Dinamo je sinoć prvi put ove sezone pokazao da nije uljez u Ligi prvaka. Priče o zalaganju i htijenju uvijek su samo floskule, jer bodove ne osvajaju one nego smislena i dobro organizirana igra; paradoksalno, s obzirom na uvjete koji su vladali na maksimirskom travnjaku i zbog kojih su sve planirane taktičke zamisli morale pasti u vodu, 'modri' su napokon izgledali kao koliko-toliko ozbiljna momčad.

Naravno da gosti iz Kijeva nisu pretjerano ozbiljno shvatili ovu utakmicu, zadnji susret koji će odigrati sve do ožujka. Motivacija su im bili jedino novac, mirna savjest i potvrđivanje vlastite profesionalnosti. Za njih je to bilo nužno zlo, odrađivanje posljednjeg prljavog posla prije nego što se prepuste zimskom snu.

Posao je zaista bio prljav. 'Teren je bio takav da se jednostavno moraš prilagoditi i igrati na inteligenciju', izjavio je mudri Joe Šimunić poslije utakmice. 'U takvim utakmicama bitan je samo pristup.' Dinamo se dobro prilagodio i imao dobar pristup: raspored 4-1-4-1, s Čopom koji se s krila ubacivao kao dodatni napadač, kao i karakteristike većine igrača koje je Kruno Jurčić poslao na teren, bili su primjereni situaciji u kojoj je potrebno puno preskakanja igre te racionalno raspolaganje energijom i trkom. Obje zamjene bile su logične i pogođene, napokon – da je na klupi još uvijek Čačić, teško se oteti dojmu da bi u presudnom trenutku posegnuo za nekakvim Calellom ili iz rukava isukao neko od (blago rečeno) neortodoksnih taktičkih rješenja koje nije prethodno isprobao, možda 5-5-0 ili 3-3-3-1...

Bila je to kvalitetom siromašna, ali barem sa strane domaćih i vrlo borbena utakmica: vidjelo se i da igrači ne žele odustati i da će do samog kraja ganjati taj gol, taj bod i katarzu. Na kraju, poslije gola iz (sumnjivog?) jedanaesterca slavilo se gotovo kao da je osigurano ono famozno prezimljavanje u Europi...

S jedne strane, to slavlje izgleda potpuno deplasirano za klub koji sebe želi smatrati europskim. Još prošle sezone najavljivala se borba za drugo mjesto u skupini, a sada je jedan jedini zgoditak nakon 540 jalovih minuta u elitnom natjecanju povod za Gangnam style i raspašoj u svlačionici? Tvrditi da bod ima 'povijesnu' težinu jadno je i zapravo uvreda za Dinamo.

S druge, valja razumjeti da je igračima pao kamen sa srca – u posljednjim sekundama utakmice, kad su se svi drugi stadioni Lige prvaka već bili ispraznili, Dinamo je izbjegao izjednačavanje dva neslavna rekorda natjecanja – onaj s najdužim nizom poraza, kao i kompletnu grupnu fazu bez postignutog pogotka. Nekim čudom, izbjegnut je i onaj treći, zapravo i najsramotniji. Brojka od 3.663 gledatelja nikome ne služi na čast – ali, budimo iskreni, mnogi su se bojali da će ih biti i mnogo, mnogo manje.

Vjerojatno su Dinamu vremenski uvjeti išli i na ruku, jer u igri bez igre malo je prostora za tehničke i taktičke finese; kao što kaže Šimunić, najvažniji je pristup. Dinamo je nadigrao uglavnom nezainteresirani Dynamo, što – između ostaloga – pokazuje i statistika: 57 posto posjeda lopte, 16 udaraca na gol prema suparničkih 5, 8 kornera prema njihova 2. Gledajući odnos snaga na terenu, bilo bi sasvim pravedno i da je pobijedio, pa zato sama činjenica da se zabilo i osvojilo bod nije nikakav razlog za slavlje. No realno gledajući, momčad u maksimirskoj kaljuži nije pokazala nijednu novu objektivnu kvalitetu. Jedini plus koji jest pokazala sasvim je subjektivne prirode i odnosi se na ono što joj je u svim prethodnim utakmicama nedostajalo: karakter.

Unatoč ogromnoj razlici u kvaliteti u odnosu na suparnike, unatoč Čačićevim tragikomičnim taktičkim eksperimentima, Dinamo je ove sezone u Ligi prvaka na mahove djelovao ravnopravno. No dojam je u pravilu bio da ne igra samo protiv Porta, PSG-a i Dynama, nego stalno i protiv samog sebe. Kad mu suparnik ne bi mogao zabiti, Dinamo je već nekako našao načina da mu pomogne; kad je nudio priliku da mu se zabije, 'modri' su tu priliku propuštali. Kasnije bi pričali kako se 'dižu iz utakmice u utakmicu', okrivljavali zlu sreću, svoju mladost, genijalnost suparničkih igrača i novac njihovih vlasnika, ali sve su to bile samo isprike kojima se maskiralo ono najvažnije – da jednostavno nisu dorasli ovoj razini.

A kad god bi netko pokušao ukazati na to, iz kluba bi ga prozivali da vodi džihad protiv Dinama. Da, u medijima je bilo i zluradosti i naslađivanja neuspjesima, ali klub koji se cinično odnosi ne samo prema svojim navijačima i kompletnoj javnosti, nego i prema vlastitim igračima i ikonama (Cufre, Tonel, Kuže, Ćiro...) uglavnom je dobivao ono što je i zaslužio. Zato je to što je netko uopće došao na stadion po onakvom vremenu, kao i to da su modri konačno odigrali dobru utakmicu – pa makar i protiv pomalo 'turističke' kijevske momčadi – pravo malo čudo i dokaz da ipak još ima života u Maksimiru. Momčad je napokon zaigrala i protiv same sebe te uspjela remizirati, iako tek golom iz penala u posljednjoj minuti.

Svaka čast i najveći respekt onima koji su se sinoć smrzavali i kisnuli na tribinama. Zbog njih, kao i zbog svih ostalih koji, nakon svega, još uvijek vole taj klub i strepe za njega, moralo bi nam svima biti drago što su igrači napokon pokazali da nisu razmažene hipersenzibilne mimozice koje žive u oblacima i padaju u depresiju poslije svakog primljenog gola; da nisu ničije lutke na koncu niti djeca koja mogu nešto postići jedino pod tatinom zaštitom... Nego muškarci koji će se boriti za sebe i za dres koji nose. Navijači nikad ni nisu tražili ništa više od njih.