Doduše, otkaz je visio u zraku i mnogi su očekivali da će Special One i ranije odletjeti iz Istanbula. Prvu sezonu, onu prošlu, završio je bez trofeja, što u tom klubu ne vole. No kad su onu novu započeli ispadanjem iz Lige prvaka protiv Benfice i time produžili apstinenciju od grupne faze koja traje još od 2009., sve je bilo jasno. Mourinho se prije toga junačio govoreći da nakon ispadanja imaju dobre šanse osvojiti Europsku ligu, ali ovoga puta spin nije bio uspješan.

Nije pomoglo ni to što je portugalski trener otvoreno kritizirao poslovnu stranu funkcioniranja Fenerbahcea, a koji nikako ne uspijeva dostići vječnog rivala Galatasaraya, prvaka Turske u posljednje tri godine. Klub je entuzijastično trošio u prijelaznom roku, doveli su Jhona Durana iz Al Nassra, Nelsona Semeda iz Wolvesa, Sofyana Amrabata iz Fiorentine, Edsona Alvareza iz West Hama te posudbu Milana Škrinjara iz PSG-a pretvorili u stalni angažman. No što to vrijedi kad je Galatasaray ulovio dva jaka trofeja: potpisali su za stalno dosad posuđenog Victora Osimhena i bez odštete Leroya Sanea iz Bayerna.

Javno prozvao šefove

Bilo je to dovoljno da Mourinho javno prozove vodstvo kluba da nemaju strategiju transfera, važnu za prolaz u Ligu prvaka. Nakon toga je ispalio da nema pojma tko je Hamdi Akin, inače potpredsjednik Fenerbahcea. Za javnost je sve izglađeno, ali mediji su prenosili neimenovane izvore koji su smatrali da se Mourinho stalno postavlja iznad kluba, igrača, uprave, pa i cijelog turskog nogometa. Znajući njegovu povijest, ne treba biti pretjerano iznenađen time, posebno jer je i u Turskoj ispaljivao sebi svojstvene izjave. Recimo, onu da je u posljednjih sedam godina dosegao više europskih finala nego što je to turskom nogometu uspjelo u cijeloj povijesti. Može biti točno, ali nije popularno.

Prošlu sezonu mu je osim trofejne suše obilježio niz kazni. Propustio je dvije utakmice nakon što je izjavio da Galatasarayevi treneri 'skaču unaokolo kao majmuni', što mu je donijelo optužbe za rasizam, pa je čak tužio upravu Galatasaraya za klevetu. Onda je zaradio tri utakmice kazne povukavši trenera, glavnog rivala Okana Buruka, za nos (sjećamo se onog povlačenja Pepa Guardiole za uho). Usput je donio svoj laptop i namjestio ga ispred kamera da dokaže sudačku krađu. Njegovi prigovori protiv sudaca nadmašili su čak i standarde u Turskoj, u kojoj baš svi vezani uz nogomet vjeruju da 'oni' rade baš protiv njih.

A ruku na srce, nije se navijačima naročito svidjela ni kvaliteta igre Fenerbahcea, kluba koji je uvijek krasio napadački nogomet. Sada su dobili klasičnu Mourinhovu igru zbog koje je značajno pala i inače sjajna posjećenost utakmica.

Vrijednost klupskih dionica na turskoj burzi porasla je za šest posto

Na koncu, odluku su donijeli predsjednik Ali Koc i mladi sportski direktor Devin Ozek. Mnoge su obradovali, a vrijednost klupskih dionica na turskoj burzi porasla je za šest posto. Jedino su tužni bili oni u drugim klubovima jer se već godinama raduju potpunom kaosu u Fenerbahceu, a on je skoro postao zasebni sport za gledanje. Ali bar se nastavila klupska kadrovska praksa nalik 'Igri prijestolja': tko u Fenerbahceu ne osvoji prvenstvo, sljedeće sezone ga nema. Među navijačima vrlo nepopularni Koc na vlasti je od 2018., a u međuvremenu je promijenio 13 trenera, čiji je prosječni mandat do Mourinha bio 24 utakmice. Portugalca je dosad spašavala veličina njegova imena, lika i djela. A titule nema pa nema.

Koceva nepopularnost tolika je da je bio prisiljen raspisati nove izbore, a predsjednika bira skupština članova kluba. Dosad su se već pojavila dvojica protukandidata, što izbore čini vrlo neizvjesnim za sadašnjeg predsjednika, pogotovo kandidira li se i Aziz Yildirim, njegov prethodnik.

