Pioniri heavy metala Judas Priest vraćaju se u Hrvatsku nakon više od dva desetljeća. U utorak 25. kolovoza u pulskoj Areni održat će koncert u sklopu europske turneje Faithkeepers, a prije njih na pozornicu će stati hrvatski bend Jelusick, predvođen Dinom Jelusićem.

Britanski velikani osnovani su 1969. godine u Birminghamu i tijekom više od pet desetljeća snažno su utjecali ne samo na zvuk heavy metala, nego i na njegov vizualni identitet. Njihovi albumi poput 'British Steel', 'Screaming for Vengeance' i 'Painkiller' postali su klasici žanra, a pjesme 'Breaking the Law', 'Living After Midnight' i 'You've Got Another Thing Comin'' odavno su prerasle okvire metal scene. Posljednji, 19. studijski album 'Invincible Shield' objavili su 2024. godine.

Jedan čovjek bio je ondje praktički od početka – Ian Hill. Danas 74-godišnji basist prošao je s bendom sve njegove uspone i padove, promjene postava i glazbene ere, od vremena u kojem heavy metal kao jasno definiran žanr praktički nije postojao do današnjeg svijeta TikToka, streaminga i društvenih mreža.

U razgovoru za tportal Hill je otkrio zašto mu ne nedostaje misterij nekadašnjih rock zvijezda, što je pet desetljeća s istim bendom naučilo njegove članove o egu i toleranciji, zašto nema namjeru prestati nastupati dok god su koncerti na razini koju očekuju te zašto bi, da ponovno ima 21 godinu, opet odabrao – Judas Priest.

Judas Priest prošao je ogromne promjene i u samom društvu, od buntovnih 70-ih i 80-ih do TikToka i streaminga. Što se, po vašem mišljenju, kod mladih najviše promijenilo, a što je ostalo potpuno isto?

Ne mislim da su se mladi u svojoj osnovi toliko promijenili. Sjećam se kada sam ja bio klinac – samo se želiš zabavljati i biti s prijateljima. Zapravo je tako sve do tridesetih. A muškarci ionako nikad ne odrastu. U svojoj glavi ja sam još uvijek dvanaestogodišnjak!

Mislim da su današnji mladi puno informiraniji nego što smo mi bili. Imaju puno širi pogled na svijet upravo zahvaljujući internetu i svim današnjim medijima pa mogu saznati što se događa u bilo kojem kutku svijeta. Mi to prije 50 ili 60 godina nismo imali. Imali smo novine, televizijske i radijske vijesti i to je uglavnom bilo sve. Ali u osnovi – mladi su mladi. To se nikada neće promijeniti.

Kako vidite Hrvatsku? Jeste li tijekom prijašnjih dolazaka uspjeli pronaći vremena za istraživanje obale i kulture?

Volio bih da jesam. Ali priroda ovog posla je takva da stigneš u neko mjesto, odeš u hotel, istuširaš se, središ se, odradiš koncert i već sljedećeg dana ideš dalje. U Hrvatskoj smo već bili, premda je od posljednjeg posjeta prošlo dosta vremena. Ono čega se sjećam jest da je prekrasna zemlja i volio bih ondje provesti više vremena. Možda jednog dana dođem na odmor. Imate prekrasnu obalu.

Postali ste slavni u vrijeme u kojem su rock zvijezde još mogle biti misteriozne. Danas se od glazbenika očekuje da neprestano dijele privatni život na društvenim mrežama. Jesmo li izgubili dio te magije?

Da, stvari su danas puno stvarnije. Vidite ljudima sve prištiće i nedostatke, sve je dostupno svima. Ali tako su se stvari razvile.

Prestar sam za TikTok i takve stvari. Znam što je TikTok, ali ne znam kako se koristi!

Kada se sjetim ljudi koje sam slušao, poput Creama, Jacka Brucea ili Hendrixa, oni su nama bili poput bogova. Mislili smo da žive u nekakvom paralelnom svemiru. A zapravo su bili ljudi poput vas i mene, s istim zadovoljstvima i istim problemima kao svi drugi.

Danas publika to može vidjeti iz prve ruke i mislim da je to zapravo dobro. Ljudi shvate da su izvođači koje vole slušati ili gledati na kraju samo obični ljudi poput svih ostalih.

Veći dio odraslog života radite, putujete i nastupate s istim bendom. Što vas je to naučilo o prijateljstvu, odanosti, egu i dugotrajnim odnosima?

