Prva epizoda nove, treće seze hit serije HBO-a usredotočena je na Gladys Russell (Taissa Farmiga), kćer tinejdžericu Berthe i Georgea, koja je zaljubljena preko ušiju u Billyja Carltona (Matt Walker), imućnog mladića iz njujorškog društva. On i Gladys žele se vjenčati. Međutim, njezina majka (Carrie Coon) odbija razmotriti tu vezu.

'To se neće dogoditi', kaže ona u posljednjim minutama epizode. Zašto? Želi da se Gladys uda za vojvodu od Buckinghama – britanskog aristokrata koji bi obitelji omogućio prijelaz s vrha njujorškog društva na vrh europskog društva.

Inspiracija iz stvarnog povijesnog događaja

Kao što je često slučaj u njegovim serijama, Julien Fellowes je inspiraciju za ovu radnju pronašao u stvarnom povijesnom događaju: 'braku iz interesa' između Consuelo Vanderbilt i vojvode od Marlborougha.

Consuelo Vanderbilt, kćer William Kissam Vanderbilta i Alve Vanderbilt, imala je samo 19 godina kad je bila prisiljena udati se za Charlesa Spencera Churchilla, devetog vojvodu od Marlborougha.

Prisiljena nije pretjerivanje: njezina autobiografija 'Sjaj i zlato' opisuje s koliko je truda njezina autoritativna majka ostvarila taj brak. Consuelo je željela ljubav – točnije, Winthropa Rutherforda, zgodnog Amerikanca koji je bio član McAllisterove 'Četiristo', istaknutih njujorških obitelji koje su činile kremu društva tog doba. No tijekom puta u Europu postalo joj je jasno da Alva želi da Consuelo pronađe aristokratskog prosca među europskim plemstvom. Iako su djeca njezinih njujorških poznanika često sklapala dobre brakove, nitko od njih nije ušao u obitelj s titulom.

Isprva su opcije bile razočaravajuće. 'Tog ljeta, dobila sam još dvije ili tri ponude od nezanimljivih Engleza, što me pomalo ohladilo. Oni su očito bili vođeni željom za mojim mirazom, što mi je odmah oduzelo svaku pomisao na romansu', napisala je. No zatim su stigli na vikend u Blenheim Palace, obiteljsko sjedište Marlborougha. Ondje je gospođa Vanderbilt pronašla društveno prihvatljivog mladoženju kojeg je tražila.

A Marlborough je pronašao zaručnicu s onim što mu je očajnički trebalo – novcem, zahvaljujući kojem će održavati Blenheim. Toliko da je prekinuo s Engleskinjom u koju je dugo bio zaljubljen. 'Tog je popodneva odlučio oženiti mene i odustati od djevojke koju je volio, kako mi je tragično priznao ubrzo nakon vjenčanja', napisala je Consuelo. 'Jer za život u Blenheimu s pompom i okolnostima koje je smatrao nužnima, trebao je novac.'

Novac je i dobio. Nakon njihova razvoda 1907., novinari su doznali točne uvjete sporazuma između Vanderbilt i Marlborougha. Vojvoda je trebao primati 100,000 dolara godišnje – što bi danas iznosilo oko 3,2 milijuna dolara. Dodatno je dobio i 2,5 milijuna dolara vrijednosti u željezničkim dionicama, što bi danas bilo oko 81 milijun dolara. Consuelo je također primala znatnu apanažu.

Consuelo se pokušala suprotstaviti majčinim željama. Suočila se s njom u njihovoj kući u Newportu, gdje joj je Alva zabranila posjete, kako ne bi primala poruke od Rutherforda.

'Vjerovala sam da imam pravo izabrati vlastitog muža. Te riječi, najhrabrije koje sam ikad izgovorila, izazvale su strašan val protesta. Podnijela sam svaki mogući prijekor, slušala svaku uvredu upućenu muškarcu kojeg sam voljela', napisala je.

Primjer dolar princeze

Shrvana i bez izbora, Consuelo je pristala na zaruke. Postala je najpoznatiji primjer onoga što se kasnije nazvalo 'dolar princezama' – bogate američke nasljednice udavale su se za aristokratske Engleze. One su dobivale društveni ugled i titule, a muškarci veliki miraz, često potreban za održavanje imanja. Prema Kongresnoj knjižnici SAD-a, do kasnih 1800-ih Amerikanke su se udale za više od trećine članova britanskog Doma lordova.

Godine 1895. Consuelo i vojvoda vjenčali su se u crkvi St. Thomas na Petoj aveniji u New Yorku. Majka je Consuelo strogo nadzirala prije vjenčanja, u slučaju da pokuša pobjeći. 'Jutro svog vjenčanja provela sam plačući i sama; nitko nije došao do mene. Lakaj je stajao na vratima moje sobe i čak ni guvernanta nije bila primljena.' Vjenčanje je kasnilo 20 minuta jer su joj od suza otekle oči.

Preselila je preko Atlantika k vojvodi. Ondje je englesko društvo doživjela kao izrazito ograničeno i staromodno; piše o duboko ukorijenjenoj oholosti Engleza prema Amerikankama poput nje, koje su smatrali 'novim bogatašima'. Vremenske prilike su je deprimirale, a s vremenom je shvatila da ona i suprug nisu kompatibilni. 'Kako sam naučila mrziti te večere, kako su mi prijeteće i naporne postajale kraj dugog dana', napisala je o zajedničkim večerama s vojvodom.

Razdvajanje umjesto razvoda

Do 1906. su se razdvojili. Ne rastali – jer je za razvod bio potreban valjan pravni razlog. A takav nije postojao, osim njihove međusobne nesreće. 'Želeći slobodu, razmišljali smo o razvodu. Ali tadašnji engleski zakoni su od muža zahtijevali dokaz bračne nevjere žene, dok je žena morala dokazati fizičko nasilje', napisala je. Tako su odlučili živjeti odvojene živote.

Godine 1920. par se napokon mogao razvesti zahvaljujući promjenama u zakonu kojima je ženama dopušteno zatražiti razvod zbog napuštanja. I to je bilo komplicirano: prvo je Consuelo morala dokazati da joj je muž bio s drugom ženom, a zatim sudu dati pisani dokaz da ju je odbio prilikom pokušaja pomirbe. Taj je proces nazvala 'ponižavajućim', ali ga je ipak prošla.

Već 1921. – gotovo odmah nakon razvoda – udala se za francuskog industrijalca Jacquesa Balsana. Ostatak života provela je u sretnom braku, više ne kao dolar princeza.