Nakon što je u prvom susretu priprema za Svjetsko prvenstvo 2026. Hrvatska upisala pobjedu protiv Kolumbije, na red je došao izazovniji protivnik, Brazil. Momčad Carla Ancelottija je zaigrala bez nekolicine važnih igrača kao što su stoper Gabriel, vratar Alisson te krilni napadač Raphinha, no i dalje se radilo o respektabilnoj ekipi, pogotovo u napadačkom segmentu.

Hrvatska je pak na teren izašla sa sedam promjena u početnoj postavi te je ovih 11 igrača vjerojatno najbliže onome što ćemo gledati na samom Svjetskom prvenstvu, uz vjeru da će Joško Gvardiol ipak biti spreman i zauzeti svoju poziciju.

Zlatko Dalić je još jednom pokazao da ozbiljno računa na formaciju s trojicom stopera, a unatoč porazu, jasno je i zašto. Hrvatska je pokazala koje su prednosti takvog sustava, dok su mane, dopuštene šanse i primljeni golovi bili plod nekih drugih stvari.

Postavljena obrana je funkcionirala

U prvom poluvremenu Hrvatska je prepustila posjed lopte Brazilu. U bloku 5-4-1 koji se pretvarao i u 4-4-2 gdje Martin Baturina preuzima ulogu napadača koji uz Antu Budimira vrši presing, Hrvatska nije dopuštala da joj Brazil kreira prilike.

Protiv postavljene obrane Brazil je kružio s loptom, no prostor su jako teško pronalazili. Najveća prijetnja po hrvatski gol bile su situacije kada bi Brazil tražio izolaciju preko svojih krilnih igrača koji su često bili udvajani, što bi otvorilo situaciju da se netko od Brazilaca nađe na povratnoj lopti na vrhu kaznenog prostora. Hrvatska je to, uz manje poteškoće, solidno blokirala i nije dopuštala Brazilu da se raspuca.

Modrićeve greške nisu standard

Ono što je bio veliki problem za Hrvatsku su reakcije po izgubljenoj lopti te tranzicije. U čak dva navrata je Luka Modrić donio za njega neobjašnjivo pogrešne odluke. U jednoj situaciji je vraćao loptu prema svom golu neprecizno i sporo što je uzrokovalo da ona bude presječena. Dominik Livaković je tu fantastično obranio udarac Danila.

Nekoliko minuta kasnije gledali smo gotovo pa identičnu situaciju. Ovog puta je Modrić izgubio loptu u posjedu što je otvorilo vrata za udarac Joaa Pedra, a tu je opet Livaković morao izvoditi bravure na golu.

Pored još pokojeg udarca, bile su to dvije najveće šanse za Brazil, no pouka koju ovdje treba izvući je da su one došle nakon individualne pogreške igrača kojem se u većini slučajeva to ipak ne događa. Neovisno o godinama i fizičkoj pripremljenosti, od Modrića se uistinu ne očekuje da inače tako slabo procjenjuje gdje će i kako će s loptom. Razina koncentracije na Svjetskom prvenstvu će kod njega zasigurno biti na puno višem nivou od ove.

Tranzicije su problem, Hrvatska nema brzine za takvu igru

Ono što puno više treba brinuti od takvih izgubljenih lopti je brzina kojom se Hrvatska vraća pokriti ne samo takve situacije, nego i one kada ima korner u napadu. Hrvatska ne stoji najbolje u obrambenoj strukturi kada ima posjed, niti u onoj kada ima korner.

Protiv ekipa kao što je Brazil je vidljivo da se radi ipak o ponešto sporijoj reprezentaciji te se ne može očekivati da Modrić, Kramarić ili Budimir love nekoga po terenu kada se izgubi lopta. To će se morati kompenzirati boljim pozicioniranjem i jasnim uputama tko mora pokriti što u takvim situacijama.

Iako je u drugom poluvremenu napravljeno toliko rotacija da je teško i nešto ozbiljnije analizirati, i tada je bilo vidljivo kako Hrvatska pušta prostor u tranziciji gdje nema tko napraviti ni tzv. profesionalni prekršaj jer su jednostavno svi predaleko od protivničkih igrača.