Vrlo je važno da nitko od nas nema prevelik ego. Svi smo prijatelji. Čak i kada su dolazili novi članovi – novi bubnjar, gitarist ili svojedobno novi pjevač – uvijek nam je bilo važno da su prijateljski raspoloženi, da ne dolaze s nekakvim teretom ili čipom na ramenu i da se s njima možeš slagati kao s ljudima.

Mislim da je upravo to jedan od razloga zbog kojih je Judas Priest toliko dugo zajedno.

Potrebno je malo tolerancije. Naravno, svatko ima svoju osobnost i svoje male mušice. Ali ako to možete tolerirati i imate dobar smisao za humor, možete se slagati.

Kada biste danas mogli sjesti nasuprot mladom Ianu Hillu s početka Judas Priesta i ispričati mu što će mu se dogoditi u sljedećih 50 godina, na što biste ga upozorili?

Ne bih si vjerovao! Da mi je netko tada sve to ispričao, jednostavno mu ne bih vjerovao.

Na dugom putu postoji mnogo pogrešnih skretanja, ali zapravo postoji samo jedan način da saznaš kamo bi te odveo neki drugi put – morao bi ga proživjeti. A možda bi završio puno gore. To nikada ne možeš znati. Zato mislim da bih mladom sebi samo rekao da slijedi svoj instinkt i nastavi onako kako sam i nastavio. Svatko će tijekom života nekoliko puta pogrešno skrenuti, ali većina ljudi u sebi ima sposobnost izvući se iz toga i ponovno dovesti stvari u red.

I mi smo imali jedno ili dva pogrešna skretanja.

Heavy metal danas možda nije toliko prisutan na vrhovima ljestvica kao nekada. Kako gledate na njegov položaj danas?

Kada smo mi počinjali prije više od 50 godina, heavy metal zapravo nije ni postojao. Popularna glazba bila je izrazito eksperimentalna i ljudi su pokušavali različite stvari dok nisu pronašli vlastiti smjer.

Ni mi zapravo nismo potpuno pronašli svoj smjer sve do 'British Steela' 1980. godine. Tada se sve posložilo – imali smo zvuk benda, glazbeni pravac i imidž. Znali smo: to je to, ovim putem idemo. Danas postoji mnogo više bendova nego prije i lakše im je doći do publike. Zahvaljujući internetu svoju glazbu možete učiniti dostupnom bilo kome na svijetu tko ima računalo.

Ali postoji i druga strana toga – danas se puno teže istaknuti.

Siguran sam da će, kada stariji bendovi poput nas, Deep Purplea, Maidena i drugih jednom odu, doći novi bendovi koji će zauzeti naše mjesto. Nikada nije bilo lako uspjeti, a danas je vjerojatno još teže.

Nakon više od 50 godina na turnejama, odakle još uvijek dolaze energija i želja za izlaskom na pozornicu? Razmišljate li o mirovini?

Ne! (smijeh) Realni smo, znamo da više nismo mladići i da će taj dan jednom doći. Turneje mogu biti naporne, posebno kako postaješ stariji. Nikada nisi dovoljno dugo na jednom mjestu da se doista odmoriš, stalno ideš dalje.

Ali čim zakoračiš na pozornicu, to je ono najvažnije. Adrenalin preuzme sve. Nije važno jesi li prethodne noći loše spavao ili se ne osjećaš najbolje. Čim izađeš pred publiku, sve to zaboraviš.

Tada se ponovno sjetiš zašto si ondje. Volimo ovo. Volimo ono što radimo. Vidjeti reakciju fanova na glazbu koju sviramo čini sve vrijednim toga.

Ne moramo ovo više raditi, ali to nam je u krvi. Radit ćemo dok god možemo. Ako naše izvedbe jednog dana počnu padati ispod razine koju očekujemo, tada će doći vrijeme da počnemo razmišljati o tome.

Ali zasad smo sasvim dobro.

U Puli, kao i na koncertu u Sofiji, predgrupa će vam biti hrvatski Jelusick predvođen Dinom Jelusićem. Kako gledate na novu generaciju rock i metal glazbenika?

Mislim da su mladi glazbenici koji danas dolaze u mnogočemu čak talentiraniji nego što smo mi bili u njihovim godinama. Oni su internetska generacija i nevjerojatne su mogućnosti za učenje koje im to pruža.

Ako negdje zapnete, možete to potražiti na internetu i netko će vam pokazati kako nešto napraviti. Ne kažem da je zbog toga lakše, ali vjerojatno su tehnički talentiraniji nego što smo mi bili u toj dobi.

