'Hajd', ja ću se okrenuti ovako prema tebi ako nije problem. Ne mogu ja ovo gledati', rekao mi je jedan od desetaka navijača koji se našao u press loži Bilinog polja prije nego što se Benjamin Tahirović spremao izvesti prvi penal.

'Brate, pet puta smo ispadali u ovom jebenom baražu...', govorio je dok je glavom prekrivao kapuljačom i naslonio se na stol.

Kad je Tahirović zabio, ljudi oko njega više mu nisu dali da gleda nijedan penal. 'Ti stoji tako kako stojiš, nemoj sad mijenjati, jesi čuo!'. Svaki penal - isti ritual. Prvo ruka ovome pa ruka onome, a ovaj koji ne gleda penale ne smije se pomaknuti...

Hrabra, neustrašiva Bosna i Hercegovina malo više od 80 minuta stiskala je Talijane kako nije stisnula vjerojatno nikoga u svojoj povijesti. Nije ju pokopao ni gol ni nevjerojatna greška Vasilja koju je Moise Kean u 15. minuti pretvorio u vodstvo. Velika Italija, od koje je u tim blještavim dresovima i odijelima ostalo samo ime nekad velike reprezentacije, sabila se u krilo Gigiju Donnarummi, branila se grčevito i kao da je samo čekala kad će primiti gol.

I kad je taj Donnarumma, koji je izluđivao svojim izvođenjem gol-auta, skinuo jednu pa drugu šansu domaćinima, Bilino polje još jače je guralo svoje igrače. Što reći za scene prije utakmice? Bakljada s prozora susjednog nebodera, hitovi Halida Bešlića, Dine Merlina i ostalih koje je stadion u glas pjevao.

Nominalno je na tribinama bilo 8000 navijača jer je dio tribina bio zatvoren zbog UEFA-ine kazne. No, na Bilinom polju natiskalo se sigurno oko deset tisuća ljudi. Dojam je da je, ako niste imali ulaznicu za utakmicu, najvažnije bilo poznavati nekog policajca ili zaštitara. Oni su svoje ljude uvodili na stadion šakom i kapom. Najbolja scena bila je kad je jedan specijalac došao do redara na press ulazu sa šest navijača.

'Ovo je delegacija iz Švedske, oni će stajati iza novinara', rekao je redaru koji se nije previše bunio i samo se nasmijao. Svima je sve bilo jasno.

Tako je press loža, ali i svi prolazi po stepenicama tribina, bila natiskana s navijačima. Sirotim talijanskim novinarima ništa nije bilo jasno. U čudu su gledali oko sebe, a kad je Alessandro Bastoni u 42. minuti dobio crveni karton, Bilino polje i vjerojatno čitava BiH shvatili su da je ovo šansa generacije koja se jednostavno ne smije propustiti.

Klinci su postali muškarci

I svaka čast tim klincima Sergeja Barbareza, koji su u Zenici postali muškarci. Pojačani iskustvom nekolicine starijih igrača i nošeni hukom s tribina, Amar Dedić, Esmir Bajraktarević i kasnije Kerim Alajbegović napadali su Talijane u valovima. Strašan igrač mogao bi biti taj mali Alajbegović. Stalno je tražio loptu, sve je išlo preko njega; sanjat će ga Pallestra, Mancini i društvo koje ga je u jednom trenutku zatvaralo s trojicom iako su imali igrača manje.

I nisu domaćini odustajali, izgledali kao da znaju da će gol doći. A kad je Haris Tabaković u 79. minuti konačno ugurao loptu u gol za 1:1, sve je otišlo u onu stvar. Ljudi na stolovima press lože, neki su i zaplakali, a hrabra BiH brzo je postavila loptu na centar znajući da su Talijani u nokdaunu.

Nekako je Gattusova momčad preživjela do produžetaka u kojima je Barbarezovoj momčadi ipak malo do glave došla težina trenutka i ulog koji je na stolu. Napadi su malo stali, ponestalo je i snage koja se sad crpila isključivo s tribina i došli su penali.

Prvi je pucao 23-godišnji Tahirović, treći 18-godišnji Alajbegović, a četvrti, za odlazak u Ameriku, 21-godišnji Bajraktarević. Trepnuli nisu ti klinci; kao da su u ovoj situaciji bili već sto puta u karijeri. Dobro, sjajni Alajbegović jest prije pet dana kad je zabio za prolazak u Walesu. Dojam je da će toga u njegovoj karijeri biti još...

Nije Talijanima pomogao ni ogromni Donnarumma, nije ni sreća koje su često imali kroz povijest. Nije to više ta Italija, koja sreću zasluži ili koja čak bude i simpatična u tim svojim 'talijanštinama'; krađi vremena, izležavanju, kukanju... Danas je to jedna prosječna reprezentacija koja glumi da je velika. Sve bi dali Talijani za igrača kao što su Alajbegović ili veliki Edin Džeko. Što reći, najveća zvijezda im je - golman.

U jednom trenutku slavlja na Bilinom polju popustila je i ograda pa su i navijači utrčali na travnjak. Igrači BiH vratili su se iz svlačionice i slavili s njima dok su trajale talijanske karmine u press loži. Na press konferenciju došli su svi - Gattuso, predsjednik saveza Gabriele Garvina, team manager Gianluigi Buffon i još desetak članova delegacije. Gattuso je izgledao kao čovjek kojeg su upravo reanimirali, a Garvina i Buffon rekli su po par rečenica i otišli.

Presica BiH trajala je još kraće. Sergej Barbarez bio je spreman odgovoriti na dva pitanja, ali nije ni to uspio jer su mu u dvoranu uletjeli igrači, zalili ga vodom, navili muziku i u mikrofon poručili 'Pressa danas nema'.

Slavlje se iz Zenice preselilo u Sarajevo. Gužvom kroz autocestu probijali su se busevi s talijanskim igračima i pratnjom koja je pozdravljena trubljenjem automobila. Talijani su divno dočekani na Bilinom polju. Pljesak kad su izlazili na teren, pljesak nakon himne. Ipak je to zemlja koja je prva došla igrati protiv BiH 1996. godine, ne zaboravljaju to Bosanci.

Isto kao što neće zaboraviti ono što su sinoć doživjeli. Drama i penali pa više od sto tisuća ljudi u 3 sata ujutro ispred vječne vatre u centru Sarajeva. Da je netko od navijača BiH zaspao sinoć oko 75. minute i probudio se ujutro te vidio slike i snimke slavlja igrača i navijača, vjerojatno bi mislio da je riječ o AI-ju i prvotravanjskoj šali.

No, ovaj 1. april nije nikakva zafrkancija - BiH se danas probudila kao sudionik Svjetskog prvenstva na kojem će igrati drugi put u svojoj povijesti. Zaboravit će ta zemlja na mjesec dana sve nevolje i bit će dio nečega velikog, nečega ćemu ova momčad pripada.

Bit će to veliki kraj velike karijere velikog frajera Edina Džeke koji će, valjda, biti spreman za SP. Ozlijedio je Džeko jučer rame u posljednjoj sekundi utakmice, ali bit će na otvaranju 12. lipnja u Torontu protiv Kanade. Imat će on, Alajbegović i ostali što reći u skupini s Kanadom, Katarom i Švicarskom...