S druge strane, Mourinho puno lagodnije može gledati na budućnost, unatoč neugodnom otkazu. Odmah su ga krenuli povezivati s različitim klubovima, najviše engleskim, jer dosadašnja praksa pokazuje da će se uvijek negdje pojaviti netko tko će pomisliti da je baš Special One rješenje njihovih problema. Odmah se počeo spominjati kao novi 'stanovnik' klupe svog bivšeg kluba, posrnulog Manchester Uniteda. Javili su se i glasovi iz Nottingham Foresta, ali i West Hama. Još prošle godine izjavio je da se nakon turske epizode želi vratiti u Premiership. Najbizarnija vijest pak govori o interesu nekih ruskih klubova, što je tržište koje bi odbila većina današnjih trenera. Je li 62-godišnji Mourinho od te vrste?

Ogromna zarada od otkaza u karijeri

Drugi razlog zbog kojeg možda nema razloga za brigu jest činjenica da je Mourinho jedan od rijetkih trenera koji sjajno zarađuju i od otkaza. Od Fenerbahcea mu slijedi otpremnina blizu devet milijuna eura, što taj segment Portugalčevih dosadašnjih prihoda diže na fascinantnih oko 103 milijuna eura. Samo od Chelseaja svojedobno je u dva navrata primio 'popudbinu' od 30 milijuna eura. Ispada da ga klubovi podjednako srčano žele privući u svoje redove, kao i riješiti ga se. S jedne strane, stroj je za trofeje - dosad ih je u deset klubova koje je trenirao osvojio 26 - a s druge je tempirana bomba zbog svoje naravi.

I sve to prati ga otkako je ušao u nogomet, o čemu je na svojoj web stranici ispisao kilometarski dugu biografiju 'Od skromnih početaka do Posebnog', punu samohvale. No i bez toga njegov je životopis solidno poznat većem dijelu nogometnog puka. Rođen je 1963. u Setúbalu, a igračka karijera bila mu je uglavnom za zaborav, zbog čega se već s 24 godine otisnuo u trenerske vode.

Odrastao je uz majku učiteljicu Mariu Júliu Carrajola dos Santos i oca golmana Felixa Mourinha, a on u karijeri ima i jedan nastup za reprezentaciju Portugala. Obitelj s majčine strane bila je jako vezana uz režim fašističkog diktatora Salazara, zbog čega su nakon revolucije 1975. ostali bez većeg dijela imovine. Mali Jose išao je očevim stopama, priključivši se podmlatku Belenensesa, a kad je došao do seniorske dobi, potpisao je za Rio Ave i igrao za drugu momčad, ali je radio i kao skaut s obzirom na to da mu je otac bio trener prve ekipe.

Zanimljiva se situacija tu dogodila: Felix nije često stavljao sina u igru jer se predsjednik kluba plašio optužbi za nepotizam. Zbog toga su obojica jednostavno napustila klub i vratila se u Belenenses. I dok mu je otac kasnije opet otišao u Rio Ave, Jose je nastavio igrati u nižerazrednim klubovima kojima malo tko izvan Portugala zna i imena - Sesimbra i Comércio e Indústria. U ovom posljednjem zapravo mu je najviši domet bilo spašavanje jednog od suigrača iz automobila koji je zahvatio plamen. I to je od igračke karijere bilo to - shvatio je da ga bolja budućnost čeka na trenerskoj klupi.

Radio kao nastavnik

No prije toga morao je završiti školu tjelesnog odgoja, nakon čega je neko vrijeme radio kao nastavnik, usput proučavajući razne pristupe nogometnog treninga. Kad je napustio rad u školi, prvi angažman bio mu je u rodnom gradu, gdje je trenirao podmladak Vitórie de Setúbal, pa bio pomoćnik u Estreli da Amadori i onda prevoditelj jednom od tada najboljih stranih trenera u Portugalu, Bobbyju Robsonu u Sportingu. Odnos je očito bio dobar jer ga je engleski stručnjak poveo sa sobom kao pomoćnika u Porto. Išlo im je odlično, došli su do polufinala Lige prvaka, uzeli dva prvenstva, kup i tri nacionalna superkupa.

