Nenad Peruničić, bivši izbornik Srbije i jedan od najvećih srpskih rukometaša svih vremena za tportal otvoreno i iskreno priča o kontroverzama koje su pratila srpske rukometaše na Europskom prvenstvu, iznoseći razočaranje zbog neostvarenog potencijala i pada pod pritiskom. Govori o ključnim razlikama između srpskog i hrvatskog rukometa, objašnjavajući zašto Hrvatska uvijek zna kako pobijediti, dok se Srbija muči s kontinuitetom.
Za one mlađe koji možda ne znaju kakav je Nenad Peruničić bio igrač, reći ćemo da je riječ o vjerojatno najboljem svjetskom šuteru devedesetih. Možda i svih vremena.
Velik kao div, jak kao medvjed s razornom desnicom, Peruničić je impozantan na parketu. Izgledalo je kao da može zabiti kad god poželi i s bilo kojeg dijela terena. Bilo ga je nemoguće čuvati, a osim svih svjetskih golmana, posebno su ga se plašili Hrvati jer su mu posebna inspiracija bili hrvatski klubovi i hrvatska reprezentacija.
U finalu Lige prvaka 1995. gotovo sam je u dresu Elgorriage pobijedio Zagreb, a kao član SR Jugoslavije dva je puta razbio Hrvatsku na velikim natjecanjima – na EP-u 1996. u Sevilli i na SP-u u Egiptu 1999. Na ta dva turnira osvajao je brončana odličja. S Elgoriagom i Magdeburgom osvajao je Ligu prvaka, a u dresu Kiela je tri puta bio prvak Njemačke i uzeo je KUP EHF-a.
Reprezentacija Srbije je nakon poraza od Španjolske u prvom kolu napravila senzaciju i šokirala je olimpijskog doprvaka Njemačku. Srbija je bila nakon dugo vremena u rukometnoj euforiji, trebala joj je samo pobjeda nad već otpisanom Austrijom za plasman u drugi krug. No, nije se dogodilo. Ni po čemu posebna Austrija je šokirala Srbiju, Njemačka je pobijedila Španjolsku i to je bilo to. Novi neuspjeh, novi podbačaj. Po tko zna koji put.
Što se dogodilo Srbiji protiv Austrije?
Ne znam. Stvarno nemam pojma. Zbunjen sam. Pričam s ljudima, prijateljima, nikome nije jasno što nam se dogodilo. Nemam racionalno objašnjenje. Kao da ne razumijem rukomet. Potpuno sam zbunjen. Činjenica je da smo se podigli, da nas je izbornik Raul nadogradio. Pokazali smo da možemo parirati, ali ne razumijem zašto nema kontinuiteta. To je ono što nas sve zbunjuje. Gledali ste nas protiv Španjolske i Njemačke. Srbija je definitivno konkurentna, ali očito postoji neki problem. Koji je to problem, stvarno ne znam. Austrija je dobra ekipa, daleko od toga da su loši, ali to je utakmica koja te vodi dalje i da si je dobio, prenio bi bodove.
Ovako... Jako mi je žao. Bili smo blizu, igrali smo dobro... Drugo poluvrijeme protiv olimpijskog doprvaka Njemačke... Pa razbili smo ih sa sedam razlike. Zato mi ništa nije jasno. Šteta, jer bi nakon dugo vremena prošli prvi krug. Istina, tamo bi se križali s onim najjačima, Danskom, Francuskom, ali svejedno, jedan taj impuls bi donio puno toga dobrog. Pokazao bi nam da se može. Ovako, kao da nismo napravili ništa. Austrija je bila utakmica na kojoj doslovce moraš umrijeti na terenu. Napravili smo neki iskorak, ali očito to nije bilo dovoljno.
vezane vijesti
Dojam je da postoji ključna razlika između hrvatskog i srpskog reprezentativnog rukometa. Hrvatska može imati bolje i lošije generacije, ali kad bi Hrvatska dobila utakmicu kao Srbija protiv Njemačke, nastavila bi dalje na valu te pobjede i napravila dobar rezultat. Izgleda da je Srbiju taj val ugušio?
