Kada me na zadnjoj serpentini prema Zavižanu jedan od učesnika biciklijade upitao 'Je li to pokraj nas prošao autobus ili mi se priviđa?' shvatio sam da sam se upustio u pravu biciklističku pustolovinu. Iako je već i prije bilo naznaka da će ovo biti opaka biciklistička avantura…

U trenu su mi bljesnuli moji ‘počeci’: kako sam počeo trčati na Savskom nasipu, a zadihao sam se već nakon 50 metara, dok sam na biciklu posustajao već na pola - brežuljčića. Zapuhan i zajapuren uglavnom sam se unaprijed predavao, trbuh skrivao u širokoj majci, pogotovo od mladih rekreativki. Sada, tri godine kasnije, doduše i 20 kg lakši, jurim prema Zavižanu, ni manje ni više nego biciklom. Da ne povjeruješ.

Tako sam mislima odvraćao sam sebe od suočavanja sa stvarnim stanjem; dovoljan je bio samo pogled prema vrletima Velebita. No nije sve bilo tako teško, počelo je lijepo. Jutarnjom bike rutom od Krasnog u srcu Like do Sv. Jurja, samo 12 km uspona i 18 km spusta do mora da okusim miris bure i popijem jutarnju kavu. Ozbiljnija ‘igra’ počinje malo kasnije, na prijevoju Oltarima (940 m). Sjajna atmosfera, veselo, puno biciklista i šarenih rekreativaca. Za početak se priključujem tradicionalnoj zavižanskoj biciklijadi. Grupa biciklista već je startala u Senju, a ja sam ipak na startu dva, odakle će biti do Zavižana i kraće i lakše, 17 km uz brijeg. Ipak strepim nad svakim korakom. Neizbježno propitivanje: Je l' sve ok sa mnom? Je li mi malo mučno ili mi se samo čini? Fotografiram. To me smiruje, djelujem valjda ozbiljno, sam sebi. Sva sreća da se ne vidim jer ne bih vjerovao da izgledam kao i većina drugih... pomalo vitko, snažno, sav utegnut… Al' opet, Zavižan, nije li to prekrupan zalogaj za mene, možda sam trebao ići iduće godine? Malo utjehe mi je pružila petogodišnja Dora koja također ide na svom biciklu, doduše, šlepa je mama, no ipak, ako može Dora s pet godina, mogu i ja sa svojih pedeset? A sjetio sam se i svoje kćerI Ivone koja prije nego nešto neizvedivo napravi, kaže sama sebi: Ivona, možeš ti to… pa sam onda i ja, u sebi: Dražene, možeš ti to!

Definitivno nije bilo lako, često fotografiram, stajem i sve više zaostajem. Sretan što sam se dovukao do ulaza u NP Sjeverni Velebit (ulaz Babić Siča), gutam tu banane, pravi trkači ni ne staju, voda im se dobacuje, ja još uvijek stojim, zapričao sam se s domaćinima iz NP Sjeverni Velebit i organizatorom iz bike kluba iz Senja kojima je ovo već 12. biciklijada. Samo da ne moram dalje. Vidim i Doru i njenu mamu. Sve ide po planu, ali zapravo gdje sam ja, a gdje je još Zavižan, 6 km uspona, najmanje, a još planiram po Velebitu doduše u dva dana odvoziti oko 120 km i na kraju se još spustiti u Karlobag, do plaže naravno. Ne, više ne želim ni misliti, to više ne pomaže. Da uzmem bombon ili nešto slatko? Vidim Žaca iz partnerske ekipe kako me stiže. Sigurno će opet: ‘Kaj ovo nije bolje nego sada biti doma s daljinskim u rukama u naslonjaču?’ Samo nemojmo o daljinskom, inače najvažnijoj stvari u mom domu. Rađe prema Zavižanu, na 1594 nad morem, pa i na (uz)daljinski!

Naša bike misija počela je zapravo još dan prije u Svetištu Majke Božje u Krasnom gdje smo zvonili na velikom zvonu i naravno degustirali lički sir i sve presjekli s velebitskom degenijom. U gastro meki kod Manjana bili na janjetini, Đuro, Simke, Žac, Darko, Šela, Inja i ja. Za svaki slučaj, da imamo dovoljno energije. I dok tako misli idu od dobre janjetine i kako me iznenadilo da restoran ima wi-fi, osjećam još i okus štrudle, prekida me tik pred Zavižanom korpulentni biciklist iz Novigrada - tako se barem predstavio- i dobacio mi: da moram biti brži s tako dobrim biciklom i opremom. A baš sam se pobjednički osjećao. Odgovaram, izvlačim se, da ja zapravo – taktiziram!