Dvojac je nastavio raditi zajedno i izvan Portugala, 1996. su se priključili Barceloni, ali Mourinho je i dalje bio 'samo' prevoditelj te asistent u planiranju treninga i vođenju igrača. S druge strane, odlično se nadopunjavao s Robsonom, sklonom napadačkom nogometu, pa je obrana bila njegov posao. I tu su dobro brodili: Barcelona predvođena 'pravim' Ronaldom osvojila je Kup kupova, Kup kralja i španjolski Superkup. Kad je Robson odlazio, klub je želio zadržati Mourinha kao pomoćnog trenera, ali su njih dvojica ostali prijatelji i Portugalac je kasnije često odavao počast svom šefu kao najboljem učitelju. No učio je i od drugih, poput Louisa van Gaala, ali - premda nisu surađivali - i od našeg velikana Tomislava Ivića.

I onda se u rujnu 2000. otvorila prilika za prvi posao glavnog trenera: Mourinho je u Benfici naslijedio Juppa Heynckesa, premda nije bio prvi izbor uprave. No Special One odmah je pokazao zube, čak je odbio zahtjev uprave da za pomoćnika uzme veterana Jesualda Ferreiru, 'opravši' ga jednom od svojih klasičnih izjava: 'On je magarac koji radi 30 godina, ali nikad neće postati konj.' No promjena čelništva kluba dovela je do toga da Mourinho ode iz Benfice nakon samo devet službenih utakmica. Novoizabrani predsjednik Manuel Vilarinho kasnije se posipao pepelom i govorio da nikad ne bi ponovio grešku stavljanja vlastitog ponosa iznad interesa organizacije kojoj služi.

Porto mu je okrenuo život

Svoj puni sjaj Mourinho je pokazao trenirajući União de Leiria, klub bez većih uspjeha, s kojim je završio četvrti u prvenstvu, s bodom više od Porta i bodom manje od Benfice. I jasno, uslijedio je poziv koji će mu život okrenuti naglavce: Porto. U dvije sezone osvojio je tada s njim sve što je mogao: Ligu prvaka, Kup UEFA, dva prvenstva, po jedan kup i superkup. Učinio je to uz pomoć strašne momčadi koju je osobno selektirao, a u njoj su bili: Vítor Baía, Ricardo Carvalho, Costinha, Deco, Hélder Postiga, Jorge Costa, Nuno Valente...

Sve nakon toga bilo je u funkciji izgradnje legende, posebno sjajna epizoda u Chelseaju. Zanimljivo, Mourinho je prije toga sanjao o Liverpoolu, smatrajući da su londonski Plavci projekt bez budućnosti, osim ako tadašnji gazda Roman Abramovič ne zaradi novu gomilu novca. Na njegovu žalost, Redsi su se odlučili za Rafaela Beniteza.

'Zanimljivo je svakom treneru biti u klubu s dovoljno novca da kupi kvalitetne igrače, ali nikad ne znate hoće li taj projekt donijeti uspjeh', govorio je tada.

Special One

No kad je ušao na Stamford Bridge, projekt je itekako uspio. Okrenuo je Premiership naglavce, skidajući s trona dotad najveće momčadi i osvojivši u dva mandata po tri prvenstva i Liga kupa te po jedan FA Cup i superkup. Čim je došao, izazvao je buru. Na konferenciji za novinare izgovorio je danas mitsku rečenicu: 'Molim, ne smatrajte me arogantnim, ali ja sam europski prvak i mislim da sam poseban.' Tada je i zaradio svoj nadimak Special One.

Reputaciju i nisku trofeja nastavio je graditi i u milanskom Interu s četiri nove velike titule, među ostalim i Ligom prvaka 2009./2010., koju je uklopio u veliki trostruki trofej s talijanskim kupom i prvenstvom. A onda i u Realu, pa Manchester Unitedu, sve do posljednjeg trofeja, talijanskog kupa s Romom. I onda je došao Fenerbahce.

A sve to postigao je u klubovima u kojima se nikad nije zadržavao dulje od dvije-tri sezone, kao potpuno drukčiji od velikih trenera u istoj eri, poput Fergusona, Wengera, Guardiole... Doduše, nije se samo po tome razlikovao, već još više po trenerskom stilu i igri koju je forsirao, takozvanim reaktivnim nogometom. Nije to nešto što navijači vole, njegove momčadi ne umiru od ljepote, ali zato pobjeđuju i kad imaju 28 posto posjeda, kao što je jednom napravio s Manchester Unitedom. Jedan engleski novinar stigao je najbliže pravom opisu njegove igre: 'anti Barcelona'. Kad se to kombinira s njegovom sposobnošću za čitanje protivničke igre i manijakalnom pripremom za svaku utakmicu, zbog svega toga istodobno ga obožavaju i mrze, a debakl u Turskoj može mu biti ili odskočna daska za veliki povratak ili pak dokaz da je njegovo zlatno vrijeme nepovratno prošlo.