Bez dociranja, bez lažnih obećanja i, kako sama kaže, bez pritiska da moramo biti 'najbolja verzija sebe', Barbara Udovičić stvorila je prostor u kojem je sasvim u redu priznati da ponekad nemamo pojma što radimo. Njezina autentičnost i nevjerojatna sposobnost da kompleksne ljudske emocije svede na jednostavnu, bolno iskrenu misao, pretvorile su je u glas razuma koji nam je danas svima prijeko potreban.

Uoči izlaska njezine prve knjige 'Bedra puna riže' i inovativne live storytelling turneje, s Barbarom smo za tportal razgovarali o zamkama modernog 'rada na sebi', izazovima majčinstva, krvavoj borbi za posvojenje i onoj najvažnijoj lekciji – zašto je vlastiti mir ponekad vrijedan svake osude.

Vaši su videi bez kampanje i strategije došli do višemilijunskih pregleda. U svijetu u kojem svi očajnički pokušavaju stvoriti viralni sadržaj pomno biranim riječima i filtrima, zašto je publika toliko gladna sirovog iskustva snimljenog u radnoj sobi?

Moj je sadržaj zapravo nastao potpuno slučajno, spletom nekih vrlo neobičnih životnih okolnosti, i u početku nije bio ni namijenjen objavljivanju. Snimala sam u svojoj radnoj sobi ono što sam u tom razdoblju trebala naglas izgovoriti. Kad sam dio toga ipak počela objavljivati, dogodilo se nešto što nitko nije mogao predvidjeti: pokazalo se da su rečenice koje sam govorila sebi istodobno bile rečenice koje je trebao čuti velik broj drugih ljudi. Mislim da ljudi vrlo dobro osjete kad iza riječi postoji stvarno iskustvo. Kamera tu može pomoći, ali ga ne može proizvesti.

Sjećate li se točno onog trenutka ili videa nakon kojeg su pregledi 'eksplodirali'? Kakva je bila vaša prva reakcija kada ste shvatili koliku ste masu ljudi dotaknuli?

Naravno, treći ili četvrti objavljeni video u prvih nekoliko sati pogledalo je više od pola milijuna ljudi, a iste večeri prešao je milijun. Zvala sam prijatelje i govorila im da s tim videom 'nešto nije u redu' jer su mi te brojke djelovale potpuno nestvarno. Moram priznati da sam se čak malo i prestrašila. A onda sam shvatila nešto prilično jednostavno: samo sam ispričala svoju priču, no ispalo je, očito, da nije bila samo moja.

'Radije ponudim neku drugu perspektivu...'

Danas je svaki vaš video praćen i dijeljen, no početak je zasigurno bio drugačiji. Koliko ste se bojali onog klasičnog pitanja 'što će ljudi reći' i koliko je bilo teško dopustiti si ranjivost u javnom, često nemilosrdnom prostoru?

Zapravo, kod mene gotovo da nije ni bilo tog početka u klasičnom smislu jer je već nakon nekoliko dana jedan od videa 'eksplodirao' i sve se dogodilo nevjerojatnom brzinom. A 'što će ljudi reći' nikada mi, srećom, nije bio osobito važan kriterij za donošenje odluka. Puno mi je važnije bilo odrediti koliko vlastite intime želim pustiti u javni prostor. Ranjivost ne podrazumijeva život bez granica. Mogu govoriti vrlo iskreno, a neke stvari ipak zadržati samo za sebe.

Spomenuli ste da ne nudite rješenja, već prostor u kojem 'nitko nema obavezu biti bolja verzija sebe'. Koliko vam je, kao profesorici psihologije, bilo teško othrvati se onom porivu da ipak date konkretan savjet umjesto da samo podijelite iskustvo?

Uopće nije bilo teško jer mislim da bi upravo davanje konkretnih savjeta ljudima, o čijim životima ne znam ništa, bilo zapravo neodgovorno. Psihologija vas, među ostalim, nauči koliko kontekst mijenja sve. Zato radije ponudim neku drugu perspektivu ili pitanje koje možda vrijedi postaviti sebi. Što će netko napraviti s time, mora ostati njegovo.