Imam sjajnu ekipu. A to je pola uspjeha kada si na zahtjevnoj ruti. Na primjer, dali su mi energetske pločice koje ja nisam ponio. Žac je i planinarski vodič, a to je dragocjeno znanje kad si u ovakvoj akciji, Đuro je ekspert za bicikle, Šela je prošao cijeli Velebit i bio bikom po svijetu. Simke je odličan vozač . Darko i Inja su bili i biciklisti i tzv. logističari, odnosno, dočekali su nas autima na točki B jer ruta nije bila kružna. Ukratko, izuzetno je važno s kakvom ekipom ste u akciji, a ja sam imao – prvorazrednu ekipu.

S učesnicima biciklijade se samo zagrijavamo jer onda nastavljamo dalje Velebitom, a potom planiramo biti na prijevoju u Baškim Oštarijama, samo stotinjak km dalje. I dok motam pomalo i gledam jel ostala još koja brzina na biciklu, na niže naravno, sjećam se usput i risa kojeg sam sreo planinareći upravo tu negdje. Tada sam ga se preplašio, mislim da se danas ne bih.

Kada sam ugledao veliko parkiralište i zadnjih 500 metara uspona prema domu nište mi više nije bilo bitno niti teško. Ja sam među petstotinjak odvažnih. Evo, stižu porcije graha, a domar Ante Vukušić hita, već je 13 sati, na meteorološku stanicu. Ipak mora se znati kolika je temperatura na Zavižanu. Kako dan može biti dug, što smo sve proživjeli do sada i gdje smo sve bili. Željko me tjera da se popnemo još samo 10 minuta. Što ti je to za dobru fotku?, pita, a ja jedva uspijevam. Nisam požalio, ali sunce i umor osjećam.

Posljedice dolaze navečer: iako mi je cijelog dana bilo vruće, završio sam u krevetu sa zimicom!

Na Zavižanu sam se osjećao sigurno i dobro. Okružen veselim ljudima, tu je i Miodrag, pokretač biciklijade. Dobro se zabavlja i mladić koji je stigao na Zavižan - na poniju. Lako njemu kad je u dobroj kondiciji. Ne vidim Doru, veće je krenula natrag kao i većina učesnika. Za moju ekipu koja je osmislila bike plus vrijeme je da krene prema Lomskoj Dulibi, prolazimo kraj Vukušić snježnice, ovdje je u ponoru uvijek snijeg. Okružuju nas šumoviti obronci Hajdučkih kukova, idemo uz Carevu kuću gdje obično navrati ‘pijana lisica’ al je ovaj puta nema. Ako niste već čuli za nju: pijana lisica je pitoma lisica koja se često pojavljuje uz dom Careva kuća…pa se lija druži s ljudima, a legenda kaže da je tako dobra jer joj domar stavi u kruh i mrvicu – rakije. Planinarski dom na Mrkvištu je naš dom gdje ćemo noćiti. Bez struje, signala za mobitel…no to je samo jedna noć. Nećemo o mojim noćnim tegobama jer ujutro se sve zaboravlja, odmorni na jutarnjih 7 stupnjeva, što nije iznenađujuće.

Bude nas brojni planinari, a pred nama je lijepa tura i divan završetak naše rute. Vrijeme savršeno. Brzo stižemo u Štirovaču, kod izvora vode punimo zalihe jer idemo kroz središte Velebita prema Dabraskim kukovima tzv. dabraskom cestom. Iza nas ostaju vrhovi Veliki Kozjak i Šatorina. Susrećemo zalutalog biciklistu i upućujemo ga prema prijevoju Alan i Jablancu. Moji partneri stalno viču i zvone da nas medvjed čuje, da nam se makne s puta, odnosno, da mi njemu ne zasmetamo. Puše tramontana i sve je toplije. A ubrzo i vruće jer smo stigli do Bačić Dulibe, nadomak mora. Naš domaćin planinarskog doma 'Ana', Stipan Došen, vodi nas odmah do peke gdje se sprema pečena piletina i lički krumpir s povrćem. A uz te okuse umor nestaje.

Priznajem sam sebi da osjećam ponos što sam uspio. A onda se i sam propitujem jesam li se trebao još bolje opremiti za ovaj put obavljam vlastitu inventuru.