Novi film Xaviera Giannolija 'Les Rayons et les Ombres' u središte stavlja stvarnu i još uvijek osjetljivu priču o Jeanu Luchaireu, moćnom novinskom izdavaču koji je od pacifista postao nacistički kolaboracionist, a 1946. godine pogubljen je zbog izdaje.

U filmu ga glumi Jean Dujardin, dok je pripovjedna perspektiva povjerena njegovoj kćeri Corinne Luchaire, nekadašnjoj glumačkoj zvijezdi koju je francuska javnost svojedobno slavila kao 'novu Garbo'.

Priča ispričana iz poslijeratne perspektive

Film je postavljen iz poslijeratne perspektive Corinne Luchaire, koja na posuđeni magnetofon bilježi svoja razmišljanja dok pokušava pomiriti odanost ocu s činjenicom da je osuđen za veleizdaju. Njezina osobna i emocionalna perspektiva pritom postaje okvir za širu priču o poricanju, šutnji i moralnoj odgovornosti, piše Guardian.

Njezin pogled na prošlost počinje pucati kada joj u stan dolazi židovski redatelj koji joj je pomogao na početku karijere. Kada ga pita za sestru, doznaje da je umrla u koncentracijskom logoru.

'Nisam znala', kaže Corinne u filmu, na što dobiva odgovor koji postaje jedna od najsnažnijih replika priče: 'Jesi li uopće pokušala doznati?'

Tema koja i dalje izaziva prijepore

Giannolijev film otvara pitanje koje ni desetljećima nakon rata nije izgubilo snagu: kako prikazati osobe koje su živjele privilegirano i raskošno dok su se oko njih odvijali zločini okupacije i progoni. Upravo zato film u Francuskoj izaziva podjele.

U fokusu nije samo Luchaireova politička i moralna odgovornost nego i širi društveni mehanizam zatvaranja očiju pred zločinima. Film tako ne govori samo o pojedincu nego i o okruženju koje je omogućilo da se užasi rata potiskuju ili ignoriraju.

Otac, kći i sljepoća prema stvarnosti

Posebnu težinu priči daje odnos između Corinne i njezina oca. Njezina privrženost prema Jeanu Luchaireu dugo nadjačava svijest o onome što se događalo tijekom okupacije, no upravo susret s redateljem razotkriva dubinu te sljepoće.

Film, piše Guardian u svojoj recenziji, ne nudi jednostavne odgovore ni jasnu podjelu na privatnu odanost i povijesnu krivnju. Umjesto toga, otvara prostor za neugodno, ali nužno pitanje: koliko je neznanje doista bilo neznanje, a koliko svjestan izbor da se ne vidi ono što se događalo.

Osjetljiva tema u suvremenom francuskom filmu

Giannoli se tako prihvatio teme koja u Francuskoj i dalje ostaje politički, povijesno i emocionalno osjetljiva. Priča o kolaboraciji s nacistima, ulozi medija i ponašanju kulturne elite tijekom okupacije i dalje izaziva snažne reakcije, a 'Les Rayons et les Ombres' (hrv. zrake i sjene) očito se upisuje upravo u taj prostor nelagode.

Jean Dujardin u filmu tumači lik koji nije prikazan tek kao povijesna fusnota, nego kao figura oko koje se i danas lome interpretacije o krivnji, odgovornosti i pokušajima naknadnog opravdavanja.

Redatelj Xavier Giannoli dodatno je naglasio koliko je tema i dalje osjetljiva u francuskom društvu, prisjetivši se riječi povjesničara Pascala Oryja: 'Nitko mi ne bi oprostio kad bih rekao istinu.' Upravo ta rečenica sažima i ton filma, koji se ne bavi samo osobnom pričom Jeana Luchairea, nego i neugodnim pitanjem koliko je Francuska doista spremna do kraja se suočiti s nasljeđem kolaboracije.