Vušković se može nositi s bilo kojim protivnikom

U samom posjedu je Hrvatska izgledala dobro, pogotovo u drugom poluvremenu, a u tom kontekstu najviše oduševljava još jednom Luka Vušković. Hrvatski stoper je imao sam jedno netočno dodavanje kroz čitavu utakmicu, a način na koji se nosio s presingom protivnika je izgledao kao da na toj razini to radi već zadnjih deset godina. Nije bilo nikakvog straha čak niti pred jednim Viniciusom kojeg bi izbacio driblingom i time pokrenuo napad koji će doći do kaznenog prostora Brazila.

Hrvatska je dobro manevrirala dodavanjima kroz protivnički presing, uloge su svima bile jasne, a onda kada i ne bi bile jasne situacije što napraviti s loptom, je uvijek rješenje bila duga na Budimira koji je već standardno igrao jako dobro okrenut leđima prema golu.

Problem desne strane

U ofenzivnom smislu su se tu vidjele dvije mane. Jedna je ipak slabija igra Duje Ćalete-Cara u posjedu te je čak tu bolje izgledao Marin Pongračić u nastavku, dok je druga potpuna neiskoristivost Andreja Kramarića.

Iako se Kramarić našao u jednoj dobroj prilici u 41. minuti, činjenica da ga se koristilo jako aktivno u obrani tako da ili duplira stranu, ili da pokriva poziciju beka kada bi Josip Stanišić iskakao na protivnika, ga je značajno udaljavala od protivničkog gola. Zbog toga su gotovo svi napadi išli na Ivana Perišića koji je uputio 10 centaršuteva kroz susret. Stanišić i Kramarić zajedno su ih s desne strane imali nula.

Igrači s klupe su pokazali da mogu biti korisni

Izmjenama u drugom poluvremenu su se dobili odgovori na neka pitanja. Ulaskom Marca Pašalića i Maria Pašalića se vidjelo da se može doskočiti tom problemu desne strane. Marco tu može biti figura koja će predstavljati opasnost u posjedu i koji može i ulaziti u sredinu i držati širinu. Mario se pak može izvlačiti iz sredine na bok kako bio taj koji pokriva defenzivno tu stranu u slučaju izgubljene lopte.

Dinamika njih dvojice je izgledala prirodnije nego li recimo Modrića i Kramarića, no tada smo već vidjeli i prebacivanje Stanišića na lijevu stranu te se opet radi tu o previše rotacija za konkretne taktičke zaključke. Najbitniji je onaj da se zna koji igrači što mogu raditi po potrebi.

A tu onda dolazimo do Petra Muse i Tonija Fruka koji su potonje dokazali. Musa je nakon nesretne utakmice protiv Kolumbije, gdje je mogao biti dvostruki strijelac, i protiv Brazila pokazao određene kvalitete. One bi ga lako mogle prometnuti i u prvu postavu. Musa je imao nekoliko jako dobrih defenzivnih akcija te se čini kao naša najveća prijetnja kada je treba remetiti protivnički izlaz s loptom.

Toni Fruk nije dobio previše minuta, ali lopta koju je poslao za Lovru Majera je bila podsjetnik što može napraviti kada je na terenu. Dokazao je da njegova magija nije rezervirana samo za HNL terene i Konferencijsku ligu, već da ju je sposoban prikazati i protiv momčadi kao što je Brazil.

Nema razloga za pretjeranu brigu

Hrvatska tako na ovaj poraz može gledati iz optimističnog kuta. Šansama su kumovale individualne greške igrača kojem se to uobičajeno ne događa, jedan je gol bio nepostojeći penal što je priznao i dobar dio brazilskih medija, a ono na što više treba obratiti pozornost je tranzicija gdje Hrvatska mora biti svjesna svojih fizičkih limita. U konačnici, Hrvatska nije bez razloga utakmicu završila s većim posjedom, sa 100 dodavanja više te samo jednim udarcem manje od Brazila.

Iz ovih priprema se može izvući jako puno pouka te se radi zasada o kvalitetno iskorištenim utakmicama koje nisu služile samo za moral i druženje igrača, već za davanje odgovora na određena pitanja.