Točno, ali kako je to moguće? Ako si vrhunski sportaš, ako igraš u najboljim europskim klubovima, kako se može dogoditi da te taj val uguši? To mi nije nikako jasno. Vrhunski sport nosi strašan pritisak, to je točno, ali ako se ne možeš s tim nositi, onda nemaš što tražiti u vrhunskom sportu. Naši igrači kažu da su pali pod pritiskom... Ma čovječe, koji pritisak? Kad si na velikom prvenstvu, pritisak je tu. Kad si na velikim natjecanjima, pritisak je tu. Na klupskom nivou, kad si u europskim natjecanjima, pritisak je tu. Cijeli život je pritisak. A oni kažu da im je pritisak bio prevelik.
Ne mogu to prihvatiti. Što znači da su pali pod pritiskom? Čim se baviš profesionalnim sportom, pritisak je ogroman. Očekivanja, osobni strahovi, motivacija, želja za dokazivanje, neizvjesnost hoćeš li uspjeti... Sve je to jedan ogroman pritisak i zato mi nije jasno kad čujem da im je pritisak bio preveliko breme. Šteta, jer smo mogli napraviti puno toga, a ovako je pitanje hoćemo li se plasirati na iduće SP. U šoku sam i ne mogu vjerovati da se to dogodilo.
Hrvatska ni protiv Gruzije ni protiv Nizozemske nije baš briljirala, ali na kraju je ipak rutinski zatvorila obje utakmice i bez većih problema se plasirala u drugi krug u kojem, s obzirom na ždrijeb, ima lijepu šansu za polufinale. Kako to komentirate?
Vi ćete proći dalje i ako igrate loše, mi nećemo. To je činjenica. Kako to objasniti? Jednostavno. Hrvatska ima rutinu i autoritet koji se nasljeđuje iz generacije u generaciju. Vi znate kako se pobjeđuje, kako se osvajaju medalje. Mi ne znamo. Imate u rukometu ono što mi imamo u košarci. Ne znam, mišljenja sam da nam treba samo jedan pravi rezultat da bude okidač. Nakon Njemačke sam vjerovao da je to konačno to, da smo tu. Imamo sjajne igrače, u ozbiljnim klubovima igraju važne role, neke od njih sam ja ubacio u reprezentaciju... Stvarno sam vjerovao da je ovo prvenstvo ono koje toliko dugo čekamo. Nažalost, prevario sam se.
Kako vidite Hrvatsku na ovom Euru i može li do polufinala?
Dat ću vam jedan primjer koji možda najbolje pokazuje što je Hrvatska u rukometu. Gledao sam utakmicu protiv Nizozemske. Nizozemci su igrali predivan, atraktivan rukomet. Baš sam uživao. Hrvatska se mučila. A onda, pogledaš na kraju rezultat i vidiš prilično laganu pobjedu Hrvatske. Tu je ta razlika između Srbije i Hrvatske. Tu je razlika između Nizozemske i Hrvatske. S jedne strane imaš atrakciju i oku ugodan stil rukometa, s druge imaš jasan i ozbiljan sustav. Jasno je što će na kraju pobijediti.
Zbunila me jedino obrana 5-1 na Steinsu do posljednjih 10 minuta. Pa ne možeš na tako brzog i tehnički moćnog igrača izaći na 13 metara. To je samoubojstvo. Dagur očito ne zna kako se igra prava 5-1 obrana, ali mogao je naučiti gledajući kako je to izgledalo nekad s Vorijem i Duvnjakom na prednjima. Ovako, štekalo je, ali imate velike i jake igrače, i na te duge ruke su se presjekle neke lopte, zabili lako golove u završnici i tu se napravila razlika. Hrvatska je prava reprezentacija.
Imate Kuzmanovića na golu, Cindrić je pokazao da može biti ozbiljan srednji vanjski, a Martinović je svjetska klasa. Mislim da je napravio veliku pogrešku što je došao u Veszprem. Nije to klub za njega. S obzirom na stil igre, trebao je otići u Barcelonu, Magdeburg, Berlin, Aalborg... To su idealni klubovi za Martinovića. Tamo bi briljirao. Jasno mi je da su Mađari dali ogroman novac, ali svejedno mislim da je pogriješio. Posebice što na njegovoj poziciji igra Remili.
Mali Klarica mi je super igrač, pa su tu Srna i Šoštarić. Imate stvarno top igrače. Možete li u polufinale? Ne znam, teško je biti pametan... Osim Danske i Francuske, koje su po meni ipak razina više, pa i unatoč porazu Danaca od Portugala, u drugom krugu su ekipe koje mogu svaka svaku pobijediti. Ne znam, iskreno, Hrvatsku ne vidim u polufinalu, ali to ne znači da se to neće dogoditi. Ništa me ne bi iznenadilo.
