Iako je na streaming stigla bez velike pompe, nova turska serija 'Muzej nevinosti' munjevito se popela na ljestvici popularnosti i trenutno je četvrti najgledaniji naslov na Netflixu. No, ovo nije još jedna klasična turska sapunica. Riječ je o dugoočekivanoj adaptaciji istoimenog kultnog romana nobelovca Orhana Pamuka, projektu koji je godinama bio 'zarobljen' u pravnim bitkama jer pisac nije želio dopustiti da Hollywood uništi njegovu viziju.

Ljubav u staklenoj vitrini

Priča nas vodi u Istanbul 1970-ih, prateći Kemala, bogatog nasljednika čija opsesija mladom rođakinjom Fusun prerasta u cjeloživotno sakupljanje predmeta koji ga podsjećaju na nju. Od 4213 opušaka cigareta koje je ona popušila, preko ukosnica do haljina – svaki predmet postaje dio 'muzeja' jedne tragične ljubavi.

'Bio je to najsretniji trenutak mog života, ali nisam to znao', prva je rečenica romana koja savršeno opisuje atmosferu nostalgije i gubitka koja prožima i seriju.

No, ono što ovaj projekt čini jedinstvenim u svjetskim razmjerima jest činjenica da je Pamuk stvarno otvorio taj muzej. U istanbulskoj četvrti Čukurcuma, posjetitelji mogu vidjeti sve predmete opisane u knjizi, složene u vitrine točno onako kako ih je zamislio glavni lik. Granica između fikcije i stvarnosti ovdje je potpuno izbrisana – pisac je godinama sakupljao stvarne predmete kako bi ispričao izmišljenu priču.

Kako je Pamuk pobijedio Hollywood

No, put do ekrana bio je trnovit. Pamuk je još 2019. potpisao ugovor s jednom holivudskom produkcijskom kućom, no ubrzo je shvatio da žele potpuno promijeniti njegovu priču.

'Previše su toga mijenjali. Kad to napravite, to više nije moja knjiga', izjavio je Pamuk za The New York Times, priznajući da je imao noćne more zbog pomisli da će njegovo djelo biti uništeno.

Uslijedila je dvogodišnja pravna bitka u kojoj je Pamuk uspio vratiti prava na svoje djelo, plativši ogromne svote odvjetnicima, samo da bi spriječio lošu adaptaciju. Na kraju se udružio s turskom produkcijskom kućom Ay Yapim, zadržavši potpunu kreativnu kontrolu nad serijom koja se snimala četiri godine. Pregledavao je svaku stranicu scenarija, sudjelovao u izboru glumaca, pa čak se i pojavio u seriji u cameo ulozi.

Nobelovac kojeg obožava svijet

Orhan Pamuk, najprevođeniji turski autor s više od 20 knjiga prevedenih na 60 jezika (poput 'Crne knjige' i 'Zovem se Crvena'), Nobelovu nagradu dobio je 2006. upravo zbog svoje sposobnosti da 'otkrije nove simbole za sukob i prepletanje kultura'.

Tu sposobnost da uhvati 'istinu ljudskog iskustva', kako ga je hvalila i Margaret Atwood, prenio je i u 'Muzej nevinosti'. Ono što roman (i seriju) izdvaja jest upravo taj neobičan fokus na predmetima. Za Pamuka, 4213 opušaka nisu smeće, već emocionalni arhiv i 'posude sjećanja' koje privatnu bol pretvaraju u nešto opipljivo.

Zanimljivo je da je ideju o romanu i muzeju razvijao paralelno još od sredine 90-ih, gradeći priču i fizičku kolekciju istovremeno.

Ženska perspektiva

Zanimljivo je da je serija odgovorila i na kritike koje su godinama pratile roman – da je priča ispričana isključivo iz muške, opsesivne perspektive. Pamuk je priznao da prihvaća 'sve feminističke kritike', a režiju je povjerio redateljici Zeynep Günay, koja je priči dala nužnu ravnotežu i snažniji glas glavnoj junakinji.

Rezultat je vizualno raskošna serija koja vjerno rekreira Istanbul 70-ih, ali i postavlja pitanje: ako sjećanja možemo lažirati i izložiti u muzeju, što je onda uopće istina?

Za sve one koji planiraju put u Istanbul, serija je savršena pozivnica za posjet pravom Muzeju nevinosti, gdje fikcija postaje opipljiva stvarnost. A za sve ostale Netflix nudi priliku da zavire u jedan od najneobičnijih umova suvremene književnosti.