Tijekom dugogodišnje televizijske karijere vodili ste i uređivali razne emisije na riječkoj lokalnoj televiziji Kanal Ri, na kojoj ste morali pratiti određena pravila zanata i produkcije. Koliko vam je to televizijsko iskustvo pomoglo da danas pred kamerom mobitela budete toliko opušteni i jeste li ikada mislili da će jednostavni videi iz radne sobe nadmašiti doseg ozbiljnih TV produkcija?

Televizijsko iskustvo sigurno je pomoglo utoliko što nakon gotovo trideset godina više ni ne doživljavam kameru kao nešto pred čime bih trebala biti posebno opuštena ili neopuštena – ona je, jednostavno, tamo. Ali ovo je potpuno druga vrsta medija i trebalo mi je vremena da shvatim pravila. A da mi je netko prije nekoliko godina rekao da će snimka mobitelom iz moje radne sobe jednoga dana imati veći doseg od ozbiljnih televizijskih produkcija, vjerojatno bih mu rekla da nema pojma o medijima. I očito bih bila u krivu.

'...ima pravo biti umorna, bijesna, razočarana...'

Vaš put do majčinstva uključivao je posvojenje, što ste opisali kao 'krvavu borbu sa sustavom'. Što biste danas, s ovim iskustvom, rekli ženi koja se trenutno nalazi u čekaonici tog istog sustava i gubi nadu?

Tu bih bila jako oprezna s riječju nada, jer nekome tko godinama čeka najmanje treba još jedna osoba koja će obećavati da će sve na kraju dobro završiti. Ne znam. Ono što bih joj rekla jest da ima pravo biti umorna, bijesna, razočarana i da ništa od toga ne govori koliko jako želi biti majka. Sustav može procjenjivati njezinu podobnost za posvojenje, ali ne bi smio postati sudac njezine vrijednosti kao osobe.

Često govorite o tome kako je u redu ne imati odgovore na sve. Koja je to životna situacija u kojoj ste morali potpuno otpustiti kontrolu i jednostavno priznati: 'Nemam pojma što radim'?

Majčinstvo. Možete pročitati sve knjige, znati razvojnu psihologiju i imati najbolje namjere, a onda dobijete stvarno dijete koje uredno odbije surađivati sa svime što znate. Mislim da sam upravo uz svoju djecu najviše puta morala priznati da nemam pojma što radim, ali ni da to, začudo, uopće ne znači da nešto radim loše.

Kada se tako iskreno ogolite pred milijunima, neizbježno je da uz podršku stignu i negativni komentari ili osude. Kako se nosite s time i uspijevate li te komentare ne shvaćati osobno?

S vremenom naučite razlikovati kritiku koja zaslužuje da o njoj razmislite od osobe koja je samo odlučila ostaviti vlastiti bijes ispod vašeg videa ili komentara. Prvu ću uvijek uzeti ozbiljno, čak i kad mi nije ugodna. Za ovo drugo odavno sam prestala nuditi besplatan smještaj u svojoj glavi.

Kako vaša obitelj i bliske osobe reagiraju na vašu nevjerojatnu otvorenost na internetu?

Mislim da njima moja otvorenost nije nešto posebno nevjerojatna jer me poznaju i znaju da sam ista pred kamerom i kad se ona ugasi. Naravno, postoje dijelovi života koji pripadaju samo meni i mojim najbližima i njih nikada ne izlažem. A moja djeca su ionako najbolji korektiv bilo kakve eventualne ideje o vlastitoj važnosti – njima sam, srećom, i dalje samo njihova mama.

Virtualna povezanost ne može zamijeniti bliskost

Svjedok ste nevjerojatne moći društvenih mreža. Kako gledate na njihov utjecaj na mentalno zdravlje? Je li ta virtualna povezanost lijek za usamljenost ili je hiperprodukcija savršenih života samo pogoršala našu kolektivnu tjeskobu?

