Pocket Rocket, ili Džepna raketa kako je mnogi zovu zbog visine od samo 152 centimetra, trčala je prvu izmjenu, nakon nje su uslijedile sjajne mlade sestre blizanke Tia i Tina Clayton, i na kraju Jonielle Smith, sve tri predstavljaju budućnost. Amerikanke su ovoga puta bile prebrze, no na kraju utrke više je kamera snimalo Fraser-Pryce nego ijednu od trkačica iz SAD-a. Bilo je to posljednji put da se stazom vijorila jedna od njezinih perika, najčešće u bojama jamajkanske zastave.

Tako nekako i treba biti, jer je atletika ostala bez istinske kraljice sprinta koja se povlači u svojoj 38 godini nakon karijere koja ima malo pandana i u ženskoj i u muškoj konkurenciji. Po broju medalja s njom se mogu mjeriti samo Allyson Felix, Carl Lewis i Usain Bolt, a malo je onih koji joj mogu parirati i po važnosti svojih rezultata ili utjecaju. Padaju na pamet besmrtnici poput Jackie Joyner-Kersee, Sergeja Bubke, Florence Griffith Joyner ili iz davnijih vremena Jesse Owens, Paavo Nurmi...

Mislite da je pretjerano? Tri zlata, četiri srebra i jedna bronca na Olimpijskim igrama, 10 zlata, šest srebra i jedna bronca na svjetskim prvenstvima, jedno svjetsko dvoransko zlato, četiri osvojene Dijamantne lige. I neodvojivost između njezine karijere i pretvaranja Jamajke u sprintersku supersilu, za što je zaslužna bar kao Usain Bolt. Malo tko može parirati takvoj 'inventuri'. I sada je ipak došao kraj. Sprinterice su obješene o klin, osim za zabave poput ovogodišnje utrke s roditeljima djece s kojima u razred ide njezin sin Zyon. Na školskom sportskom danu Fraser-Pryce se rastrčala kao da je u finalu nekog velikog natjecanja, jer naprosto je takva, borbena i natjecateljska u svakoj prilici.

Oproštaj u Tokiju došao je nešto kasnije nego je Fraser-Pryce planirala, po 'redu vožnje' to se trebalo dogoditi prošle godine na Olimpijskim igrama u Parizu, ali je tada pod vrlo neobičnim okolnostima odustala od polufinala utrke na 100 metara. Sada je odlučila da neće odustajanjem okončati karijeru u kojoj odustajanje nikad nije bilo opcija.

Uostalom, da nije takva, da joj borba nije - kako je jednom rekla - 'ugrađena u DNA', teško bi se izdigla iz sredine u kojoj je odrasla, radničke četvrti Waterhouse u glavnom gradu Jamajke Kingstonu. Tamo je odrasla dijeleći krevet s dvojicom braćom i majkom koja je preživljavala od uličnog štanda, u kući koja ni WC nije imala.

Da nije takva, ne bi se vratila nakon propuštenog SP u Londonu zbog rođenja sina Zyona 2017., dok su joj svi već čestitali na tome kakvu je karijeru imala. 'Znala sam da nisam spremna otići. Preda mnom je bilo još posla', govorila je kasnije, zaradivši novi nadimak, Raketna mama (Mommy Rocket). Ili kad je u Eugeneu s 35 godina kao najstarija u povijesti pokazala da je još najbolja, unatoč svim predrasudama o atletičarkama te dobi. A sad je s 38 osvojila još jednu medalju, onu srebrnu u štafeti. I onda ispunila, kako ga sama zove, dug obitelji da je vrijeme za povlačenje.

'Shelly-Ann je najveća svih vremena', rekla je u Tokiju Melissa Jefferson-Wooden, prva atletičarka koja je na istom prvenstvu osvojila zlata i na 100 i na 200 metara od 2013., kad je to pošlo za rukom Fraser-Pryce.

'Ne postoje riječi kojima bi se opisala njezina veličina, za mene je istinska legenda', rekao je veliki Usain Bolt, koji se povukao osam godina mlađi nego je Fraser-Pryce danas.

Zato, ako je itko zaslužio da finale karijere ispiše pod svojim uvjetima, a ne zbog ozljede ili neke druge nepredviđene situacije, onda je to Shelly-Ann Fraser-Pryce. Tokio je tu došao kao istinski 'big bang', da još jednom na otvorenoj sceni, pred spuštanje u startni blok i nakon prolaska kroz cilj, zasluži ovacije cijelog stadiona na svom 13. svjetskom prvenstvu, 18 godina nakon prvog nastupa na toj smotri.

A na to svoje prvo svjetsko prvenstvo u Osaki 2007. došla je kao potpuni epizodist. U godinama prije toga bila je talentirana sprinterica, u osnovnoj školi počela je trčeći bosa, ali nije baš bila uvjerena u svoju budućnost na tom polju. Slično je bilo i u srednjoj školi, premda je imala dobre rezultate i osvajala titule u mlađim kategorijama, pa i međunarodne.

No, 2006. počela je studirati na tehnološkom sveučilištu i tamo upoznala svog dugogodišnjeg trenera Stephena Francisa koji je ranije radio sa svjetskim rekorderom Asafom Powellom. Od tog trenutka sve se promijenilo za djevojku koja nije bila baš fokusirana na trčanje, kasnila je na treninge i propuštala vježbe snage jer nije htjela postati 'previše mišićava'. Kao peta na nacionalnom prvenstvu nije izborila mjesto u reprezentaciji na 100 metara, ali je u Osaku otišla kao rezervna članica štafete 4x100. S obzirom da je trčala u kvalifikacijama, i njoj je pripala srebrna medalja, prva u dugom, dugom nizu. Kasnije je pričala da joj je taj nastup, makar i u epizodnoj ulozi, podigao samopouzdanje i sasvim je okrenuo onome u čemu je postala najbolja.

