do straha da me ljudi neće voljeti. Možda zato i jesam toliko željela ući u atletiku. Osjećala sam, budem li pobjeđivala, zavoljet će me. Naravno, ne možeš pobijediti u svakoj utrci, nećeš uvijek imati najbolji dan. Međutim ugraditi u sport svoju vjeru, svoji nadu i svoj identitet predstavljalo je čvrst temelj', rekla je jednom o svojim počecima.

I inače je jako posvećena vjeri, napisala je i knjigu o putu od straha do vjere, a njezin muž Andre, igrač američkog nogometa, obučava se za pastora. U crkvi je odrasla, ali je poseban zov Boga osjetila u vrijeme pandemije, kad joj je baš vjera dala dodatnu sigurnost. Danas pripada crkvi Grace Community u Los Angelesu, koja ne pripada nijednoj denominaciji, već se identificira samo kao kršćanska.

'Čitanje prije utrke, slušanje gospel glazbe ili molitve prije treninga, sve mi to donosi mir. Utješi me to da je sve što se ima dogoditi već zapisano', rekla je u jednom od intervjua, u kojem je isticala i veliku podršku obitelji kroz cijeli život i karijeru, posebno supruga, a on je u Tokiju skakao od sreće na tribinama.

'Prava sportašica u pravim okolnostima'

Pravi uspjesi stigli su kad se riješila prvobitnih pritisaka. Prvo je na postolje stala na Svjetskom prvenstvu u Dohi, sa srebrom na 400 metara s preponama (bilo je to posljednje veliko finale koje je izgubila) i zlatom u štafeti, a onda i na OI u Tokiju, gdje je počela uistinu nevjerojatna dominacija. I na tim Igrama i u Parizu pokupila je pojedinačno i štafetno zlato, kao i na svjetskim prvenstvima u Eugeneu i sad u Tokiju. Ukupno dosad ima četiri olimpijska i pet svjetskih zlata, uz srebro.

A obaranje mitskog svjetskog rekorda Koch? McLaughlin-Levrone ima svoj odgovor, prilično oprezan.

'S vremenom, ako se prava sportašica nađe u pravim okolnostima, i sve bude kako treba, onda može. Prvo treba trčati 400 metara ispod 48 sekundi, a onda možemo razgovarati.'