Problem je pronaći vlastiti smjer i način da budete jedinstveni jer je već isprobano toliko različitih stvari.

Danas je lako snimiti video ili glazbu i staviti ih na internet. Odmah su dostupni bilo kome tko ima računalo. Ali trik je natjerati osobu s druge strane ekrana da između stotina tisuća, možda i milijuna bendova izabere upravo vas.

To je danas pravi izazov. I dalje je potrebno jako puno rada.

Da danas imate 21 godinu, kojem biste se metal bendu pridružili?

Ne znam, stvarno ne znam... Vjerojatno Judas Priestu (smijeh).

Kako danas izgleda život iza pozornice jednog legendarnog benda? Što radite kada se ugase reflektori?

Sve ono što rade i drugi ljudi. Čitamo knjige, gledamo filmove i televizijske serije. Puno putujemo, a kada ste 30 tisuća stopa iznad zemlje, nema baš previše stvari koje možete raditi. Puno čitam, zapravo svi čitamo. Razgovaramo, razmjenjujemo iskustva, jednostavno popričamo o svemu i svačemu. Potpuno normalne stvari...

Nakon koncerta se očistimo, presvučemo, pojedemo nešto, vratimo se u hotel i sljedećeg dana krećemo dalje.

Kako se osjećate kada s pozornice vidite tri generacije iste obitelji kako zajedno pjevaju vaše pjesme?

Sjajno je. Kada sam ja bio klinac, djeca su uglavnom slušala ono što su slušali njihovi roditelji. I ja sam. Moj otac bio je jazz basist pa je stalno puštao jazz ploče i ja sam ih volio.

Onda počnete pronalaziti vlastiti smjer. Počeo sam slušati blues i pomislio: 'Da, to je to.' Nakon toga došli su Hendrix, Cream i ostali. Uvijek sam bio znatiželjan. Nisam se mogao zadovoljiti time da samo plešem uz neku pop pjesmu – želio sam znati kako glazba funkcionira.

Mislim da su fanovi metala posebno znatiželjni. Žele čuti dobar solo, zanimljivu bas liniju, ritam bubnjeva, zanima ih kakav raspon ima pjevač. Slušaju svoje omiljene bendove, a poslije razgovaraju o tome.

Fanovi pokreću ovu glazbu, a ne obrnuto.

Jesu li vas roditelji podržavali kada ste odlučili postati glazbenik?

Otac mi je umro od raka kada sam imao 15 godina. Ali majka me podržavala, kao i očuh. On je isprva mislio da sam lud, ali mama je razgovarala s njim.

I drugi članovi obitelji bili su prilično muzikalni i bodrili su me sa strane. Imao sam sreće što sam imao njihovu podršku.

Što danas slušate? Postoji li neki novi bend koji biste preporučili?

Bože, ne! Ja sam jedan od onih koji i dalje slušaju iste stvari koje su slušali prije 50 godina.

Kada vam je glazba posao, a govorim samo u svoje ime, posljednje što želim jest slušati je cijelo vrijeme. Ne želim da nestane ta magija i da mi glazba postane samo nešto uobičajeno. Ako slušam nešto kada sam sam, onda su to Cream, Hendrix i bendovi koje sam slušao i prije mnogo godina, čisto radi užitka.

Kada slušam suvremenu glazbu, previše mi počne zvučati kao posao. Još ne želim izgubiti tu magiju.

Kada pogledate cijelu karijeru Judas Priesta, na što ste najponosniji?

Zlatne i platinaste ploče koje smo dobivali diljem svijeta puno mi znače jer pokazuju da smo usrećili svoje fanove. Naravno, tu je i ulazak u Rock and Roll Hall of Fame. To je bio sjajan osjećaj, osjećaj pripadnosti i zajedništva. Ali tamo vas nominiraju ljudi iz glazbene industrije, a ne fanovi. Zato mi je priznanje koje dolazi od publike ipak najvažnije. Bilo je i nevjerojatnih koncerata. Nastupili smo na Live Aidu u Philadelphiji, a sama činjenica da su nas pozvali i da smo mogli pridonijeti nečemu takvom bila je jedan od naših vrhunaca. Osvojili smo i Grammy. Ali kada na zidu vidite zlatnu ili platinastu ploču, znate da je ona tamo zahvaljujući vašim fanovima, a ne ljudima iz industrije.