I to se vidjelo brže nego se itko nadao, možda i ona sama. Na jamajkansim trialsima bila je druga na 100 metara, istrčavši prvu utrku ispod 11 sekundi, i plasirala se na OI u Pekingu 2008. No, mnogi su je smatrali neiskusnom, pa se čak proširila peticija da prepusti svoje mjesto svjetskoj (na 100) i olimpijskoj (na 200) prvakinji, super popularnoj Veronici Campbell-Brown. S druge strane, Fraser-Pryce je bila skoro potpuno nepoznata. No, savez je stao na njezinu stranu, i otišla je u Kinu.

'Samo sam željela nastupiti što mogu bolje. Nije bilo pritiska, nitko ništa nije očekivao od mene i mogla sam trčati bolje, opušteno', rekla je tada.

I onda je krenulo. Pobjeđivala je u kvalifikacijama, četvrtfinalu i polufinalu. A onda je došlo finale, dan nakon trijumfa Usaina Bolta. Označena je nova era, počela je vladavina Jamajke. I to kako. Prvi put u povijesti OI i svjetskih prvenstava iz jedne su zemlje došle sve tri osvajačice medalja, a Shelly-Ann Fraser-Pryce postala je prva atletičarka s Kariba koja je pobijedila u utrci na 100 metara. S 10.78 za više od pola sekunde je popravila svoj dotadašnji najbolji rezultat sezone, njezina utrka druga je u olimpijskoj povijesti, a iza sebe je ostavila sunarodnjakinje Sherone Simpson i Kerron Stewart. Takva je ekipa - pojačana za Campbell-Brown - bila predodređena i za pobjedu u štafeti, ali im je finalu ispala štafeta.

Nakon toga sve se otvorilo. Iste godine pobijedila je u svjetskom atletskom finalu, pa je sljedeće 2009. došla i prva svjetska titula s tada trećim rezultatom svih vremena, postavši u 22. godini druga u povijesti, uz Gail Devers, koja je istodobno držala i olimpijsku i svjetsku titulu. A onda je to još i ponovila u sezoni 2012/2013. Na tom prvenstvu je s kolegicama ispravila i grešku od prethodne godine, projurile su stazom u štafeti 4x100.

Niska medalja i pobjeda već bi tih godina bila sigurno bogatija da nije bilo dva događaja. Prvo je u lipnju 2010. dobila šestomjesečnu suspenziju jer joj je u urinu nađen oksikodon, opioid protiv bolova (uzimala ga je zbog zubobolje, kasnije je tvrdila da ga je pila nedovoljno upućena), ali koji ničim ne poboljšava performanse niti prikriva druge vrste dopinga. A onda je došla i ozljeda lista zbog koje je kasnila u ulasku u sezonu. Svijetli trenutak bila je udaja za Jasona Prycea, ali na Svjetskom prvenstvu u Daeguu u finalu je bila četvrta, a štafeta je poražena od SAD-a.

I onda je došla 2012., s Olimpijskim igrama u Londonu na kojima je branila svoju titulu, ali i čudesni rezultat Jamajke iz Pekinga, kad su osvojili pet od šest zlata u muškoj i ženskoj konkurenciji, promakla im je samo ona zlosretna ženska štafeta. Fraser-Pryce sezonu nije počela blistavo, ali se ona pokazala jednom od najuspješnijih u njezinoj karijeri. Već uoči Londona oborila je svoj osobni i nacionalni rekord, na nacionalnim trialsima pobijedila i na 100 i na 200 metara. Izjavljivala je tada da žarko želi pokazati da Peking nije bio slučajnost. I pokazala je, za dlaku pobijedivši nadolazeću Amerikanku Carmelitu Jeter, a onda tome nadodala srebra u štafeti i na 200 metara. Da ne govorimo o trostrukoj kruni na Svjetskom prvenstvu 2013. što joj je donijelo titulu atletičarke godine.

I nedvojbene kraljice sprinta, koja je trajala i trajala, osvajajući medalje manje više gdje god se pojavila, postajući prva atletičarka koja je tri puta zaredom postala svjetska prvakinja, bez posebnih priprema osvojila i dvoransko zlato, pod ozljedom bila treća u olimpijskom finalu u Riu... I još u privatnom životu dobila sina, i onda se vratila kao 'Raketna mama', osvojivši i četvrtu svjetsku titulu 2019., pa onda i petu 2022., kao već 35-godišnjakinja, uz srebro na 'pandemijskim' OI u Tokiju (opet sve medalje za Jamajku) i najbolji rezultat karijere, treći na svijetu svih vremena, 10.60 na mitingu u Lausannei. Nikad nitko nije osvojio sedam zlata na OI i Svjetskim prvenstvima na 100 metara. Čak ni Usain Bolt.

'Blagoslovljena sam talentom i mogućnošću da se natječem i u 35 godini, nakon porođaja, nadam se da ću inspirirati druge žene da krenu na vlastito putovanje', izjavila je nakon pete titule svjetske prvakinje. Njezino putovanje upravo je završilo, ali je na njemu postavila standarde koje će teško, vrlo teško netko nadmašiti.