Vjerojatno oboje. Društvene mreže mogu povezati ljude koji se bez njih nikada ne bi pronašli, dati osjećaj pripadanja i nekome doslovno otvoriti svijet. Istodobno naš mozak nije osobito dobar u tome da tuđi pažljivo odabran kadar uspoređuje s vlastitim životom, a upravo to radimo svaki dan. Virtualna povezanost može ublažiti usamljenost, ali ne može zamijeniti stvarnu bliskost. Možete imati milijun ljudi koji vas prate i svejedno nemati kome poslati poruku u dva ujutro.

Kad smo kod mentalnog zdravlja, kao društvo smo postali pomalo opsjednuti stalnim 'radom na sebi' i idejom da se moramo neprestano popravljati. Mislite li da nam je taj pritisak da budemo savršeni zapravo počeo štetiti mentalnom zdravlju?

Da, posebno otkad je i rad na sebi postao još jedna stavka na beskonačnoj listi stvari u kojima moramo biti uspješni. Psihološki rast ima smisla kad za njime postoji stvarna potreba, ali stalno kopanje po sebi lako nas uvjeri da u nama uvijek postoji još nešto što treba popraviti. Voljela bih da malo češće ostavimo čovjeku pravo da bude sasvim zadovoljan sobom i onda kad ništa na sebi aktivno ne popravlja. Život ne mora biti beskonačan projekt osobne optimizacije.

Koji je po vama glavni razlog zbog kojeg smo postali društvo toliko iscrpljenih i tjeskobnih ljudi željnih tuđeg razumijevanja?

Mislim da naš mozak jednostavno nije evoluirao za količinu podražaja, uspoređivanja, izbora i zahtjeva kojima ga danas izlažemo. Nikada nismo bili dostupniji jedni drugima, a istodobno imamo sve manje prostora u kojem od nas nitko ništa ne traži. Uz to smo počeli gotovo svaku nelagodu doživljavati kao nešto što treba odmah ukloniti. Čovjek se teško može dobro osjećati ako istodobno pokušava svugdje stići, odgovoriti svima i još neprestano provjeravati žive li drugi bolje od njega.

'Nisam htjela napisati priručnik o tome kako živjeti'

U jednom ste podcastu spomenuli temu 'biranja toga da budemo sebični'. U kojim ste situacijama u životu naučili da je ta 'sebičnost' zapravo jedini način da sačuvate vlastiti mir?

Trebalo mi je dosta godina da prestanem automatski izjednačavati sebičnost s nečim lošim samo zato da nekoga ne bih razočarala. Danas puno lakše kažem 'ne' ljudima, obavezama i situacijama za koje znam da će me iscrpiti. Granice će nekome uvijek izgledati kao sebičnost, posebno onima koji su imali nekakvu korist dok ih niste imali. A vlastiti mir postao mi je previše vrijedan te više ne osjećam potrebu svima objašnjavati zašto ga čuvam.

Kad smo se dogovarali za razgovor, otkrili ste mi da čekate objavu knjige koja je godinama bila u nastanku. S obzirom na to da su vas videi na neki način ogolili pred javnošću, je li ona svojevrstan nastavak vašeg osobnog iscjeljenja koje dijelite s drugima i što to čitatelji mogu očekivati na njezinim stranicama?

Knjiga pod nazivom 'Bedra puna riže' upravo je u tisku i rekla bih da sam u njoj otišla puno dalje nego što sam ikad otišla u videima. U njoj, dakako, ima psihologije, ekonomije i mojih osobnih iskustava, ponešto što će vjerojatno i zaboljeti... Nisam htjela napisati knjigu koja će objašnjavati kako živjeti. Takvih, vjerujem, već imamo dovoljno. Htjela sam napisati onu uz koju ćete na nekim stranicama stati i razmisliti. Svako poglavlje ima i svoj video, pa knjiga povremeno doslovno i 'progovori' s papira. Korak dalje je projekt koji sam nazvala 'Barbara Unplugged', s kojim namjeravam krenuti na pomalo neobičnu turneju koja se službeno vodi kao promocija knjige, premda već sada mogu reći da će najmanje nalikovati promociji. S obzirom na to da takav format još nisam vidjela, pitala sam umjetnu inteligenciju kako se zove ono što sam osmislila i kaže da je to najbliže live storytellingu. Pa neka onda tako bude.